Još jednu obljetnicu Zoranovog nestanka Goran je jučer u društvu Zoranovih najbližih prijatelja obilježio na isti način na koji je to činio svih prethodnih ljeta, na mjestu na kojem je njegov brat posljednji put viđen. Hoće li to biti posljednji skup »podsjećanja na Zoranovu sudbinu« nitko ne zna, ali se svi sasvim sigurno nadaju da će tome biti tako jer njegova obitelj, zaključio je naš sugovornik, napokon zaslužuje odgovore koji već predugo vise u zraku.
– Unatoč tome, a što je posebno frustrirajuće, uključeni u rasvjetljavanje ovog po mnogočemu začudnog nestanka do današnjeg dana nisu uspjeli stvari istjerati na čistac niti rješiti slučaj u kojem se, moram priznati i to, posljednjih mjeseci ipak događaju neki novi momenti u samoj istrazi, zaključuje vidno potreseni brat nestalog Zorana.
– Posebno je bolno to što osobe koje nedvojbeno imaju veze sa Zoranovom sudbinom i koje su nakon njegova nestanka zatečene u posjedu njegovih dokumenata i bankovnih kartica, i danas srećemo po Krku te što su i dan-danas na slobodi, unatoč činjenici da policija s njima često ima posla zbog drugih nedjela koje nerijetko čine – nastavlja Goran ustvrđujući kako bi cijelo jedno desetljeće, uz spoznaje kojima raspolaže on, a još više »organi gonjenja«, moralo biti dostatno da se stvari pokrenu s mrtve točke, odnosno da se slučaj riješi.
– Nažalost, događanja za sad čini mi se ne idu u tom smjeru i bojim se da bi neke važne činjenice s protjekom tolikih godina silom prilika mogle početi padati u zaborav, tim više što niti ljudi koji znaju što se s mojim bratom dogodilo neće živjeti vječno – ustvrđuje Goran Marević.
Nadležni oklijevaju
Na kraju našeg kraćeg druženja upriličenog u ovom uistinu tužnom povodu Marević je ustvrdio i kako je razriješeni slučaj nestale Anđele Bešlić »raspleten« unatoč činjenici što su, smatra, istražitelji u samom postupku istrage raspolagali sa znatno manje informacija u odnosu na one kojima raspolažu u slučaju nestanka njegova brata.
– Imam osjećaj da, strahujući od uvijek mogućeg neuspjeha ili promašaja, nadležni, a tu posebice mislim na službe Državnog odvjetništva, u ovom slučaju ne čine dovoljno, a niti će činiti završne korake sve dok ne budu 120 posto sigurni da je sve onako kako im ukazuju spoznaje iz istrage. A sve to da se nekome ne bi možda pokvarile statistike riješenih slučajeva. To je posebno bolno i frustrirajuće jer sam uvjeren da je slučaj sad već postao relativno jednostavno rješiv, samo uz malo angažmana i kriminalističko-istražiteljske umješnosti kakva ne bi smjela dolaziti do izražaja samo u slučajevima koji su pod svjetlom medijskih reflektora i u fokusu javnosti, iz kojih je protjekom silnih godina izišao slučaj mog nestalog brata – zaključuje Goran.
