Kod mene su prepoznali ambicioznost, ali im je dovođenje mladog trenera predstavljalo i određeni rizik. Svi oko kluba su očekivali trenera s većim iskustvom. Kada sam došao, rekao sam da sam ušao na mala vrata, a volio bih izaći na velika. Jedan korak je napravljen – kaže Igor Juričić
Ako postoji sport kojemu u Hrvatskoj ne pripada medijski tretman kakvoga svojim statusom u svijetu zaslužuje, onda je to odbojka. Naročito muška. Teško je razlučiti kada je i zbog čega medijsko zanimanje za mušku odbojku počelo naglo kopniti, ali vijesti iz svijeta odbojke u svim medijima bez iznimke probijaju se na kapaljku. I dok se o odbojkašicama, koje kakav-takav status mogu zahvaliti činjenici da je reprezentacija u kontinuitetu prisutna na velikim natjecanjima, još ponešto i zna, odbojkaši žive u gotovo potpunoj medijskoj tišini.
A da se imaju čime pohvaliti svjedoči i primjer Igora Juričića, 43-godišnjeg Riječanina, koji ovih dana živi najljepše dane svoje trenerske karijere. Igor Juričić dijete je odbojkaškog kluba »Rijeka« iz kojega je 1995. godine otišao u zagrebačku »Mladost« pa preko Poljske i Austrije svoj igrački put nastavio i završio u Francuskoj. Prije četiri godine uhvatio se trenerskog posla, a ove godine napravio sjajan posao za kormilom poznatog francuskog kluba TLM-a (Tourcoing Lille Métropole) kojega je uveo u elitni francuski odbojkaški razred.
Zahvaljujući sveprisutnim društvenim mrežama mogao se tako minulih dana osjetiti barem djelić atmosfere iz dvorane »Léo Lagrange« u Lilleu, kada je tri tisuće ljudi ovacijama ispratilo posljednje poene na utakmici kojom su Juričićevi izabranici osigurali titulu prvaka i promociju i elitni razred.
– TLM je bio veliki klub, dok sam bio igrač često sam protiv njih igrao u završnicama prvenstva. Malo po malo tijekom sezona postajali su sve slabiji pa su prije četiri godine prvi put ispali iz lige. Iduće godine odmah su se vratili i opet ispali – započet će Igor Juričić, koji je trenerom TLM-a postao uoči ove sezone. Prošlu je sezonu Igor bio trener belgijskog prvoligaša »Prefaxisa« s kojim je dogurao do polufinala Challenge Cupa.
Stvaranje ispred rezultata
– Belgija je blizu ove regije, čuli su da dobro radim, zainteresirali se i krenuli u taj projekt. Ovo je odbojkaška regija, odbojka ima veliku tradiciju i druge ekipe u Prvoj ligi su sretne da se vraćamo. Kada sam došao cilj je bio ući u Prvu ligu i ostvarili smo ga. Sada ćemo malo sjesti i vidjeti što i kako dalje.
Došao sam na mala vrata, kao mlad i nepoznat trener iako imam iza sebe nekih rezultata. Kod mene su prepoznali ambicioznost, ali im je dovođenje mladog trenera predstavljao i određeni rizik. Svi oko kluba su očekivali trenera s većim iskustvom. Kada sam došao, rekao sam da sam ušao na mala vrata, a volio bih izaći na velika. Jedan korak je napravljen. Inače, više od ulaska u Prvu ligu meni je zanimljivije to stvaranje, kreiranje ekipe, dovođenje igrača, slaganje momčadi. Kakvu ekipu želiš, kakve profile igrača, na kojim elementima želiš biti jak.
Za razliku od prošle godine kompletno smo rekonstruirali ekipu i taj ulazak u Prvu ligu posljednji je korak, posljednja etapa upravo tog procesa, stvaranja momčadi. Ništa ne ide preko noći, jedna sezona nije ništa. No, pogodili smo s igračima, a ti igrači su mi otvorili mogućnost da prezentiram svoju viziju – skroman je Juričić, uz dodatak da ima potpuno odriješene ruke u kreirajnju momčadi.
