Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 2
Sutra: 29° 29° 2
26. kolovoza 2019.
Nismo svi jednaki

'ŽIVJELO PRAVOSUĐE' Za razliku od Kruljčevog sina, ovaj je mladić robijao dvije godine zbog - 0,64 g trave

'ŽIVJELO PRAVOSUĐE' Za razliku od Kruljčevog sina, ovaj je mladić robijao dvije godine zbog - 0,64 g trave
'ŽIVJELO PRAVOSUĐE' Za razliku od Kruljčevog sina, ovaj je mladić robijao dvije godine zbog - 0,64 g trave
Autor:
Objavljeno: 26. rujan 2018. u 13:30 2018-09-26T13:30:00+02:00

Portal Lupiga donosi priču Tomislava Kulića, običnog građanina koji je zbog manje od grama marihuane završio u zatvoru na dvije godine, kao primjer što se događa onima koji u našoj državi nemaju veza i poznanstava.

Bez veza i poznanstava u hrvatskom društvu ne vrijediš – kako već za to postoji kod nas lijep izraz - ni koliko je crno pod noktom. Životna je to pouka hrvatskog državnog aparata koju je jedan naš po svemu obični, jedino neobično nesretan, sugrađanin na svojoj koži godinama učio.

Riječ je Tomislavu Kuliću, Vinkovčaninu kojeg sudbina u mladenačkoj dobi nije mazila, a onda ga je zbog minorne greške koju je počinio u 21. godini državna pravosudna praksa posve pregazila.

Kako to izgleda kada se naplaćuju greške svih tih malih „bezveznjaka”, na primjeru Kulićeva iskustva pokazao je portal Lupiga povodom „skandaloznog puštanja na slobodu generalovog sina, Davida Kruljca, kojemu je pronađeno impresivnih 4,5 kilograma marihuane, 28 grama kokaina, 10.500 kuna i 117.000 eura, u obrani nemušto pripisanih nekakvom Srbinu što se odaziva na ime modnog dizajnera Toma Forda”.

Tomislav Kulić također je imao posla s drogom. No za razliku od nekoliko kilograma droge i tisuća kuna i eura, ovaj je Vinkovčanin u 21. godini života 2006. uhvaćen s 0,64 grama trave. Na koncu je optužen za dvogodišnju robiju zbog „međunarodnog krijumčarenja drogom”.

Već i bez ulaženja u širi kontekst, među dvjema kaznama nesrazmjer je evidentno prevelik. No svaki detalj iz priče stvara još veći sraz između dvije vrste Hrvata – onih sinova generala i onih običnih sinova poginulih branitelja, onih s vezama i onih bezveznih.

A baš taj potonji tip, za razliku od Kruljčeva sina, bio je Tomislav Kulić 2006. uhvaćen s 0,64 grama marihuane koju nije pušio zato što mu je to bilo zabavno, već zato što u tom trenutku nije znao za bolje. Koji su točno razlozi, najbolje je objasnio sam Kulić – sin poginulog branitelja i preminule majke – u svojoj molbi da se pomiluje.

Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske
(Odjel za pomilovanja)
Dežmanova br. 6
10000 Zagreb

Predmet: Molba za pomilovanje

Poštovani,

po Županijskom sudu u Vukovaru koji je donio presudu 22. rujna 2010. , broj K-41/08, osuđen sam na dvije godine zatvora. Dopis Županijskog suda u Vukovaru 4. srpnja 2011. dostavlja presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu kojom se na sjednici 20. travnja 2011. odbija žalba čime se potvrđuje prvostupanjska presuda, broj Kž-266/11-4). 31. kolovoza 2011. u Županijskom sudu Vukovaru uručen mi je poziv za izvršenje zatvorske kazne, počevši od 21. rujna 2011.

