Proteklih dana nisu mirovali baš svi ribari. Neki su radili kontinuirano, bez prekida, usprkos nevremenu. Da bilo je i takvih, iako su malobrojni. Radilo je nekoliko najvećih i za more najjačih koćara sa sjevernog Jadrana, i to na otvorenom moru srednjeg i južnog Jadrana.
– Naši su brodovi odradili sve dane bure, snijega i leda, govori Kristijan Nikolac, direktor tvrtke Peter Pan iz Opatije. Svaki dan imali smo svježu ribu i sve uspjeli otpremiti u izvoz. I u danima kad su mnoge prometnice bile zatvorene naše su hladnjače dovozile ribu iz Dalmacije.
Ribari strpljivo čekaju, to je usud njihova posla. Na brodove odlaze samo provjeriti kako odolijevaju nevremenu, da li je počinjena šteta, kolika je ona. A, štete ima, bura je nemilosrdna. Postaju pomalo i nervozni, ne rade, ne zarađuju, a živjeti se mora, i trošiti. Trebalo bi proglasiti elementarnu nepogodu, zazivaju neki među njima, zasad potiho, više za sebe nego da ih čuju mjerodavne osobe. Posljednji put radili smo 28. siječnja, govore ribari koji s brodovima plivaričarima love malu plavu ribu. Isti datum potvrđuju i riječki koćari, oni koji s malim brodovima rade lokalno, u Riječkom zaljevu, Kvarneru i Kvarneriću. Nekoliko dana duže, kako saznajemo, radili su neki paški koćari, pronašli su malo zavjetrine ispod Dugog otoka. Nije dugo potrajalo, morali su i oni bježati na siguran vez.
Rušilačka snaga
– Uvijek govorim, ne treba propisivati zakonski lovostaj, nama ga priroda određuje. Što je ovo, nego lovostaj? Čekamo, a smirivanja vremena nema na vidiku. Ove godine odradili smo desetak noći nakon lovostaja, to je sve! Ne radimo, nitko ne pita kako ćemo ljudima osigurati plaće, komentira Ivan Bočina, direktor riječkog Ugora.
– Već sam zaboravio kad smo zadnji put radili, nastavlja Damir Badžek, riječki ribar – koćar. Ne pamtim ovako dugo razdoblje bez isplovljavanja. Nemoćni smo, čekamo, skupljamo se svaki dan, svih nas pritišće neizvjesnost.
Svi ponavljaju, nevrijeme ovako dugog intenziteta desetljećima ne pamte. Ribarima je teško, nema sumnje, kao i mnogima drugima ovih dana. Ipak, slobodno možemo ustvrditi, najteže je onima sa senjskog područja. Kako je u Senju mogli smo se minulih dana svi osvjedočiti, nije trebalo tamo odlaziti. Puše bura na čitavom Jadranu, ali senjska je uvijek najjača, rušilačka.
– Ne razmišljamo o poslu, nego o spašavanju barki, objašnjava Danijel Strugar, senjski ribar. Mi smo mali ribari, nemamo brodove, nego barke. Strašno je ovo što se zadnjih dana događa. Morate znati, sve ovo nevrijeme, olujna bura, led i snijeg, sve je kod nas tri puta gore. Ovdje je bura dostizala 250 kilometara na sat, živa u termometru danima nije bila iznad minus sedam stupnjeva. Mnogi od nas imaju velike štete, neki se neće oporaviti.
Mreže na dnu
Priča Danijel Strugar, teško je zamisliti što se u Senju događalo. Bura je nosila crjepove s krovova, padali su po ulicama, u more, po brodicama… To je, međutim, manja šteta. U luci je nekoliko ribarskih brodica potopljeno, nisu izdržale pod težinom leda, alati su uništeni, kilometri njihovih mreža razvučeni su po morskom dnu.
– Jučer sam angažirao ronioca jer nisam mogao do barke. Po bokovima se nataložila tona leda, bio je deblji od 30 centimetara. Sjekirom ga je razbijao. Kako zapljuskuju valovi, tako se ledi more. Uvijek sam se pitao što će mi sjekira na barki, a svi je imamo. Sad znam! Pomažemo jedni drugima, organiziramo se koliko možemo, ali smo najčešće nemoćni. Prije nekoliko večeri odstranili smo led s jedne barke, bilo ga je preko tri tone. Ujutro je osvanula na dnu mora.
Senjski ribari uvijek imaju malo radnih dana, u prosjeku stotinjak godišnje. Teško je njima preživljavati samo od ribarskog posla. Od početka godine, govori nam Danijel Strugar, imali su pet, šest radnih dana. Nije ni to bilo ono pravo, odlazili su na more nekoliko sati, da spuste ili dignu mreže. Skoro mjesec dana nisu isplovili. Lani su u prva tri mjeseca imali desetak radnih dana. Bura je kod njih zimska konstanta.