– Imam menadžera kluba, koji je drugi čovjek ispod predsjednika i on se brine o financijskom dijelu, a ja o igračkom. Znamo se odlično još iz igračkih dana, imamo odličnu komunikaciju i imam apsolutno odriješene ruke ako to ulazi u budžet. Naravno, imam i odgovornost. Prijašnjih godina ovdje se govorilo da treba ići polako, ja sam došao prošle godine i odmah najavio napad na titulu. TLM je klub velike tradicije, imao je i navijače, samo ih je trebalo vratiti u dvoranu. A mi smo u tome uspjeli. Sada će situacija biti bitno drugačija.
Sport je u Francuskoj veliki biznis. Nije važna samo utakmica, važan je VIP salon, DJ, svjetla, sponzori. Sve je napravljeno da ti naši sponzori međusobnim druženjem razvijaju svoj biznis. To je ručak prije utakmice, večera poslije. Ovdje je situacija dobra što je grad u 50 postotnom vlasništvu kluba. Odbojka je još uvijek takva da puno ovisi o javnom novcu. Naravno, sve mora biti transparentno, sve je tip-top – govori Igor koji je itekako pozvan govoriti o francuskoj odbojci budući je živi u kontinuitetu već od 2001. godine.
Francuska odbojka
– Kakva je francuska odbojka? Ima veliku tradiciju, zanimljiva je jer su kod odbojkaša Prva i Druga liga profesionalne, kod odbojkašica je profesionalna samo Prva liga. Francuzi su aktualni prvaci Europe, osvojili su Svjetsku ligu, bili su na Olimpijskim igrama… Puno se toga dobroga u francuskoj odbojci dešava posljednjih godina. Igrači su sve veće zvijezde. Sve je drugačije posloženo, ukupno ima devet liga. Prva liga je jako zanimljiva mnogim igračima, igra se odlična odbojka, klubovi su dobro organizirani, dvorane pune.
Odbojka je ovdje ozbiljan sport. Zanimljivo, krajem osamdesetih godina odbojka je bila odmah iza nogometa po popularnosti, ispred rukometa i košarke. Danas je na četvrtom mjestu, ali je sada cilj da se odbojka opet podigne, bez obzira što rukometu i košarci Francuzi imaju velikih svjetskih zvijezda. Uglavnom, odbojka jako napreduje – nastavit će Igor, koji je, kaže, odavno znao da će jednog dana ulogu igrača zamijeniti onom prvog čovjeka struke.
– Oduvijek mi je bio san biti trener. Još kao igrač kada sam radio u Mladosti s trenerima Amerikancima, Rusima, ali i u svim ostalim klubovima, u Italiji, Poljskoj, Francuskoj, uvijek sam imao taj poriv zapisivati trenersku filozofiju, način rada… Bila mi je to velika želja, ali je problem bio u tome što u Francuskoj moraš imati sveučilišnu diplomu, bez škole ne možeš biti trener. Na zalasku karijere, još dok sam igrao prvu ligu, sam počeo polagati ispite i u pet godina sam uspio doći do govoto najvećeg ranga. Mogu još jedino napraviti doktorat.
Biti trener u Francuskoj ozbiljan je posao, postoji sindikat, sve je uređeno. Znao sam da neće biti lako pronaći angažman, kao igrač sam stekao ime, ljudi me poznaju, cijene, znaju kao čovjeka, sportaša i bilo je prirodno da na ovaj način ostanem u sportu – nastavlja Igor, pokušavajući dočarati kako izgleda taj sustav u Francuskoj.
– Čitav sustav je napravljen tako da se proizvode treneri. I to je jako zanimljivo. Apsolutno se vodi računa o tome da u sportu radi školovani kadar. Bez diplome ne možeš biti trener niti djece u školi odbojke, bez obzira kakav si bio igrač i koliko slavan. Naravno, ima ovaj sustav pluseva i minusa, nije dobro da se na taj način odbacuju kvalitetni stari igrači bez diplome, jer oni bi možda bili idealni za voditi mlađe uzraste, definitivno djeci imaju što za pokazati – dodaje Juričić, koji je kao igrač uvijek slovio za velikog profesionalca. Kakav je kao trener?
