Predsjednik Uprave Uljanik grupe za Novi list

Gianni Rossanda: Gradit ćemo u Rijeci i Puli i vlastite brodove koje ćemo kasnije prodavati

Orjana Antešić

Isključivi vlasnik tih brodova bit će tvrtka u 100-postotnom vlasništvu Uljanika d.d. Radit će se o sestrinskoj tvrtki riječkog i pulskog brodogradilišta koja će štititi njihove interese 



Pulsko preuzimanje riječkog brodogradilišta nije se dogodio uz zvuk tamburica, pečene janjce i volove na ražnju, kao što je to u Splitu »profeštao« novi vlasnik njihovog škvera koji se već našao pod povećalom Porezne uprave. 


  Bez puno pompe i u tišini, što je i inače njima imanentno, »uljanikovci« polako, ali sigurno hvataju i preuzimaju konce novog ustroja i integracije »3. maja« u Uljanik grupu. 


  Kao ni njegovi prethodnici, ni novi čelnik Uljanik grupe Gianni Rossanda ne voli medijsko eksponiranje. U par javnih istupa dosad, Rossanda je istaknuo kako je njihov motiv bio pomoći svojim kolegama i da u Rijeku dolaze kao prijatelji. No, ni Uljanik, koji slovi za naše najuspješnije brodogradilište, nije ostao imun na krizu koja od 2009. potapa pomorsku i brodograđevnu industriju u svijetu. I dok je bilanca »3. maja« državnim milijardama po posljednji put »(p)očišćena« od dubioza, Uljanik je na kraju prvog kvartala bilježio oko 1,3 milijarde kuna kratkoročnih i dugoročnih obveza. Što je, dakle, istina, u nagađanjima oko privatizacije »3. maja«, a koje se kreću u širokom dijapazonu. Od toga da su »uljankovci« bili primorani, kao protuusulugu za uspjelu vlastitu dokapitalizaciju, preuzeti riječko brodogradilište do toga da kupnjom »3. maja«, čije će restrukturiranje država još pomoći sa 842 milijuna kuna, ustvari spašavaju sebe, upitali smo odmah u uvodu razgovora predsjednika Uprave Uljanik grupe Giannija Rossandu. 


 Istina u sredini





 Hoće li biti kadrovskih promjena u vrhu »3. maja«? Na čelo obiju nove tvrtke, u kojima će se objediniti zajedničke službe, postavljeni su »uljankovci«. Gdje je reciprocitet?


  – Prvi korak je uvijek takav, a do reciprociteta ćemo doći jer nam je cilj da kroz godinu, dvije dođemo do podjednakog omjera ljudi iz »3. maja« i Uljanika koji će voditi tu nadgradnju. Nečija sposobnost bit će pritom jedini kriterij. Nitko neće biti zakinut zato što je iz Rijeke ili obratno. Interes nam je od svih unutar Grupe izvući maksimum. Vjerojatno ćemo s prijelaznim rješenjem ići i u trećemajskom brodogradilištu, ali ta faza s čovjekom iz Uljanika, to odgovorno tvrdim, neće biti kraća od šest mjeseci ni duža od godinu dana. Ocijenili smo da je ovo bolji način nego riskirati s potencijalnim krivim kandidatom kojeg bismo onda za godinu dana bili primorani mijenjati. Ovako smo sebi ostavili dovoljno vremena da upoznamo ljude iz »3. maja« i izaberemo onog tko će u međuvremenu stasati i pokazati se najboljim rješenjem da vodi »3. maj«. 



– Kao i u svemu, istina je vjerojatno negdje između. Da, točno je da smo bili zamoljeni da izađemo s ponudom za kupnju »3. maja« za kojeg se, nakon što je propao i treći pokušaj njegove prodaje jer je Vlada procjenila da među potencijalnim interesentima ne postoje ozbiljne namjere, nitko više nije javio. Da to nismo učinili, bojim se da bi priča oko »3. maja« imala loš kraj na način da bi bilo likvidirano veliko i prepoznatljivo brodogradilište, a tisuće radnika ostale bi bez posla, gotovo na ulici. Opet, s druge strane, logično je da nitko ne ulazi u poslovne akvizicije, a da u tome nema baš nikakvog interesa. No, to nije nikakvo naše kratkoročno spašavanje već dugoročno osnaženje Uljanik grupe. Danas su svi, ne samo naša branša, u poteškoćama, ali upravo ovo vrijeme treba iskoristiti da se pokušamo pripremiti za ono što dolazi sutra. Ova kriza traje već pune četiri godine i mora u dogledno vrijeme doći do oporavka jer sve konjukture na tržištu, pa tako i one negativne, imaju svoje vrijeme trajanja i kraj. Pomaci se počinju osjećati, ali za to treba biti spreman. Na ovom nivou troškova, koje smo imali, nemamo puno šansi. Čim se tržište oporavi vratit će se prijašnji kvantitet brodova koji će se ugovarati, ali trebat će daleko više vremena da se taj oporavak reflektira i na cijene novogradnji. Zato, ako želimo opstati i biti konkurentni moramo smanjiti troškove što možemo postići u međusobnoj sinergiji. To znači zadržati fiksne troškove na razini sadašnjih, ali zato povećavamo kapacitete i efikasnost. 


