Sarina koplja stigla u Rijeku

Sarina koplja jučer su napokon stigla u Rijeku. Zmaj i Thorki tako će sada imati društvo. Riječ je o kopljima koja su sufinacirali Grad Rijeka i Hrvatski olimpijski odbor, a naručena su kod Nemetha. Navodno su bila poslana još 8. kolovoza…

Spomenuti VIP salon jučer se doslovno pretvorio u dnevnu sobu hrvatskih olimpijaca. Cjelodnevni program otvorili su vaterpolisti u sjajnom raspoloženju, zatim je na red došla »tiha misa« s rukometašima, a vrhunac je stigao sa Sarom Kolak, nakon koje se kući vratio i Filip Hrgović. Uz dužno poštovanje prema svim hrvatskim sportašima koji su nastupili u Riju, 21-godišnjakinja iz Ludbrega ipak je glavna junakinja najljepše sportske priče.

Pljusak čestitki

– Rezultati koje naši atletičari postižu nemaju nikakve veze s onim što društvo ulaže u njih. Naš klub je prepoznao Sarin talent. Vidjeli smo da bi mogla biti vrhunska sportašica. Vjerujem da će nas Sara još puno puta ovako razveseliti – istaknuo je predjednik Sarinoga kluba »Kvarnera« Luciano Sušanj.

Dok su u VIP salonu pljuštale čestitke sa svih strana, zgradu zračne luke okupiralo je stotinjak stajno raspoloženih sugrađana iz Ludbrega, kojima su tamburaši davali ritam.

– Hvala Rijeci, hvala Ludbregu, hvala svima koji su bili uz mene u najtežim trenucima. Posebno želim zahvaliti svojim roditeljima jer bez njih ne bi bilo ništa – rekla je Sara Kolak, s kojom su se u Hrvatsku vratili Ana Šimić i Stipe Žunić.

Mama Aleksandra, tata Mirko i brat Matija sve su pažljivo pratili, a nije na odmet iskaknuti da su bili i adekvatno odjeveni. Naime, svi su imali majice s natpisom: »Mama, tata, Mato, nosim v Ludbreg zlato.«

– Sve više postajem svjesna svega što se dogodilo. Međutim, trebat će mi još neko vrijeme da mi još sve skupa sjedne. U trenutku kada sam ušla u autobus koji nas je vodio na finale, rekla sam sama sebi da sada nema druge nego boriti se za medalju. Na bacalištu sam dala sve od sebe – dodala je Sara.

Foto Pixsell

Filip Hrgović je stigao posljednji.

Foto Pixsell

– Umjesto da me izbacite, vi mi još radite svečani doček. Ponosan sam zbog prve hrvatske boksačke medalje, ali jako razočaran jer mogao sam biti bolji – kazao je Hrgović. 

Usponi i padovi

Istu razinu dobrih vibracija servirali su i vaterpolisti, koje su dočekali hrvatski velikani tog sporta. Između ostalih, VIP salon su pohodili Zoran Roje, Milivoj Bebić, Renco Posinković, Perica Bukić, Ratko Štritof i Mile Smodlaka. Pored njih, svoje su uzore došli pozdraviti i članovi juniorske reprezentacije hrvatske, koji su u istom terminu putovali na Svjetsko prvenstvo u Podgorici.

– Hvala svima koji su prepoznali ovaj veličanstveni uspjeh hrvatskog sporta. Tuga je prisutna kada se izgubi prijateljska utakmica, a kako onda neće biti u ovoj situaciji. Bili smo žalosni kada smo izgubili u finalu Olimpijskih igara, ali taj osjećaj je brzo prošao – rekao je izbornik Ivica Tucak, nakon što se izgrlio i izljubio s brojnim čestitarima.

Svjestan činjenice da je poraz stigao u srazu s reprezentacijom koja je u ovom trenutku dominantna vaterpolska sila na svijetu, šibenski stručnjak odmah se okrenuo svojim štićenicima.