Ambiciozan
– Kao trener sam ambiciozan, miran, strog sam, ali pokušavam biti pravedan. Puno pažnje pridajem psihologiji i silno cijenim profesionalizam pa onda nastojim pronaći takve igrače. Volim da se kvalitetno radi i da se puno radi. Naravno, totalno sam posvećen odbojci, 24 sata razmišljam o odbojci, živim odbojku. Volio bih napraviti trenersku karijeru, ali sam svjestan da treba ići korak po korak.
Ja sam još uvijek mlad trener, na početku svog trenerskog puta, ima još puno za učiti. Ne samo što se odbojke tiče. Odbojka je danas puna informatike, programa za video analize, za pripreme utakmica pa treba biti i informatički potkovan. Dakako, bitni su i suradnici. Sve to skupa je jedan ozbiljan posao – kaže Igor. I sigurno je u pravu. Odbojka je u većini europskih zemalja ozbiljan posao, ulaže se ozbiljan novac. Po tom pitanju Francuska nije iznimka.
– Naš budžet je ove sezone bio 1,3 milijuna eura, za Prvu ligu se sigurno mora povećati. Unazad četiri, pet godina TLM je imao budžet veći od 2,5 milijuna eura. Klub s najvećim budžetom u Francuskoj je »Ajaccio Pariz«, oni se kreću negdje do 2,5 milijuna eura. Inače, ovdje se Druga liga ne može igrati ako budžet nije minimum 500 tisuća eura, Prvu ligu ne možeš igrati ako nemaš zajamčen budžet od milijun eura. Sustav je tako posložen, postoji agencija kojoj prije početka lige moraš prezentirati budžet, sponzore i ugovore.
Ako nešto nije u redu, ako nešto nedostaje, ne možeš krenuti u sezonu. Klubovi su izbacivani u četvrtu ligu zbog minusa na računu, lažiranja papira. Također, dešavalo se da su ekipe bile prve u Drugoj ligi, da nisu imale novaca za ulazak u viši rang i automatizmom ih se izbacivalo u četvrtu ligu. Mora se znati tko gdje pripada. Prvu ili Drugu ligu ne možeš igrati ako nemaš 200-tinjak registriranih igrača u klubu. Imaš novac, želiš napraviti klub, nemaš pomladak i nema šanse da uđeš. Postoje, naravno, neke rupe, ali sustav je uglavnom odlično posložen i na njega se samo treba priviknuti – otkriva Igor, koji s TLM-om ima ugovor na još jednu sezonu.
A onda? Tko zna. Takav je trenerski posao. No, Igora to ne brine. Obitelj je uz njega u Francuskoj i obitelj mu je velika podrška, supruga Sanja Čordaš danas Juričić, Osječanka rođenjem, nekadašnja odbojkašica Rijeke i članica one generacije što je na Trsatu osvojila prvi Kup Hrvatske, kćeri Lara i Marie.
Nostalgija
– Imam sreću da me obitelj prati i razumije. Kćer mi je promijenila već šest škola, to sigurno nije lako. Inače, ovo je lijep kraj za život, Belgija je blizu, lijepo je, iako se osjeti da i ovdje ljudi teško žive. Inače, kada je sezona u tijeku, nema tu puno života. Naročito ako juriš rezultat. Sav si u analizi i preispitivanju. Trenerski posao je postavljanje cilja, provedba, analiza i tako u krug. No, nema ljepšeg osjećaja nego stati uz rub terena. Lijepo je imati rezultat, ali što to znači. Ovaj naš plasman u Prvu ligu je već prošlost, treba razmišljati o budućnosti – govori Igor ne ustručavajući se priznati da ga unatoč svim godinama provedenim izvan Rijeke i Hrvatske i unatoč obitelji, nostalgija još uvijek jako pogađa.