Obzirom da mi se po zakonu pruža prilika ispričati svoju priču nevezano za krute zakonske norme, ja Vam se najiskrenije obraćam. Imam 26 godina i život mi zaista nije bio lak. Dolazim iz Vinkovaca, iz dijela po imenu Mala Bosna koji graniči sa prigradskim naseljem Mirkovci u kojem su za vrijeme rata bili Srbi. Iako dijete, u Vinkovcima sam proveo gotovo cijeli rat, izuzevši samo nekoliko mjeseci nakon što smo saznali da nam je poginuo otac. Imam dvije sestre i jednog brata. Obje sestre su medicinske sestre, mlađa, Ines, studira sestrinstvo u Osijeku, a starija, Sanja, je udana, očekuje bebu sad u rujnu i radi na psihijatriji u Vukovarskoj bolnici. Najstariji, brat Vjekoslav, oženjen je, zaposlen, ali nažalost, ne mogu imati djece.

2003. godine imao sam operaciju koljena, završio sam i srednju školu za zanimanje kuhar i od 5. siječnja 2004. godine primljen sam u radni odnos, a početak rada je bio 15. rujan 2004. i od tada sam zaposlen na mjestu pomoćnog kuhara u Centru za rehabilitaciju Mala Terezija Vinkovci.

18. rujna 2004. uz nekoliko prijatelja u autu, doživio sam prometnu nesreću na suvozačevom mjestu u kojoj je poginuo mladi biciklist. Na žalost, 2005. godine saznajemo i da mama ima rak pluća. U to vrijeme, Sanja i Vjekoslav krenuli su na svoj bračni put i zapravo smo samo sestra Ines i ja, a tada smo imali ona 16 godina, a ja 20 živjeli u kući s mamom. Cijeli taj put kemoterapije i mi smo proživljavali uz nju. Nije prošlo dugo, bio sam u lošem i krivom društvu i počeo uzimati heroin. Na sreću, uz pomoć sestre Sanje koja mi primila k sebi, uspio sam izaći iz tog pakla nekoliko mjeseci prije majčine smrti. Umrla je 19. travnja 2006. godine.

Nakon majčine smrti, u obiteljskoj kući u Maloj Bosni, ostao sam sâm, sestra Ines koja je tada još išla u srednju školu, otišla je živjeti kod sestre Sanje i ona joj je postala skrbnik. U periodu nakon toga financijska situacija mi se drastično pogoršala. 2005. sam uzeo kredit za auto na sedam godina, a plaća pomoćnog kuhara, koja varira od 3.000,00 do 3.300,00 kuna bila je jedva za kredit, režije i život. Iako sam se prijavio u Centar za ovisnosti u Vinkovcima, tablete za odvikavanje nikada nisam koristio, jer mi nisu odgovarale, a bilo me i strah da ne bih postao ovisan o tim tabletama. Zbog problema sa spavanjem i čestim buđenjem po noći počeo sam pušiti marihuanu, jer sam dosta puta čitao i načuo o njezinom umirujućem djelovanju i primjetio sam da mi je od nje bilo puno bolje. U to vrijeme se događa moj susret sa policijom za što sam i optužen. U pretrazi kuće nađeno je cca 0.5 grama marihuane, a priznao sam i da sam kupio 100 grama u vrjednosti 600 kuna koje nikad nisam dao sam nego nas je uvijek bilo dvojica, trojica prijatelja. Nikada se nisam materijalno okoristio od droge niti sam nekome nešto loše učinio. Ako sam i kupovao povremeno tih 100 grama zajedno s nekim to je samo iz razloga što je tako bilo puno jeftinije, a ja u tom razdoblju nisam imao previše izbora. Svjestan sam potpuno da sam ja tu kriv i nitko drugi, želim samo ispričati svoju priču da bi bilo jasnije zašto je to tada bilo tako, i reći kako sada više nije.

Od tada je prošlo oko pet godina i ja sam, te kobne 2006. godine ipak doživio nešto pozitivno, upoznao sam sadašnju zaručnicu, a svadba nam je dogovorena za 7. srpanj 2012. godine. Unazad nekoliko godina život mi se zaista promijenio na bolje, imam stari posao na kojem se dobro snalazim i odlično komuniciram sa suradnicima, živim ponovno sa sestrom Ines, iako ona sada živi studentski život i preko tjedna je u Osijeku, u odličnim sam odnosima sa obitelji svoje zaručnice i što je najvažnije, „prijatelje“ iz prošlih vremena gotovo da nisam niti susreo u gradu u zadnjih nekoliko godina, a kamoli da se s njima družim. Zaista sam naivno mislio da je to iza mene, i takvi ljudi, i loše situacije.