Snimio Denis LOVROVIĆ

– Sretan sam i ponosan što mogu raditi s ovako divnim momcima. Reći ću još jednom, u Riju smo napravili veličanstven uspjeh. U ovom četverogodišnjem ciklusu bilo je i uspona i padova, a na kraju je prevladala ljudskost i profesionalnost ovih momaka. Niti jedan od njih nije štedio niti jedan atom snage na našem putu do srebrne medalje. Svi smo disali kao jedan – dodao je Tucak.

Veličina rezultata

Iako izbornik nije htio posebno izdvajati, nije tajna da je pri kovanju olimpijskog srebra lavovski dio posla obavio Marko Bijač, koji je u Rio putovao kao zamjena za Josipa Pavića. Kada se kapetan reprezentacije ozlijedio, 25-godišnjak iz Dubrovnika preuzeo je ulogu vratara i pokazao koliko vrijedi.

– Nakon finala bili smo dosta utučeni i razočarani. Međutim, kako vrijeme prolazi, sve više i više smo svjesni veličine ovog rezultata. Svi smo pružili svoj maksimum i možemo jedan drugoga pogledati u oči bez ikakve rezerve. Srbija je izuzetno kvalitetna reprezentacija kojoj sada možemo samo čestitati na pobjedi – rekao je Bijač.

Josip Pavić: Ponosni smo na ovo srebro

Čak i kada nije pred golom, Josip Pavić hrvatskim vaterpolistima znači jako puno, kao generator dobre atmosfere.– Izuzetno sam ponosan što sam bio dio ove reprezentacije i cijele hrvatske ekspedicije na našim najuspješnijim olimpijskim igrama. Kroz protekle četiri godine smo s vrha pali na dno i vratili se. Mislim da je to odlika velikih momčadi. Srbija nas je zasluženo pobijedila u borbi za zlato, ali ono što smo postigli ne može se gledati samo kroz tu utakmicu. Ponosni smo na ovo srebro, a sutra ćemo biti još ponosniji – rekao je Pavić na povratku u Hrvatsku.Kapetan reprezentacije je najveći dio vaterpolskog turnira u Riju silom prilika pratio iz neuobičajene pozicije, na klupi za pričuve.– Ova reprezentacija ne ovisi o jednom čovjeku. Od početka priprema gradili smo duh zajedništva koji nas je i odveo tako daleko. Sretan sam zbog Marka Bijača i ponosan sam što je izabran u najbolju sedmorku ovog turnira. Nadam se da ću mu i u budućnosti moći pomoći – zaključio je Pavić.

I prije je bilo više nego jasno da hrvatski vaterpolo ima dva odlična vratara, a Rio je sada donio konačnu potvrdu te kvalitete.

– Nije bilo nikakve treme kada je trebalo zamijeniti Pavića. Već dugi niz godina sam u krugu reprezentacije i znao sam što mogu očekivati. Već sam bio u sličnoj situaciji, i tu nije bilo problema. Osim toga, imam dovoljno iskustva iz kluba. Sada sam izuzetno sretan i ponosan zbog svega što sam pružio – zaključio je kapetan »Juga CO«.

Jedino su rukometaši, iz razumljivih razloga, bili neraspoloženi. 

– Vjerujte, nikome nije teže nego nama. Htjeli smo osvojiti medalju, ali nismo bili pravi u najvažnijoj utakmici. Poljaci su nas u četvrtfinalu zasluženo pobijedili. S druge strane, sretni smo što su naši ostali sportaši ostvarili odlične rezultate. Svima im od srca čestitamo na tome. Vjerujem da ćemo se vrlo brzo vratiti tamo gdje i pripadamo – rekao je Zlatko Horvat. 

Na kraju dana ostala je samo nada da će novi terminal za četiri godine dočekati barem jednako toliko odličja iz Tokija.

Snimio Denis LOVROVIĆ