Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. listopada 2019.
Livio Tončinić

Prvi čovjek riječkih odbojkašica: 'Nitko ne može platiti taj osjećaj kad u svoj grad doneseš trofej'

Foto: Ivica Tomić
Foto: Ivica Tomić
Autor:
Objavljeno: 13. studeni 2017. u 21:25 2017-11-13T21:25:25+01:00

ko god dođe na moje mjesto, mora shvatiti da on mora donositi novac. Tu nema zarade, ali ima nešto drugo – duševno zadovoljstvo. Nitko ne može platiti to što sam ja kao predsjednik kluba osjećao kada smo osvajali naslove prvaka – kaže Livio

RIJEKA Livio Tončinić prošloga je tjedna u krugu svojih najbližih dugogodišnjih suradnika, uglavnom bivših i sadašnjih trenera, te igračica, proslavio 30 godina rada u riječkoj odbojci. Dugogodišnji predsjednik odbojkašica »Rijeke CO« po mnogo čemu je raritetan primjer ne samo u riječkom, već i hrvatskom sportu. Teško da se netko zadržao tako dugo na čelnoj funkciji jednog kluba i da je pritom imao toliko uspjeha.

Najtrofejniji riječki predsjednik (barem kada je riječ o loptačkim sportovima) dočekao je već na toj funkciji djecu svojih bivših igračica (Gordana Jurcan-Tomić i Natalija Tomić), a kako je krenuo, možda će ovaj vitalni riječki umirovljenik dočekati i unuke odbojkašica koje je zatekao u klubu krajem 80-tih godina kada je preuzeo predsjedničku funkciju po dolasku iz MOK »Opatije«, gdje je bio igrač, trener i – predsjednik.

– U klub sam došao spletom okolnosti 1987. godine (na poziv dugogodišnjeg trenera odbojkašica, a tada igrača Rijeke Igora Lovrinova, op. a.). Tada su muški i ženski klub bili spojeni s time da smo se 1992. godine razdvojili. Muški su tada imali boljega sponzora, 'ajmo reći da su bili samostalniji i ja sam se više posvetio ženskoj odbojci. Bili smo tih 90 godino jako ambiciozni, imao sam oko sebe puno dobrih i vrijednih ljudi, ali ne samo u klubu već i u gradu. Moram se zahvaliti gradonačelnicima Slavku Liniću i Vojku Obersnelu koji su stvarno puno pomogli klubu da postigne ono što je postigao i dođe do razine na kojoj je danas.

Sydney i Mladost

Koje trenutke posebno pamtite?

– Najljepše mi je bilo 1992. godine kada smo osvojili prvi Kup Hrvatske. Tada smo dobili superjaku »Mladost« s tri naturalizirane Ruskinje, vodio ih je legendarni Karpolj. Zaustavili smo tada stvarno snažnu »Mladost«. Drugi detalj koji je puno toga usmjerio dogodio se 1998. godine kada smo dobili jakog sponzora u Kvarner Wiener osiguranju i kada smo počeli stvarati jaku ekipu.

Nakon toga kreće naš veliki uspon, tih godina bili smo višestruki prvaci države i osvajači Kupa, a jedne godine osvojili smo i Interligu. U sportu ponekad morate imati i malo sreće, a moja je sreća bila što sam 1999. godine izabran za predsjednika Saveza. Iako je bilo problema, uspjeli smo izboriti Olimpijske igre u Sydneyju 2000. godine.

Mislim da je to za nekoga tko radi u sportu, a nema od toga financijske koristi, jedna od najvećih mogućih nagrada. To je nešto što ću pamtiti za cijeli život i volio bih da to svaki sportaš može doživjeti. Posljednjih godina rezultatski možda nismo na toj izrazito visokoj razini, financijski problemi na razini cijele države reflektirali su se na sport pa i na klubove.