 Vjerojatno baratate nekakvim procjenama koliko će se tom sinergijom uspjeti smanjiti troškove.


  – Naša se procjena vrti oko 20 posto, no mislim da će te uštede biti i veće jer planiramo bitno skratiti rokove odnosno vrijeme gradnje brodova. Kad oba brodogradilišta dovedemo na isti tehnološki nivo, a to znači da će kod ugovaranja brodova biti svejedno gdje ćemo ih graditi, da li na pulskim ili riječkim navozima, bit ćemo u stanju ponuditi značajno kraće rokove za serije brodova, a to automatski za sobom povlači i postizanje boljih cijena novogradnji. 


 O kolikom to skraćivanju rokova u odnosu na dosad govorimo?


  – Riječko i pulsko brodogradilište danas zajedno otprilike mogu svaka tri mjeseca porinuti jedan brod. Vjerujemo da taj rok možemo skratiti na mjesec i pol dana. Govorimo o, uvjetno rečeno, klasičnim tipovima brodova kao što su brodovi za prijevoz automobila, »bulkovi«, razne vrste tankera. Sigurno je da znanje u Rijeci postoji, samo ga treba bolje organizirati. Mi smo se davno okrenuli prema nekim novim principima poslovanja, koristeći pritom konzultantske usluge i inozemno znanje i iskustvo. To činimo i dan-danas.  

Jamac za novac


Ipak, upravo i vi sada, u Puli prolazite kroz poprilične promjene, kako u samom ustroju, tako i u evidentnom kadrovskom »face liftingu«. I vaš je dolazak na čelno mjesto, na kraju, odraz toga.



Uz Tankersku plovidbu, Uljanik je drugi najveći suvlasnik u »Viktoru Lencu«. Još uvijek držite oko 23 posto udjela u ovom brodogradilištu. Što dalje planirate oko »Lenca«?


  – Uljanik je svojevremeno odradio što je trebalo, a to je spriječiti likvidaciju »Lenca«. To je isto jedna brodograđevna branša u kojoj se, doduše, mrvicu lagodnije živi nego u klasičnim brodogradilištima, ali ni tamo nema neke velike dobiti. Sad, kad su stali na vlastite noge, bilo bi najlogičnije da izađemo iz vlasničke strukture. Svakako da bi o tome razmislili kad bi postojao interes jer nema logike »držati« tamo manjinski paket dionica, a ne trošiti taj novac za razvoj ovog projekta s »3. majem«.



  – Naša je prednost da smo kroz sva ova desetljeća uspjeli sačuvati i graditi kontinuitet kadrova. U poziciji smo da možemo crpiti iz iskustva onih starijih i energije onih mlađih naših stručnjaka, koji su u međuvremenu stasali. Biznis se mijenja i u njemu više nema prostora za one koji se nisu u stanju brzo mijenjati i prilagođavati novim prilikama. 


 Najveći dio troškova restrukturiranja »3. maja«, čak 767 milijuna kuna, mislite »pokriti« kreditima koje će uzeti riječko brodogradilište, a vi, kao Grupa, bit ćete jamac…


  – Nije bit u tome. Da, točno, Uljanik grupa će biti jamac za taj novac, međutim, suština je u tome da netko vjeruje u cijeli ovaj projekat i spreman ga je poduprijeti sa 100 milijuna eura dugoročnog kredita. A to je itekako dobar pokazatelj naših namjera i planova. 


 Čime to mislite jamčiti da ste već sami zaduženi s 550 milijuna kuna, a istovremeno vam kratkoročne obveze premašuju 900 milijuna kuna?


  – Kratkoročne obveze nisu problem i vezane su uz poslovanje. U konačnici, u njih ulaze i avansne uplate naručitelja za financiranje gradnje brodova. Naše dugoročne obveze proizlaze iz dva kredita, od kojih je jedan još od obeštećenja za isknjiženo pomorsko dobro, ali ga mi i dalje moramo prikazivati u našim poslovnim knjigama. Međutim, izvori njegova servisiranja dugoročno su osigurani. Drugi kredit odnosi se na preostala dva broda za prijevoz rasutog tereta, »bulkove«, koje smo ugovorili sa zajedničkom shipping kompanijom u kojoj smo mi imali vlasnički udjel od 45, a Uljanik plovidba 55 posto. Kako je Plovidba odustala od tog udjela, tim smo kreditom na jedan način i zaštitili svoj kapital jer smo osigurali sebi manevarski prostor da te brodove ne moramo odmah prodavati već kad se tržište malo oporavi. 


