Bez obzira na promjenu sistema, (ne)stabilnost tekuće službene valute, i bez obzira na politički okvir, kod nas se uvijek prednost daje devizama, stranom novcu
RIJEKA Kada se pogleda struktura štednje u domaćim bankama, tu postoji konstanta od bivšeg socijalističkog sistema do danas kada imamo tržišnu ekonomiju: i nekad i sad većina štediša izbjegava domicilnu valutu. Nekad je nisko povjerenje bilo u jugoslavenski dinar, što je bilo i razumljivo obzirom na hiperinflacije i devalvacije, pa se pretežno štedjelo u njemačkim markama. Sada već desetljećima imamo službenu valutu samostalne države koja je isto tako već desetljećima postojana u tečaju, no povjerenje nije bitno poraslo: većina građana štedi u eurima. Dakle, bez obzira na promjenu sistema, (ne)stabilnost tekuće službene valute, i bez obzira na politički okvir, kod nas se uvijek prednost daje devizama, stranom novcu. Budući da je udio kunske komponente u ukupnoj valutnoj strukturi štednje tek 20-ak posto, to je glavni argument domaće monetarne politike koja upravo činjenicu da građani štede u devizama navodi kao glavno ograničenje svog aktivnog pristupa realnoj ekonomiji. Zašto dakle naši ljudi nemaju povjerenja u domaću valutu i jesu li tome zaista još uvijek glavni razlog Titove reforme iz 60-ih, koje guverner HNB-a Boris Vujčić zna spomenuti kada ga se pita o uzrocima visoke euroizacije. Tada je, pojasnio je svojevremeno, dopušteno otvaranje deviznih računa, makroekonomska politika bila je loša, a devalvacije česte. Kuna je danas stabilna, ali navika je, kaže, ostala. No, je li sve u navici?
Tečaj svetinja
Jesu li dakle zaista u pozadini nepovjerenja u domaću valutu samo ekonomske zablude bivše države, njene devalvacije i inflacije koje su ušle u kolektivnu memoriju, pa ljudi sada i na hladno pušu, ili pak – bez obzira što je kuna već godinama stabilna – građani i danas prepoznaju elemente neodržive ekonomske politike, politike koja je primjerice devastirala domaću industriju, protjerala sve znake planiranja u privredi, a sada rasprodaje imovinu kako bi popunila proračunske rupe i, između ostalog, održala i tečaj? Kuna je još ’94. fiksirana kroz stabilizacijski program, a kamate na kunsku štednju više su no na deviznu, pa građani ispadaju neracionalni što u njoj ne štede. No, jesu li zapravo itekako racionalni ako se pitaju na čemu se ta stabilnost temelji ako se ekonomija urušava i firme propadaju, a rastu samo dugovi? I dokle to uopće može ići?
Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu kaže da je štednja u devizama zajednički fenomen svih tranzicijskih gospodarstva koja su kroz povijest zabilježila epizode hiperinflacije i značajne devalvacije domaće valute, a djelomično je specifičnost zemalja poput Hrvatske koja već dvadeset godina ima stabilnu domaću valutu, ali unatoč tome svi sektori svoja financijska potraživanja vežu uz euro.
– U isto vrijeme, većina javnosti u dobi mlađoj od 35 ili 40 godina uopće se ne sjeća monetarne povijesti prije 1993., ali ih na to svako malo asociraju već izlizani refreni »o lošoj monetarnoj povijesti i dobroj monetarnoj sadašnjosti«. Istodobno, kamatnjaci na oročenu štednju su veći na kune nego na devize, stopa inflacije relativno je jednako stabilna i u Hrvatskoj i u eurozoni, dok se povremeni kratkotrajni pritisci nešto veće inflacije npr. tijekom 2008. i 2012. javljaju prvenstveno kao rezultat rasta cijene nafte na globalnom tržištu, povećanja poreza ili rasta drugih troškova, ali nisu rezultat ekspanzivnog djelovanja monetarne politike, što znači da je strah koji se sije i podržava euroizaciju depozita prvenstveno psihološki fenomen, smatra Ivanov. Naposlijetku, napominje Ivanov, »valjda su već svi shvatili da je tečaj svetinja hrvatske monetarne politike i da on neće biti žrtvovan neovisno što je jaka kuna tijekom 90-ih uništila domaći izvoz i stvorila uvoznu zavisnost, što domaći kamatnjaci uopće nisu bitni ako se njihov rast dopušta radi obrane stabilnosti tečaja, te što su zbog sidra tečaja ruke monetarne politike vezane pa ona i kada želi ne može imati razvojnu ulogu«.
Privatizacija
– Uzroke euroizacije depozita stoga treba tražiti i u drugim faktorima, npr. značajnom rastu inozemnog duga do 2008., neregistriranim deviznim prihodima građana od turizma ili prodaje nekretnina strancima, u privatizacijskim procesima kroz koje je značajan dio ranije državne imovine prodan strancima, ali i svakodnevnim kupovinama eura iz kunskih prihoda svih sektora zbog vjerovanja, špekulacija ili strahova da će kuna oslabiti, a za opravdanje uvijek se može navesti »zašto bi građani vjerovali, ako ne vjeruju ni banke pa svoje kredite vežu valutnom klauzulom«. Euroizacija depozita tipična je za sustave u kojima nedostaje povjerenje u institucije – bilo ekonomske u smislu nositelja monetarne i/ili fiskalne politike, bilo političke u smislu sposobnosti, iskrenosti i spremnosti vlada/parlamenta da kroje institucionalni zakonodavni i politički okvir za održiv ekonomski rast i razvoj zemlje. Novac počiva na povjerenju pa iako za njegov optjecaj danas više ne trebaju zlatne poluge u trezorima središnjih banaka, ipak su važni zdravi ekonomski temelji na kojima se on stvara. Tako dolazimo do vjerojatno najtočnijeg objašnjenja razloga euroizacije depozita i kredita, a to je činjenica da smo proteklih 20 godina porušili i one rijetke zdrave temelje domaće proizvodnje i kapaciteta za izvoz te smo danas u zoni slobodnog pada, zaključuje Ivanov.