Međutim, uz pomoć moje stručne ekipe, trenera Igora Lovrinova, Kreše Jurića, trenericama koje rade u školi odbojke Gordane Jurcan-Tomić i Ive Lovrinov-Bernobić, uspjeli smo ponovo stvoriti jednu dobru ekipu. U narednih nekoliko sezona ćemo se ponovo dignuti i zasjesti na mjesto na kojem se »Rijeka« i zaslužuje naći.

Jedan unuk vaterpolist, drugi nogometaš, a treći...

Imate tri unuka na koje ste posebno ponosni?

– Maks, Viktor i Leon. Najstariji je u nogometu, srednji u vaterpolu, a najmlađi ima dvije godine. Viktor je vaterpolist, ima deset godina, broj noge 44, 80 kilograma i moje je visine! Max je tri godine igrao nogomet u »Rijeci«, a sada igra u »Lokomotivi«. Uživa u druženju, a ne smijemo zaboraviti da ekipni sport ipak i prilika za dobro druženje.

Leonu nema druge nego krenuti djedovim stopama u odbojkaške vode?

– Mislim da će najmlađi, s obzirom na to kakav je, biti – tehničar!

Zaboravili ste spomenuti plasman u osminu finale Lige prvaka što je jedan od najvećih europskih uspjeha riječkoga sporta?

– Ponosan sam što smo uspjeli u Rijeku dovesti najbolje odbojkašice na svijetu, što je dvorana tada bila ispunjena. Mnoge od naših igračica su kasnije napravile sjajnu karijeru. Mislim da je temelj uspjeha svakoga kluba: sloga, dogovor i poštivanje trenera, odnosno predsjednika. »Lovre« (Igor Lovrinov, op. a.) i ja smo godinama zajedno. Našalio se neki dan da sam ga triput smijenio, ali je ispekao zanat i drago mi je da ga sada cijene i u Savezu. Postao je izbornik svih mlađih uzrasta, što je dokaz da je ipak došlo na vidjelo što, tko i koliko vrijedi.

Nesuđeni direktor HNK Rijeka u Ježićevo vrijeme

Veliki ste navijač nogometnog kluba »Rijeka«, međutim, javnost ne zna da ste umalo prekinuli predsjedničku eru u odbojkaškom klubu da biste postali direktor nogometnog kluba u vrijeme predsjednika Roberta Ježića?

– Odrastao sam na Potoku gdje se oduvijek navijalo za »Rijeku«. Pamtim 1958. godinu kada se »Rijeka« vratila u Prvu ligu, bio sam na toj utakmici s pokojnim ocem i bratom i još 20 tisuća navijača. Tko je rođen u Rijeci mora navijati za naš nogometni klub! Čestitam svima u klubu na osvajanju duple krune prošle sezone i svemu dobrome što se napravilo proteklih sezona, međutim, jednu činjenicu moram spomenuti.

Ne znam radi čega među 30 igrača u prvoj momčadi nema niti jednog igrača iz Rijeke! Poštujem gospodina Miškovića i sve što je napravio, svi znamo što bi bilo da ga nema, ali ipak bi trebao biti veći naglasak na domaćim igračima.

Izbjegli ste odgovor na pitanje. Zar vas nikada nije vuklo da se okušate kao djelatnik u surovom svijetu profesionalnog nogometa?

– Nije da me nije privlačilo... Točno je da sam bio kandidat, sve je praktički bilo dogovoreno, ali ostali su neki detalji u kojima se ja i Ježić nismo uspjeli usaglasiti. On je imao svoje, a ja svoje zamisli. Rastali smo se na kraju kao prijatelji – rekao je Tončinić.

Lokalpatriot

Možete biti posebno ponosni na činjenicu da, unatoč rezultatskim dostignućima, niste zanemarili procese stvaranja novih igračkih vrijednosti. Iako ste u klub dovodili vrhunske igračice iz Hrvatske i inozemstva, ipak su u temelju većine klupskih uspjeha bili kadrovi iz Rijeke, riječkog prstena ili ove regije?