Iako odavno nije ni na koji način uključen u hrvatsku odbojku, Igor Juričić tu i tamo stigne ispratiti što se s odbojkom događa u rodnom kraju.
– Vidim da se riječka odbojka pomladila, ima jako puno mladih kvalitetnih djevojaka. Bio sam nedavno u Zagrebu, Darko Antunović je s Mladosti napravio dobar posao. Ne znam može li se od odbojke očekivati da bude u boljoj situaciji kada je ekonomska situacija u državi takva kakva jest. No, svaki pomak na bolje je hvalevrijedan. Uvijek će biti talenata, pitanje je samo tko će i kada isplivati.
– Jedva čekam doći, imamo društvo u Rijeci, svi smo ostali međusbno dobri, družimo se, dođu i oni kod nas. Sad kad dođe proljeće, odmah osjećam miris naših ulica, miris onih stepenica na Vežici. Obavezno prošetam po Vežici, odem do škole, napravim krug po igralištu. I djeca jedva čekaju doći jer se po cijele dane igraju na ulici. Nostalgiju osjetim svaki dan, ali godinama sam u Francuskoj, djeca su mi se rodila u Francuskoj, ljudi me ovdje cjene, pomagali su mi da se formiram u igrača, sada mi pomažu da se formiram u trenera i moram priznati da mi je ovdje lijepo – zaključit će Igor, koji je svojom upornošću i ambicioznošću uspio u Francuskoj dočekati priliku. Pravo je pitanje bi li itko kod nas tu ambiciju prepoznao i mladom čovjeku pružio priliku.
Uz odbojku i obitelj Igor Juričić sasvim je slučajno otkrio još jednu veliku ljubav – slikarstvo. Ima li trener u Francuskoj vremena za takav hobi?
– Naravno da još uvijek slikam, imao sam u Nancyju izložbu, pokazao sam svoje radove, a imam i ovdje u Lilleu dogovor u jednoj galeriji. Dok je sezona u tijeku nemam za to vremena, ali kada dođem u Rijeku onda se tome maksimalno posvetim i uživam u tome. Kako sam otkrio sklonost slikarstvu? Sasvim slučajno.
Dok sam igrao u Parizu, imao sam vremena pa smo obilazili muzeje i kada bih stao kraj neke slike koja mi se dopada, vidio sam da me to na neki način ispunjava. Otišao sam u dućan, kupio što mi je bilo potrebno za početak i krenuo. Bilo je to 2006. godine. Potpuno sam samouk, malo gledaš okolo, malo kopiraš, malo se raspituješ po galerijama. I tako se razvijaš. U jedno pet, šest, sedam godina nastali su zaista veliki pomaci. Izgradio sam neki svoj stil – govori Igor, koji je izložbu svojih radova pokušao organizirati i u nekoj riječkoj galeriji, ali nije naišao na razumijevanje.
– Pokušao sam u Rijeci, ali ljude ne zanima ako nisi akademski obrazovan slikar. Ovdje to nema veze, ako im se slike dopadaju, izložit će ih. Naravno, ne utvaram ja sebi da sam nekakav slikar, ali to me nevjerojatno opušta. Tko zna, možda jednog dana i budem slikar jer su reakcije ljudi zaista dobre. Sviđaju im se boje. Moje slike su vezane za more, osjeća se u njima i dosta nostalgije, Hrvatska je za mene sunce i kamen, a na mojim slikama se to vidi. Zalazak sunca, more, zaljev, barke… Time nadopunjujem nostalgiju.
– Nije u Francuskoj lakše ostvariti ambiciju, ali je sustav drugačije posložen. Primjerice, ja već sada imam dogovorena dva seminara u tvrtkama koje su me angažirale da im održim predavanje na temu vođenja momčadi. Velike firme jednostavno žele da im menadžment stekne te neke liderske sposobnosti, a sport je kao stvoren za to. Ovdje se jako puno komunicira, ima ljubomore, ali imaš i od koga učiti. I moraš biti pozitivan, ne smiješ pričati o problemima, bez obzira koliko ti bilo teško, moraš dignuti glavu – za kraj govori Igor Juričić.
