Primorje EB

IGOR HINIĆ ‘Ovo mi je bio izazov, ali puno lakše je biti igrač nego trener’

Igor Duvnjak

Foato: Vedran Karuza

Foato: Vedran Karuza

Tri su osnovne stvari koje vode do uspjeha, a koje sam naučio kao igrač. Treba stvoriti radnu atmosferu, treba imati motiviranu momčad i kohezija momčadi mora biti na visokoj razini. To su preduvjeti da se uopće išta napravi – kaže Hinić



RIJEKA Lijepa je bila slika za vaterpolske sladokusce prošle srijede na Kantridi na oproštaju od sezone gledajući prema klupama domaćeg »Primorja Erste banke« i šibenskog »Solarisa«. Gledali su nekadašnje igračke legende, centre najviše svjetske klase, ovoga puta u trenerskim ulogama, Renata Vrbičića za kormilom Šibenčana i Riječanina Igora Hinića, koji vodi »primorjaše«.


Hinić je, doduše, porazom okončao svoju debitantsku trenersku sezonu vodeći mladu momčad voljenoga kluba, ali su njegovi puleni ipak osvojili peto mjesto u Hrvatskoj zahvaljujući šibenskoj zalihi od četiri gola. Riječani su prije toga ispali u A-2 Regionalnu ligu.


Momčad Riječana je »objesila kapice o klin«, Igor Hinić im je dao kratko slobodno razdoblje do ovoga četvrtka, nakon čega će se opet prionuti radu s čovjekom koji se ljetos nakon duge igračke karijere odlučio za plovidbu trenerskim vodama.




– Cijeli život sam u sportu i priznajem, ovo mi je bio izazov – kaže Igor Hinić o odluci da se nakon dugogodišnjih hrvanja na »dva metra« odluči za selidbu na klupu i vođenje momčadi. – Zapravo nisam niti znao što je to, to nitko ne zna dok se ne počne baviti time.


Sada nakon što je »okusio trenerski kruh«, može iz osobnog iskustva iznositi dojmove.– Trenerski posao nije lak, puno lakše je biti igrač nego trener. Tu je i popratni posao osim treninga, u međuvremenu je dosta toga za obavljati i cijeli je dan skoro stalno ispunjen. Čak i za slobodnih dana, primjerice nedjeljom, gleda se snimku utakmice i rade se analize. Sve je dosta zahtjevno, na kraju sezone se, poput igrača, osjećam dosta iscrpljeno. Međutim, uživao sam s igračima.

Rad i rezultati


U stresnom trenerskom poslu čovjeku je potrebna sva moguća podrška, pogotovo od njegovih najbližih. Naravno, najprije od obitelji, uostalom, Hinić je otac četvero djece.


– Ne kažem da sam ja najpametniji i da to najbolje radim, a ima puno posla. U svemu se mora naći vremena za obitelj, moja supruga Iva je u kući skroz podmetnula leđa te sam zbilja imao vremena odrađivati ovo na način na koji mislim da bi trebalo.Kroz igračku karijeru Hinić se itekako uvjerio da bez puno rada nema rezultata i uspjeha.

– Treba dosta raditi, kod svih odluka treba biti dosljedan, a neke su teške. Naravno, uvijek se gleda na to da svoj ego treba staviti sa strane i raditi sve za dobrobit momčadi. Sve treba biti podređeno tome da se ekipa zaštiti na najbolji način. Tri su osnovne stvari koje sam naučio kao igrač u karijeri. Puno njih će se s njima složiti. Treba stvoriti radnu atmosferu, ekipa treba raditi, moraju gurati jedni druge. Treba imati motiviranu momčad kroz sezonu, to je naš posao. Treća stvar su međuljudski odnosi, kohezija momčadi mora biti na visokoj razini. Ako jedna od tih stvari nedostaje, onda teško može doći uspjeh protiv suparnika koji su blizu po kvaliteti. To su preduvjeti da se uopće išta napravi.


Igor Hinić radi u okruženju bivših suigrača i prijatelja, Samira Baraća, Damira Glavana, Davida Burburana i Željka Šimca.– Sve to može funkcionirati kada smo svi dugoročno angažirani, počevši od mene. To je posao, svi moramo biti zadovoljni ovime što radimo, svima nam je cilj da klub ide naprijed. Lako mi je surađivati s njima jer su oni sve to igrački prošli pa razumiju probleme s kojima smo se susretali, ali to je posao, a nije samo prijateljstvo. Svatko od nas ga mora odrađivati na pravi način kako bi sve nastavilo funkcionirati na pravi način. Krećem od sebe, nije moje ime zapisano na kamenu za idućih dvadeset godina. Što se momčadi tiče, nije im bilo lako. Njih 70 posto ide u srednju školu, a na jutarnjem treningu sam ih u prosjeku imao oko jedanaest-dvanaest, što je za svaku pohvalu. Radna atmosfera je uvijek bila na visokoj razini.


Na kraju sezone Igor Hinić rado se sjetio svojih najbližih suradnika.– Svaka čast mojim suradnicima. Tu je profesor Ivo Matković, kojega je momčad jako dobro prihvatila, on ju je cijelu sezonu plivački pripremao. Boban Voštić bio je pomoćni trener. Riječ je o čovjeku koji je neumoran, ništa mu nije teško napraviti. U posljednjih pola godine surađivali smo s psihologom Anđelkom Boticom, koji je radio sa momčadi, a i meni je promijenio način razmišljanja o tome kako da doživljavam određene situacije, igrače…


Zahtjevan posao


Igor Hinić nakon duge i plodne karijere ima vaterpolo »u malom prstu«, no zna se da »čovjek uči dok je živ«. Zaplovio je u trenerske vode, no ne razmišlja o svojoj budućnosti u tom zahtjevnom poslu.– Ovo je izazov, riječ je o jednom projektu, a vidjet ćemo koliko će trajati. Sve to potroši čovjeka, ali sigurno da sam iduće sezone sigurno u klubu, naravno, ako se nešto ne dogodi. U bliskoj budućnosti ću sigurno biti u klubu, a koliko će to trajati, ovisi o puno stvari, ne samo o meni. Tu je i moj privatni život, ali u svakom slučaju volio bih da se klub postavi na noge kako treba.Mlada riječka momčad je itekako napredovala u odnosu na početak sezone, sada se podvlači crta pod učinak igrača od kojih su mnogi debitanti među seniorima.

– Svatko ima svoje mišljenje. Ja sam zadovoljan. Napravili smo skok. Uz ostalo, bili smo opterećeni ozljedama, bilo ih je dosta. Na početku smo izgubili Vrlića, kasnije Paparić nije igrao dva mjeseca. Na kraju smo završili sezonu bez dvojice, Rakovca iz prve sedmorke, te Petrića. Mislim da smo napredovali, ali svatko to može gledati na svoj način. Kada se uspoređuje, volio bih prije donošenja zaključaka da se pogleda koja momčad ima koje igrače na kojim pozicijama kako bi se onda moglo govoriti o očekivanja u tom omjeru snaga. Igračima je puno značila ova sezona, ove utakmice su neprocjenjivo iskustvo za ove mlade igrače. Kada se zaredom slože dvije-tri takve sezone, onda kada igrač dođe do 23.-24. godine, onda to postaje ozbiljna stvar.