– Kao lokalpatriot uvijek sam inzistirao da u ekipi bude igračica iz Rijeke i okolice. Znali su me zafrkavati da je u mojoj ekipi kao Istrijanu uvijek morala biti barem jedna igračica iz Istre. Činjenica je da smo uvijek u ekipama imali veliku zastupljenost djevojaka iz ove regije. Mnoge od njih su postigle lijepe karijere, a dio njih je kasnije u financijskom smislu itekao profitirao.

Spomenuli ste financije do kojih je posljednjih godina sve teže doći. Svojevremeno ste rekli da ljudi bježe od vas na suprotnu stranu Korza samo da ih ne biste pitali za sponzorstvo?

– To sam rekao u šali, ali to nije daleko od istine. Kada me vide na ulici kao da vide poreznog službenika! Meni novac ne treba, a kada pitam, onda pitam za klub. Činjenica je da je u našoj državi situacija kakva jest, da Rijeka u ekonomskom smislu nije ono što je bila prije 30-ak godina. Uvijek sam bio optimist i uvjeren sam da ćemo nešto riješiti. Volio bih da me netko zamijeni na mojem mjestu, jer 30 godina je stvarno puno. Dosadio sam i sam sebi i normalno je da bih volio da netko dođe i preuzme moju funkciju.

Dvadeset domaćih trofeja i jedan međunarodni

Odbojkašice »Rijeke« još u bivšoj državi osvajale su trofeje (dva naslova prvakinja i četiri osvojena Kupa), no najznačanije rezultate ipak su ostvarile u samostalnoj Hrvatskoj. Riječanke su u Tončinićevoj predsjedničkoj eri osvojile čak 20 domaćih trofeja – 10 naslova prvakinja i 10 kupova Hrvatske. U nekoliko navrata donijele su u klub  duplu krunu.

Pet puta bile su viceprvakinje Hrvatske, sedam puta poražene su u finalu Kupa. U tom razdoblju  stigle su i do jednog međunarodnog trofeja, osvajanja Interlige 2009. godine, a igrale su i osminu finala Lige prvakinja.

Ono što se može smatrati pa gotovo trofejom jest podatak da je u sastavu hrvatske reprezentacije na Olimpijskim igrama u Sydneyju (sedmo mjesto) bilo čak pet igračica »Rijeke« (Jurcan, Daničić, Gligorović, Ribičić, Kaštelan). Tončinić je u to vrijeme obnašao funkciju predsjednika Hrvatskog odbojkaškog saveza.

Optimist

Kako uopće pronaći kandidata za predsjedničku funkciju u vremenima kada to znači isključivo odricanje. Živimo u državi u kojoj ne postoji jasno razrađen sustav financiranja profesionalnog, pa ni amaterskog sporta, u kojima se sve svodi na sve manje donacije lokalnih samouprava i rijetkih sponzora?

– Slažem se, ali kako su mene pronašli, tako će pronaći i mojega nasljednika. Tko god dođe na moje mjesto mora shvatiti da on mora donositi novac. Tu nema zarade, ali ima nešto drugo – duševno zadovoljstvo. Nitko ne može platiti to što sam ja kao predsjednik kluba osjećao kada smo osvajali naslove prvaka. Nema novaca kojim se to može platiti! Osim toga, ja sam Riječanin i drago mi je što sam svojem gradu i kraju uspio s pozicije predsjednika jednog sportskog kluba donijeti sve te trofeje.

Nerijetko ste bili kritični prema »gradskoj sportskoj vlasti« i načinu financiranja sporta u Rijeci. Nikada nije bilo teže raditi u riječkom sportu, većina klubova je na aparatima?

– Situacija u gradu je kakva je, novaca je sve manje. Međutim, svi smo u istoj padeli i kada se da jednom, daje se svima. Shvaćam ljude koji skrbe o riječkom sportu, kada nema novaca, onda je teško i njima raditi. Živimo u jednom prelijepom kraju i gradu i ja sam uvjeren da će se tu dogoditi nešto pozitivno. Prošao sam sve i uvjeren sam da se tu mora dogoditi nešto dobro – kaže Tončinić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.