 Vratimo se na sama jamstva.


  – Naše garancije za kredite neće biti nikakav problem ako su bazirane na poslu. Jer, jamstvo za brodove i bankarsko praćenje njihove gradnje u ovom je biznisu više vezano uz povjerenje nego za kolateral kojeg, u konačnici, brodogradilišta niti nemaju s obzirom na to da smo na pomorskom dobru. Jedini rizik banke u ovom slučaju je da se brod nikad ne završi dok je sama hipoteka na brodu vjerojatno najsigurniji instrument osiguranja jer se brod ne može isporučiti brod dok i zadnji dolar hipoteke nije »skinut«. Mislim da o našoj spremnosti i ozbiljnosti da podmetnemo leđa za »3. maj« dovoljno za sebe govori činjenica da bi u slučaju da se nešto krene po krivu ti krediti, koje će koristiti riječko brodogradilište, onda kolateralno povukli za sobom i cijelu Grupu. 


 Imate li pisma namjere banaka koje su vas spremne pratiti?


  – Da. U pitanju su domaće, privatne banke


. Izgubili dva posla


Dug prema dobavljačima stalno vam raste. U prvom kvartalu imali ste blizu 300 milijuna kuna nepodmirenih obveza.


  – U fazi smo konsolidacije tih naših financijskih obveza i one će se vrlo brzo početi smanjivati. Nažalost, ni mi nismo izbjegli posljedice ovog stanja na tržištu. Prošle godine izgubili smo dva posla na koja smo ozbiljno računali. Zapravo, nismo ih izgubili jer su zasad odgođeni, ali to nam je stvorilo određene probleme. 


 O čemu je bila riječ?


  – Planirali smo ugovoriti dodatne »dreadgere« i dva ponovljena projekta paroma, brodova za prijevoz željezničkih vagona, za Kaspij. Međutim, brodovlasnici su zbog prilika na tržištu odlučili odgoditi te projeke. Sve se u ovom biznisu vrti oko popunjenih knjiga narudžbi. Uobičajeno je, a i mene su tako učili, da brodogradilište treba u svojoj knjizi narudžbi imati barem deset novogradnji kako bi osigurao potrebni kontinuirani financijski priliv od avansa dok je, s druge strane, osigurana optimalna popunjenost svih faza posla. 


 Planirate li popunjavati kapacitete i gradnjom brodova za vlastitu flotu? To ste u Uljaniku već radili, iz toga je i stasala Uljanik plovidba.


  – Da, planiramo nešto i po tom pitanju, ali isključivi vlasnik tih brodova bit će tvrtka u 100-postotnom vlasništvu Uljanika d.d. Radit će se, dakle, o sestrinskoj tvrtki riječkog i pulskog brodogradilišta koja će štititi njihove interese. Čim cijene na tržištu postanu prihvatljive, ti će se brodovi prodati i na taj način vratiti uloženi kapital. 


 Što će biti s tim brodovima u međuvremenu?


  – Dok cijene ne porastu, brodove će se dati u menadžment, na upravljanje nekoj drugoj tvrtki. Ali, ponavljam, vlasništvo ostaje naše. 


 Kome će se ti brodovi iznajmiti?


  – Vjerojatno Uljanik plovidbi, ali moguće i nekim drugim kompanijama. 


 Najavili ste razgovore sa sindikatima s intencijom da se unutar Grupe izjednače prava i obveze iz postojećih kolektivnih ugovora pulskog i riječkog brodogradilišta. Znači li to da će se trećemajci morati pomiriti s pravima koja ste dozvolili u Uljaniku?


  – Nije Uljanik ništa bitno različit od »3. maja« po tom pitanju, uostalom, oko osamdeset posto prava iz ova dva kolektivna ugovora na istoj su razini. Osnovna je razlika u visini otpremnina. Sigurno je da ćemo tu nastojati pomiriti određene razlike jer, nažalost, bit će dvije skupine ljudi koji će se naći kao tehnološki višak. Prvi su zaposlenici koji ispunjavaju uvjete za prijevremenu mirovinu za što oni nisu krivi. Međutim, nastojali smo gledati šire, uvažavajući teške prilike u državi. Složili smo se da je bolje zahvaliti se na suradnji tim ljudima koji će nastaviti imati nekakva primanja kroz mirovinu. Druga su skupina oni koji će dobiti klasičan otkaz ugovora o radu i tu ćemo, također, voditi računa o teškom ekonomskom okruženju. Smatramo da bi ta skupina trebala imati isti tretman, kako u Rijeci, tako i u Puli. To neće biti 6.400 kuna po godini radnog staža, ali posebice u tom dijelu nastojat ćemo utvrditi zajedničke premise sa socijalnim partnerima te biti maksimalno svjesni te vrlo osjetljive kategorije tehnološkog viška.  