Odlaskom u zatvor povrijedit ću prvenstveno ljude koji su opet počeli vjerovati u mene i kojima je promjena očita. Obnovio sam prijateljstva s osobama iz djetinjstva, koji žive u istom naselju kao i ja, imam puno prijatelja koji su visokoobrazovani i čak u narednih godinu dana imaju svatove, kao što sam i ja trebao imati na ljeto nagodinu, jer vjeronauk za pripravu za ženidbu smo obavili još u svibnju ove godine, a kapare su gotovo sve riješene. Dolazim iz jako male sredine, i strah me stigme okoline. Iskreno me strah i gubitka posla u državnoj firmi, jer situacija u zemlji nije idealna, pogotovo u Slavoniji.

Ponavljam, iako je meni kristalno jasno da sam griješio, bio bih u zabludi da mislim drugačije, smatram da je od tada prošlo dosta vremena i moj trud da se vratim na pravi put je bio velik, možda mi ipak vrijedi dati priliku bez odlaska u zatvor? Najiskrenije, ne bih volio opet biti u kontaktu s ljudima koji su kriminalci. Za mene nema odgode zatvora, tako mi je rečeno 31. kolovoza u Vukovaru, jer moj kredit koji mi izlazi u srpnju 2012. godine i minus na računu od 34.051,00 kn ne ulaze u nijednu točku po kojoj bi mogao dobiti odgodu. Bojim se da odlaskom u zatvor mogu napraviti više štete nego koristi, jer ću izgubiti posao, morat ću otkazati svatove, a dugovi će se nagomilati. Imam dva mačka koja žive u kući (dob: 2 i 2,5 godine), kastrirani su, i njemačkog ovčara starog 3,5 godine i oni će morati biti sami, jer je sestra većinom u Osijeku, osim kada su praznici. Zaista Vam se obraćam u nadi da ćete, iako me ne poznajete osobno, steći uvid u moju promjenu da sam ja od tada već postao odgovorni član društva i zato Vas molim za milost. Pristajem na bilo kakvu suradnju sa socijalnim radnicima, defektolozima i psiholozima radi utvrđivanja moga trenutnog stanja. I bespogovorno pristajem na bilo koji drugi oblik kazne. Ja želim samo priliku za normalan život.

S poštovanjem,

                         Tomislav Kulić
Vinkovci, 2. rujna 2011.

Sestrina molba predsjedniku Josipoviću

Njegova molba nije uvažena, a nisu uvaženi ni prigovori drugih aktera ove tužne priče na koju je hrvatsko pravosuđe postalo posve imuno.

Naime, Tomislav je završio u zatvoru, vjenčanje je odgođeno, a agonija čitave obitelji produžena. Na koncu je starija sestra poslala molbu za pomilovanje tadašnjem predsjedniku Josipoviću.

Riječ je o sestri koja je Tomislavu pomogla prebroditi krizu s heroinom u najtežim godinama kada je izgubio majku, a koja je te 2011. godine rodila četvrto dijete, gledajući kako joj se mlađi brat bori s dvogodišnjom robijom zbog manje od grama trave. Tekst njena pisma prenosimo s portala Lupiga.

Cijenjeni, nikada u životu nisam pomislila da ću se obratiti predsjedniku za pomoć, ali ja više ne vidim drugog izlaza.

Mi smo Vam bili jedna sretna obitelj, skromna, radnička. Tata je radio u „Graditelju“, mama je rodila nas četvero, dva brata i dvije sestre, i bila je kućanica. Sve je do 1991. bilo u najboljem redu, ali onda se dogodio rat. Tata se prijavio u vojsku, mi smo sa mamom otišli kod bake na selo, a tatu više nismo vidjeli. Poginuo je 3. listopada 1991. Moj brat Tomo je imao šest godina tada, ja sam imala dvanaest, stariji brat šesnaest, najmlađa sestra samo dvije godine, mama je imala 38, a tata 40 godina. U jednom danu okrenuo nam se svijet naopačke. Mama je bila očajna, ostala je sama sa četvero djece i srušenom kućom, posvetila se obnovi kuće, starijem bratu koji je onda bio u „problematičnim“godinama, maloj seki, a Tomislav je uvijek ostajao sa strane, skroman i nezahtjevan.

Završio je srednju školu za kuhara, zaposlio se i svi smo mislili da je sve u redu ili smo samo htjeli tako misliti, da nama bude lakše. Tomo je sve manje bio kod kuće, a sve više vani, mama već umorna od svega nije ga mogla kontrolirati, brat nije htio, a ja sam se već bila udala i imala svoju obitelj. Onda je došla 2006. godina, za nas najteža i od onda nikako da nam krene na bolje. Mama se razboljela, dobila je rak, Tomislav koji je bio jako vezan za nju nikada nije pokazao da mu je teško, pokušao se nositi s time kako je znao. Jednog jutra nazvala me prijateljica i rekla da misli da se moj brat drogira, da ga viđa u sumnjivom društvu. Tek tada sam postala svjesna što se događa sa mojim bratom. Nedugo poslije toga mama ga je zatekla sa iglom u veni, nikada se nije oporavila od toga. Budući da nije bio ovisnik o heroinu dugo vremena ja sam ga dovela da živi kod mene neko vrijeme pa smo čak i bez pomoći terapije uspjeli da ostavi to zlo... Mama je umrla 19. travnja 2006. i onda smo napravili najveću pogrešku u životu. Sestru koja je tada bila drugi razred srednje dovela sam da živi kod mene. Stariji brat se oženio, a Tomo je ostao sam u roditeljskoj kući. Opet sâm, opet odbačen i zaboravljen, prepušten društvu koje ga je opet uvuklo u probleme", navodi u pismu.

Pretresom kuće policija mu je našla 0,68 grama marihuane, a on je u strahu kazao policiji sve što ga je ikad povezivalo s drogom, pa i da je kupio još sto grama - obećana mu je uvjetna kazna ako prizna. Obitelji nije ništa spominjao, jer ih nije htio opterećivati svojim problemima. U međuvremenu je upoznao djevojku, riješio se starog društva, otplatio dugovanja i počeo živjeti mirnijim životom. Djevojku je zaprosio 2011. godine i 2012. godine su trebali imati svadbu, ali to zaustavlja pravomoćna presuda u travnju, koja ga osuđuje na dvije godine zatvora i poziv u zatvor za 21. rujna 2011., prepričava pogođena sestra Sanja

Ostao je bez posla, otkazali su svadbu... To divno stvorenje nikada nije tražilo ništa za sebe, prolazio je kroz život kako je najbolje znao sâm, uvijek spreman pomoći drugima čak i na svoju štetu. Sada ja molim za njega, preklinjem, pomozite mu! Dajte mu priliku koju nikada još nije dobio, nažalost prečesto ni od svoje obitelji... Pružite mu ruku koja mu je kroz život nedostajala, očinsku, bratsku, brižnu. [...] Trenutno je u kaznionici u Požegi  i pun nade (kao i svi mi) čeka Vaš odgovor. Molimo Vas ne dopustite da ga život gurne ponovo na mjesto odakle se svim silama pokušavao izvući. Njegova zaručnica, moji brat, sestra i ja nemamo poznanstava, niti novaca za skupe odvjetnike, naša jedina nada je vaše srce, zavirite u njega i vratite nam vjeru da ima dobrih ljudi koji su spremni pomoći. Molimo Vas gospodine Predsjedniče pomilujte našeg Tomislava!, napisala je Josipoviću Tomislavova starija sestra Sanja u danima kada je on završio u zatvoru.

Hrvatski kraj priče

No ni to nije pomoglo. Institucije nisu udijelile milost djeci pokojnih Mare i Antuna Kulića. Komisija za pomilovanja odbila je molbu za pomilovanje, a Tomislav Kulić je temeljem 0,64 grama marihuane zbog uzornog vladanja pušten iz zatvora tek nakon odsluženja tri četvrtine dvogodišnje kazne zatvora, uz rok kušnje od pola godine, navodi Lupiga.

Danas živi, poput mnogih sugrađana, u inozemstvu. On je izabrao Island. Tamo naime ne mora gledati kako oni sinovi s vezom ne s gramima, već kilogramima droge puno bolje prolaze.

Izvor: Lupiga.com

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka