Crikvenica je ovih dana bila domaćin atraktivnim sportskim gostima na svojoj ljetnoj vaterpolskoj fešti, Divljoj ligi. Uz najtrofejnijeg trenera svijeta Ratka Rudića te kapetana olimpijskih pobjednika Samira Baraća svemu je nazočio i Karlo Stipanić, najslavniji crikvenički sportaš. U danima slave prozvali su ga »Karlo Veliki« nakon što je po odlasku iz »Crikvenice« ostvario blistavu karijeru. Bio je najbolji vaterpolski vratar svijeta, sudionik Olimpijskih igara 1964., 1968. i 1972. godine, a pritom je na prvim Igrama osvojio srebro, a na drugima zlatnu medalju. Uz to je čak četiri puta bio klupski prvak Europe s kapicom svoje »Mladosti«.

– Utakmice Divlje lige više treba gledati kroz prizmu zabave i spektakla, nastupale su razne ekipe, nisu to ozbiljni susreti – kaže vitalni Karlo Stipanić, rođen još 1941. godine. – Došlo je dosta ljudi i svi su se dobro zabavljali. Ratko Rudić i Samir Barać također su došli dati podršku. Ovakvi događaji trebaju vaterpolu u ljetno vrijeme. Podršku su dali i umirovljenici i vatrogasci. To je bila prava gradska fešta, više proslava nego neka utakmica. Sve to skupa jako je dobra stvar.

Meksiko vrhunac

Karla je životni put tijekom bogate karijere vodio raznim meridijanima i paralelama, nauživao se putovanja. U privatnom životu je nakon završenog studija u Zagrebu na koncu otišao u Švicarsku gdje je dočekao i mirovinu, no svako je ljeto rezervirano za boravak u rodnom kraju u krugu brojne obitelji i prijatelja.

– Bio sam otišao u Lugano još nakon Olimpijskih igara u Münchenu 1972. godine. Radio sam svoj posao, inžinjer sam radiologije. Uz karijeru sam naime i studirao. Može se i danas studirati i baviti sportom, samo što je možda tada to bilo lakše spojiti. Osim toga, moj posao na rengenu je bio takav da sam ga mogao obavljati uz vaterpolo, dalo se udovoljiti jednom i drugom. Ja sam konkretno radio u bolnici u Vinogradskoj ulici, trajalo je to jedno šest godina. Poslije mojih trećih Olimpijskih igara, 1972. godine sam orišao u Švicarsku.

Samo najstariji Crikveničani pamte rane šezdesete kada su njihova dva slavna sugrađanina pošla na Olimpijske igre u Tokijo 1964. godine, osim Stipanića koji se vratio sa srebrom to je bio i nogometaš Marijan Brnčić. Četiri godine poslije toga Stipanić je u Meksiku postao olimpijski pobjednik.

– Taj naš rezultat u Meksiku bio je vrhunac. Moji vratarski prethodnici od Zdravka »Ćire« Kovačića i Ježića su uvijek dolazili do srebrne medalje, nikada nisu uspjeli osvojiti zlato. Mi smo to uspjeli s trenerom Aleksandrom Seiffertom i s jednom odličnom momčadi, koja je uglavnom bila sastavljena od igrača »Mladosti« i »Partizana« s tim da nas je sedam bilo iz Hrvatske. Konačno smo uspjeli postati olimpijski pobjednici.

Specifično vrijeme

U njegovo doba »Mladost« i »Partizan« su se otimali za naslove državnog prvaka i za titule prvaka Europe, ti veliki vaterpolski derbiji su igrani u danima toliko spominjanog Hrvatskog proljeća.

– Bilo je to specifično vrijeme, kraj šezdesetih i početak sedamdesetih te su naše međusobne utakmice stoga imale posebnu konotaciju. Kao što su posebno značenje u nogometu imale utakmice »Dinama« i »Crvene zvezde«. Svi ti susreti su odigravani pod određenim tenzijama, karakteristični su bili ti naši susreti u Beogradu, ali i u Zagrebu – kaže Stipanić.

Naravno da u svojim davnim igračkim danima nije mogao zamisliti da će njegovi nasljednici nastupati pod hrvatskom zastavom. Oni kroz godine osvajaju najsjajnija odličja, sada su se opet okitili titulom prvaka svijeta.

– Bilo je teško ovo predvidjeti u ono vrijeme. Pratio sam ovo Svjetsko prvenstvo i dečki su odigrali izuzetno, snažno. Bili su jako dobri, suvereni. Vrijedi to za cijelu momčad. Najviše me ugodno iznenadio Garcia. Sukno je bio najbolji, Garcia odmah do njega, njih dvojica su bili malo bolji od ostalih. Svi drugi su super odradili sve svoje zadatke – zaključuje Stipanić.