Kotač zapošljavanja


Država je ta koja je osigurala novac za zbrinjavanje trećemajaca, i to 66 milijuna kuna. Ako znamo da je približan iznos potrošila na otpremine za 460 radnika »Kraljevice«, to daje za pravo trećemajcima da se razmišljaju da bi trebali biti zbrinuti prema Kolektivnom ugovoru.


  – U pravu ste, ali to nije ta matematika jer je u tih 66 milijuna kuna, osim za otpremnine, sadržan i novac namjenjen za prekvalifikaciju radnika. Već na našim prvim razgovorima s predstavnicima Zavoda za zapošljavanje povučeno je pitanje prekvalifikacije određenog broja radnika u »3. maju« kako bi čim sačuvali čim veći broj radnih mjesta. 


 Pa dobro, što onda mislite ponuditi sindikatima i radnicima?


  – O tome ćemo u predstojećim razgovorima. Kao što sam već rekao, postojat će dva kriterija kod iznosa otpremina. Za prvu skupinu radnika koji će otići u prijevremenu mirovinu te otpremine vjerojatno će biti bliže onom iznosu kojeg propisuju odluke u Uljaniku. Za drugu skupinu taj kriterij sigurno neće biti, uvjetno rečeno, onaj trećemajski odnosno maksimalnih 6.400 kuna po godini radnog staža. Međutim, spremni smo otvoreno razgovarati i utvrditi zajedničke pozicije. Svjestan da je tehnološki višak osjetljiv problem koji ponajviše zadire u živote samih radnika koji će morati otići, ali ni mi, ni sindikati ni u jednom trenutku ne smijemo zaboraviti preostale tri četvrtine radnika koji moraju ostati u procesno optimaliziranoj tvrtki koja ima osiguranu održivost. Samo ćemo na taj način kotač novog zapošljavanja pokrenuti u narednom razdoblju. 


 O kojem broju viška trećemajaca i dalje govorimo?


  – Naše su procjene da će raditi o četiristotinjak radnika, odnosno oko 650 ljudi za cijelu Grupu. Želio bih razjasniti neke dileme oko toga koje su se pojavile u javnosti. Mi smo se u ugovoru o preuzimanju obvezali da nećemo ići ispod 1.100 radnika u »3. maju«. Međutim, ističem da je to minimum i samo rezerva koju smo uzeli za slučaj da se nešto nepredviđeno dogodi, na što ne možemo utjecati. Nama je u srednjeročnom planu i novozapošljavanje tako da nema govora o tome bi broj zaposlenih smanjivali na 1.100. Međutim, gledajte, ako ne bude bilo posla, ako kriza ovim intenzitetom potraje još dvije, tri godine, u tom slučaju svi ćemo biti višak.  

Živnulo tržište


Računate li i na neke druge djelatnosti kojima bi se zaposliti kapaciteti brodogradilišta? 

  – I za Uljanik i za »3. maj« osnov svega bio je i ostat će brod. Mi možemo, doduše, prijeći i na neke jednostavnije poslove, ali onda ne govorimo o ovom broju zaposlenih s visokom stručnom spremom, niti o brodogradnji koja vuče domaću privredu. To može biti samo dodatni posao, usput napravljen, ništa drugo. 


 Imamo li šanse za offshore projekte, gdje se ponajmanje osjećaju udari ove krize?


  – Šanse postoje. Međutim, za izlazak na to međunarodno tržište trebaju reference. A oko tih refereci svi bi se skupa trebali potruditi, pogotovo za ono što bi trebalo uslijediti u Hrvatskoj. Ako se bude išlo u nove eksploatacije podmorja pod ingerencijom države, mislim da bi trebalo imati više sluha da se u tim poslovima preferiraju domaća brodogradilišta, baš kao što to čine i druge europske zemlje. Što se tiče znanja, mi ga imamo. 


 Sve ovo o čemu govorimo, postaje besmisleno ako se brzo ne osiguraju novi poslovi. Ima li ih na obzoru?


  – Tržište je ipak nešto živnulo u smislu da imamo upite za projekte koji će se sigurno ugovoriti. Cijene su, doduše, još uvijek niske, ali konačno se nešto ipak počelo »mrdati«, spremaju se ugovaranja. Imamo nekih naznaka, još uvijek razgovaramo i mi u Uljaniku, i u »3. maju«. Ušli smo u ljetnu stanku, neke pripreme jesu, ali ne očekujem osnaženja ugovora prije jeseni. 


 Spominje se jedna veća serija tankera.


  – Rekao bih – umjereno veća. Radimo na tome.