Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 10° 1
Sutra: 3° 8° 2
19. siječnja 2018.
Poduhvat za pamćenje

SLOBODAN VELIKIĆ Prvi Riječanin koji je prejedrio Atlantik

foto: Mini Transat
foto: Mini Transat
Autor:
Objavljeno: 24. prosinac 2017. u 19:49 2017-12-24T19:49:00+01:00

Sve prolazi dobro do onog trenutka kad prestaneš to shvaćati kao borbu. Čovjek mora sebe prilagoditi uvjetima, brod treba držati na 100 posto, a cilj je da i ti budeš na 100 posto. Treba raditi neke kompromise, a to nije uvijek moguće na tako jednoj dugoj regati. Cijelo vrijeme upoznaješ sebe. 

Slobodan Dado Velikić vratio se kući. A za dvadesetak dana u Rijeku će stići i Sisa, šest i pol metara dugačka jedrilica s kojom je ostvario san, prejedrio Atlantski ocean. Točno deset godina nakon Šime Stipaničeva još jedan hrvatski jedriličar uspio je završiti ekstremnu regatu MiniTransat koja sa sobom nosi sve izazove otvorenog regatavanja.

Prva etapa jedrila se od francuskog La Rochellea do Las Palmasa na Kanarskim otocima u dužini 1.350 milja, druga je startala u Kanarima i završila na drugoj strani Atlantskog oceana, točnije u Martiniqueu u dužini od 2.800 nautičkih milja. Avantura života riječkog jedriličara trajala je 30 dana i deset sati... Nakon svega Dado polako dolazi k sebi, vraća se normalnom životu i obvezama. A i ima biti na što ponosan.

– Veliko je to životno iskustvo, a ja sam dosta zadovoljan kako je sve ispalo. Kroz cijeli projekt je vladao nedostatak novca, bilo je puno krpanja i »partizanštine«. A ovo je ipak ozbiljan sportski projekt koji ne trpi puno improvizacije – kaže Velikić i nastavlja: – Unatoč svim nedaćama, a činjenicom da sam uspio završiti regatu ja sam jako, jako zadovoljan. Osim toga pokazao sam da nisam bio samo običan prolaznik i sudionik, u nekoliko navrata sam jako dobro jedrio i bio na dobrim pozicijama, ali bilo je i oscilacija, nešto bi puklo ili sam ja nešto zeznuo pa izgubio neka mjesta... Treba biti zadovoljan i s obzirom na činjenicu da dolazim iz zemlje u kojoj još uvijek nema tog i tolikog znanja s ovakvih regata. Uspjeh je pripremiti se i naći sponzore jer uvijek nas tretiraju kao neke luđake koji se idu ubiti.

Najbolji prijatelj

Na cilju se prolomio urlik sreće. Dignute ruke pobjednika, jer pobjednik je svako tko završi ovu regatu.

_ob41265

– A joj.... Osjećaj je sjajan. Ja sam imao taj problem što sam 1.500 milja prije cilja počeo planirati, a to ne smiješ. Moraš ići malo pomalo, ne previše unaprijed planirati jer obično se tada nešto dogodi. A kad sam već bio blizu cilja i znao da se ništa ne može dogoditi bilo je neopisivo. Sve prođe kroz glavu. Posebno sva odricanja u tri godine. I nema veće nagrade nego presjeći ciljnu ravninu i poslije spustiti jedra. A onda nešto popiti i osvježiti se – tvrdi Velikić.

Iznenadilo ga koliko je ljudi pratilo regatu i njegov podvig.

– Bilo je stvarno puno čestitki, ali nikog ne bih isticao. Vjerojatno neki ljudi još niti ne znaju da sam došao doma. Najljepše mi je bilo što me na Martiniqueu dočekala moja obitelj. Ona je ipak najviše toga prolazila sa mnom kroz ovaj projekt. Ali iznenadilo me tko je sve pratio regatu, čestitke su dolazile sa svih strana i to mi je drago.

Prva etapa donijela mu je mnoštvo problema, prodiranje vode u jedrilicu, susret s kitom, probleme s autopilotom...

20171101_mtcb_0985

– U Fisterru kod Portugala u roku od 36 sati dvaput mi je puknuo baštun. More mi je ulazilo u brod pa sam odlučio ići to popraviti. Već tu sam nažalost mogao odustati od nekog ozbiljnog plasmana. Realno ne postoji Transat, a da netko nije imao problema. Pitanje je samo kako se čovjek odnosi prema njima. No naučiš se sam rješavati stvari. To postaje prirodna stvar, neki mogu to napraviti uspješno, a neki manje uspješno.

San svih jedriličara

Velikića u moru osjećaja i doživljaja nakon svega posebno ispunjava jedan.

