RIJEKA  Joso Noković, 50-godišnjak iz Kostrene, bivši pravosudni  policajac optužen za slanje ucjenjivačkih i iznuđivačkih pisama – među ostalim, i vlasniku i predsjedniku uprave  Plodina Mili Ćurkoviću – u kojima je tražio isplatu i velikih svota novca, bit će podvrgnut psihijatrijsko-psihologijskom vještačenju, kako bi se utvrdio stupanj njegove ubrojivosti.

Vještačenje će se povjeriti ekspertima Psihijatrijske bolnice Vrapče. Glavne su to odluke vijeća riječkog Županijskog suda, kojem je predsjedala sutkinja Jesenka Kovačić, s nastavka suđenja umirovljenom pravosudnom policajcu.  Noković je,  po optužbi, pisma poslao, osim Mili  Ćurkoviću, i drugim članovima uprave i nadzornog odbora Plodina, kao i nizu poznatih osoba nastanjenih u tzv. Aleji bogataša u Kostreni. Prijetio je žrtvama da će im kuće dignuti u zrak, a njima i obiteljima ugroziti život, pa i likvidirati, ako ne plate.

Sudsko vijeće donijelo je odluku o vještačenju Nokovića na prijedlog njegovog branitelja, odvjetnika Klaudija Dekleve, koji je pledirao za to nakon što je u sudnici saslušana supruga optuženog.

Drugi čovjek

– Nedostatak adekvatne liječničke brige vjerojatno je i dovela do ovog slučaja zbog kojeg smo sada na sudu, konstatirala je Tanja Noković, napominjući da je problem nastao kada je u mirovinu otišla psihijatrica s kojom je imao dobar odnos, a poslije toga više nije išao kod psihijatra i godinama nije dobivao terapiju.

– Već kada se prvi put vratio s ratišta više nije bio isti, a pogotovo kada se vratio iz Domovinskog rata nakon pet godina, napomenula je Nokovićeva supruga u svom svjedočenju. Ispričala je da je 1991. godine, u vrijeme dok je radio u zatvoru u Zagrebu, muž otišao u rat kao dragovoljac, po cijenu da ostane bez posla. Iz rata se vratio s problemima psihičke prirode, nakon dvije-tri godine otišao je na bolovanje, a poslije u invalidsku mirovinu. Svjedokinja je objasnila da su kod njega postojale različite faze: najprije bi bila ona kada je euforičan i posvećen obitelji, a onda je  slijedila faza osamljivanja, igranje kompjutorskih igrica, slušanje glazbe sa slušalicama na ušima…

– U jednom razdoblju šest mjeseci nije izašao iz kuće. Imao je poremećaj spavanja. Na internetu se predstavljao drugim identitetima, pisao je o sebi kao da je netko drugi, imao je dva života… Ali, Joso nije opasna osoba! Bio bi opasan i za vlastitu obitelj da je to tako, mi bismo to prvi primijetili. On nije agresivna osoba. Mnogo priča, inzistira na svom mišljenju, ali nema nikakve zle namjere. Svjestan je i on da nije trebao ovo napraviti, ali za njega je to igra koja je prestala. No, za sve nas druge nije. U našem stanu je uvijek bilo brdo papira, ovisno o tome koja je faza pa je pisao i na različitu temu. Doslovno bih vreće papira izbacivala iz stana. Pisao je, pisao… U kući smo imali papira na tone. Ako je, na primjer, bila faza učenja jezika, bila bi hrpa papira na engleskom i francuskom. Nažalost, za pisanje ovih ucjenjivačkih pisama saznala sam na neugodan način, kada je policija došla u pretragu, ispričala je svjedokinja.

Vječiti kritičar

Supruga Jose Nokovića je kazala da je zapise sadržaja otprilike sličnog inkriminiranim pismima znala viđati, ali da se njoj to doimalo kao da Joso piše nekakav scenarij, nešto nalik na  romane Agathe Christi, i nije se brinula, jer je smatrala da nešto takvo  ne može ostvariti.

– Imao je faze kada ne bi ni razgovarao s nama, članovima obitelji, izolirao bi se. Često puta sam mu morala maknuti slušalice da mu nešto kažem. No, posebna priča je da bi se on »ufurao u film« da je druga osoba, da je, recimo, u Iraku ili Gvatemali. Razradio bi to do tančina, tražio bi, primjerice, grad, ulicu u Iraku i uživio se da je tamo. Ali, moram naglasiti da je, kada nam je došla policija na vrata, Joso osjetio veliko olakšanje. »Hvala Bogu da je to gotovo«, rekao je. Njemu je to značilo da je igra gotova, kazala je supruga optuženog.

Potvrdila je da joj se muž znao vraćati nezadovoljan iz trgovačkih centara, jer je on »vječiti kritičar«, smetale su ga banalne stvari koje nju nisu previše uzrujavale.

– Nešto je na polici na akciji, a nije kada dođeš na blagajnu. Uzrujao bi se sto na sat, rekla je svjedokinja, navodeći i primjer s krivim vaganjem težine voća, za što je, u biti, ona bila kriva. Prisjetila se i neugodnog slučaja što se zbio nekoliko dana nakon što je Josi umro otac, kada ga je našla u šupi u blizini stana, s već pripremljenom omčom. Da je Joso držao pištolj u kući kazala je da je saznala tek nakon otkrivanja slučaja, a bio je to poklon od pokojnog oca. Upitana je li kada pričao da zamjera nekim ljudima što su se obogatili dok je on bio na ratištima, svjedokinja je rekla da to nije činio ništa više nego drugi ljudi. Dodala je da su neke osobe iz obitelji, kojima se prijetilo u pismima, prijatelji članova njene obitelji.

– Nisam vidjela Josina prijeteća pisma kojima se traži novac, ali i da jesam, ne bih posumnjala da se radi o ovome zbog čega smo sada na sudu. Znam da Joso nije to u stanju realizirati. No, priznajem, umrla bih od straha da sam dobila takvo pismo. Ispričavam se u ime obitelji svima onima koji su dobili ta pisma, dvaput je naglasila u svom svjedočenju supruga optuženog.