– Sve je bilo stvarno izvanserijsko životno i sportsko iskustvo. A tri tisuće milja jedrio sam »u krmu«, ostvario san svih jedriličara. To je ono što razvuče osmijeh od uha do uha. Unatoč svim problemima sjetim se i da smo toliko puno guštali u jedrenju. To je neprocjenjivo – kaže Slobodan.

Nisam imao alata i morao sam na kopnu riješiti problem. U drugoj etapi išao sam jako dobro, bio među prvih deset, petnaest, ali dva, tri puta sam pokupio neku mrežu, morao zaroniti i otkvačiti je od broda. To vremenski nije dugo trajalo, ali je stresna situacija. Opasno je kad je čovjek sam na brodu, a onda mora u more. To sam bio prisiljen napraviti kako bih nastavio regatu. Kod Zelenortskih otoka sam napravio grešku kada sam krivo upisao koordinate pa jedrio 80 milja više od drugih. Još teže mi je palo kad sam ulovio super vjetar i u dva dana napravio najviše milja pa su mi »crkle« baterije. A kad nema struje ne može raditi niti autopilot, a to ti je najbolji prijatelj na brodu. Pet dana prije cilja bilo je također dosta mučno. Bio sam po 20 sati na timunu, sve je bilo dosta naporno – prisjeća se Velikić.

U zelenom

U svemu uspio je naći balans između vlastitih mogućnosti i borbe s morem i vjetrom. Ali i drugim stvarima koje nosi samoća i nepredvidive situacije.

– Sve prolazi dobro do onog trenutka kad prestaneš to shvaćati kao borbu. Čovjek mora sebe prilagoditi uvjetima, brod treba držati na 100 posto, a cilj je da i ti budeš na 100 posto. Treba raditi neke kompromise, a to nije uvijek moguće na tako jednoj dugoj regati. Cijelo vrijeme upoznaješ sebe. Puno nas je jedrilo regate po četiri, pet dana, ali ovdje se već deveti dan akumulira umor.

gb2q8850

 Mora postojati drugačiji pristup i spavanju i prehrani. Uspio sam »hakirati« svoje tijelo što se tiče spavanja. I shvatiti koliko mi je sna potrebno i kako da ne budem, kako ja kažem, u »zelenom«. »Žuto« je alarmantno stanje kad još nisam mrtav-umoran, a »crveno« je kad sam skoro beskoristan. U »zelenom« mogu funkcionirati, znati koliko mi je potrebno spavanja svaka dva dana. Sa spavanjem nije bilo velikih problema, ali naravno morao sam par puta pogriješiti da bih sve to izbalansirao. Samo zato jer na početku nisam imao to iskustvo između svog tijela i sebe. Dosta mi je pomoglo i što sam se fizički dobro pripremio. Na regatama od tri, četiri dana izgubim tri, četiri kilograma, strahovito se puno trošim. Sada sam uspio složiti i takav meni da najbezbolnije odjedrim regatu – dodaje Slobodan.

Partneri

Unatoč financijski zahtjevnom projektu ovo možda nije i jedini Velikićev Transat. Jedrenje ostaje u krvi, nezaobilazan je to dio njegove životne svakodnevice.

– Badava napraviti jedan Transat ako ne ideš na drugi! Ako ništa drugo mi koji smo završili shvatili smo kako pasatni vjetrovi funkcioniraju. Već to je velika stvar. Ja sam sve ovo napravio s čistim entuzijazmom. Ne znam, išao bih i da nisam imao jedne ruke! Nastupio bih sto posto! Zapilio sam da to moram napraviti i to je to. Ipak puno je to priprema i odricanja. Nema šanse, plivao bih da nisam uspio, skoro tri godine života išle su mi u tom smjeru. Drugi Transat bi izgradio na jednoj totalno drugačijoj razini. Naravno i profesionalnijoj. A za to je potrebno puno novca. Jedriličarskih izazova sigurno će biti još u budućnosti. Ima tih oceanskih regata, ali nama iz Hrvatske ih je dosta teško realizirati. Trebat će prvo naći neke partnere i sponzore. Inače je to nemoguće – tvrdi Dado.

Nažalost financije i situacija su takve da će se i sa Sisom s početka priče morati rastati.

– Moja jedrilica dolazi natrag 15. siječnja u Rotterdam. A onda je vozim kod novog vlasnika! Primoram sam zbog financijskih obveza prema drugima, moram s njom pokriti neke dugove. Nažalost, to je sudbina. Najradije bih da je mogu zadržati i svako toliko po Jadranu otići na neku regatu. Nažalost to neće ići – zaključuje Velikić.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka