Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 22° 28° 1
19. rujna 2018.
Ivica Tucak

Hrvatski vaterpolski izbornik nominiran za najboljeg na svijetu: 'Najvažnije mi je biti čovjek'

Hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivicu Tucaka Svjetska federacija nominirala za najboljeg na svijetu / Foto REUTERS
Hrvatskog vaterpolskog izbornika Ivicu Tucaka Svjetska federacija nominirala za najboljeg na svijetu / Foto REUTERS
Autor:
Objavljeno: 21. studeni 2017. u 7:23 2017-11-21T07:23:27+01:00

Trenerska karijera prođe, malo uspješna, malo ne, s usponima i padovima, ali želim biti čovjek. Želim s kolegama biti prijatelj. S igračima težim uzajamnom poštovanju, povjerenju, da se radi iskreno. Ne krijem, čovjek sam koji voli društvo, zabavu, što bi se reklo u Dalmaciji – volim noć. Ali kad počnu pripreme i rad, za mene isključivo postoji vaterpolo, mojih dvadeset igrača te prijatelji, suradnici – veli kormilar svjetskih prvaka čekajući službenu dodjelu priznanja za najboljeg na gala fešti u Kini

Ivica Tucak, izbornik svjetskih vaterpolskih prvaka iz Budimpešte, zadovoljno se može osvrnuti na ovogodišnje ugodne uspomene, uz osvojeno zlato s hrvatskih »kapicama«, FINA – Svjetska federacija – izabrala ga je za najboljeg vaterpolskog trenera u 2017. godini, a predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović u srijedu mu je uručila Red kneza Branimira s ogrlicom. Sad mu preostaje ugodno iščekivanje gala fešte u Kini na kojoj će njegova selekcija primiti priznanje za najbolju reprezentaciju svijeta.

Po onoj da »apetit raste jedući«, ne zadovoljava se dostignutim i razmišlja o novim uspjesima.

– Lijepa je to godina, u njoj smo napravili najveći rezultat u mom mandatu, postali smo svjetski prvaci, u ovoj godini smo definitivno dokazali da smo na pravom putu, da je imalo smisla ovo što smo napravili u protekle četiri godine, a napravili smo puno. Pokazalo se da je put ispravan. Potvrda svega je titula svjetskih prvaka – poručuje Ivica Tucak.

Zlato u hodu

Odmah međutim odbija pomisao o »spavanju na lovorikama«.

– Sigurno je da ne mislimo tu stati. To sam rekao igračima na prvom obraćanju poslije Svjetskog prvenstva, u razgovoru tijekom pripreme utakmice s Rusijom u Svjetskoj ligi. Želim da se osjećamo sretni i ponosni jer to zaista trebamo biti, ali ne i zadovoljni. To je ključ – igrači koji su zadovoljni ostvarenim više nemaju motiv za dalje. Zadovoljstvo vas stavlja u komfort zonu u kojoj više nemate prave pobude, poticaje. To ne želim. Hoću sreću i ponos, ali nikako zadovoljstvo.

»Zlato« je ostvareno »u hodu«. Došavši na mjesto Ratka Rudića novi izbornik je zaveslaj po zaveslaj proveo veliku smjenu generacija, a to se nije osjetilo na rezultatima, naprotiv.

– Ovih godina mog mandata, od 2012. godine naravno da je napravljena smjena generacija, došli su neki mladi igrači koji će, nadam se, još dugi niz godina uspješno predstavljati hrvatsku vaterpolsku reprezentaciju. Uz to, stvaramo rezultate što je ispravan kurs Hrvatskog vaterpolskog saveza i mene kao izbornika. Potvrda toga je naša nedavna utakmica s Rusima. Vani smo ostavili pet igrača sa SP-a iz Budimpešte od kojih su četvorica članovi udarne sedmorke. Uz sve to smo dobili 14:4 i prikazali jednu od najboljih utakmica u mom mandatu. To je isto potvrda da smo na pravom putu, da na ove igrače možemo računati u bliskoj budućnosti. Naš konačni cilj je olimpijska medalja, pokušaj osvajanja olimpijskog zlata u Tokiju, no i nakon toga neće biti praznina u hrvatskom vaterpolu. Mi već sada znamo što će biti nakon OI 2020. godine, koji će igrači biti u reprezentaciji. Mi u HVS-u radimo izuzetno planski, već sada znamo koji će igrači biti na raspolaganju za Igre 2024. godine. To nas možda čini različitima od drugih sportova, zato i jesmo uspješni.

Na čelu toliko hvaljenog HVS-a je Riječanin Predrag Sloboda, uspješan u Rudićevo vrijeme kao i sada, nekadašnji tvorac trofejne momčadi riječkog »Primorja EB«.

– Predrag je čovjek koji je cijeloga sebe i svoj privatni novac stavio u službu vaterpola kao sporta i HVS-a. S njim usko surađujem pet godina, s njim sam postao prijatelj. Silno ga respektiram, imamo fantastičan odnos. Vjerujem da će i dalje biti tako. On je zaljubljenik u vaterpolo. Za razliku od nekih drugih, on je davao sebe i svoj privatni novac da bi pomogao vaterpolo i u Rijeci, i u Hrvatskoj, da bi hrvatski vaterpolo bio bogatiji ne u materijalnom smislu, nego u osvajanju medalja, zaslužan je za divnu atmosferu koju imamo u HVS-u.

Ponos i sreća

Tucak će idućeg mjeseca u društvu Slobode na dalek put po veliko priznanje.

– Nisu me još proglasili, imam informaciju, no pričekajmo gala večeru 13. prosinca. Kakav je osjećaj? Divan. Pun sam ponosa i sreće. To je sigurno najveće priznanje u mojoj karijeri. Tome sam težio, bio sam težio postati trener hrvatske reprezentacije, to mi je bila želja, kao i da s njom osvajam medalje. Htio sam se s Hrvatskom popeti na svjetski vrh i želim s njom uzeti olimpijsko zlato. Kada sve to želite, onda želite biti i proglašeni za najboljeg trenera svijeta.

Hrvatski izbornik će na tronu naslijediti Dejana Savića, kormilara najvećeg rivala, Srbije, najboljeg trenera u prethodna dva izbora FINE.

– Naš odnos je korektan, prijateljski, fer i sportski. Zaista ga poštujem kao sportaša i kao čovjeka. Mislim da je sigurno vrhunski trener, vodi jednu od najboljih reprezentacija svijeta. S njom je osvojio sve što se moglo osvojiti, ali ono što želim istaknuti, nas dvojica smo izvan bazena pravi prijatelji. Čovjek je s kojim se volim družiti privatno, izuzetno ga poštujem, a mislim da između nas vlada uzajamno poštovanje. Nadam se da ćemo i dalje mi biti uspješniji od njih. Znam da će on to prihvatiti sportski, isto kao što sam i ja prihvaćao sportski kada smo gubili od Srbije.

Lijepo je komentirati bitke kada završavaju pobjedama, no samo general zna kako mu je »noć uoči i na dan odlučujućih bojeva«, dok čeka utakmice koje toliko toga odlučuju.

– Riječ je o uobičajenom ritualu koji, moram biti iskren, nosi određenu nervozu, uz iščekivanje, pripremu. Sve to s godinama nekako uspijevate maksimalno kontrolirati koliko god je to moguće. Iskreno rečeno, u psihološkom smislu su mi najteže utakmice četvrtfinala. Tako je na prošlom Svjetskom prvenstvu bila ona s Talijanima, nezgodnim suparnicima. Da se nisu susreli s nama, mogli su po prikazanoj igri konkurirati za zlato, a mi smo tu utakmicu čekali četiri i pol dana. Bio je veliki pritisak, to je bila utakmica koja vas vodi u borbu za zlato ili nikamo, te je psihološki nekako najteža. Inače, imamo svoje rituale.

Mi u stručnom stožeru analiziramo , gledamo. U slobodno vrijeme nastojimo kroz zafrkanciju pobjeći od toga da pritisak vlada 24 sata. Bude tu koja kava, cigareta, muzike, razgovora s kolegama. Imamo sportsku psihologinju Renatu Barić, članicu stožera, pomaže razgovorima. Nervoze mora biti. Razlika između velikih, dobrih trenera i onih koji to neće biti nikada je da se nervoza ne osjeti na ekipi, da se ne prenese ni slučajno. To se dobija s godinama, to je došlo na svoje te ne osjećam nervozu koja ide preko granice normalnog, poželjnoga. Pozitivne nervoze i neizvjesnosti mora biti, inače nećete doći do dobrog rezultata. Već tri godine zaredom vodim hrvatsku ekipu u tri velika finala, dva na Svjetskom prvenstvu, jedno na Olimpijskim igrama, tri naša najveća sportska događaja 2015, 2016. i 2017. godine. Nažalost, dva smo izgubili, ovo treće smo dobili.

Dao Bog još takvih, besanih noći

San uoči velikih utakmica, uz nagomilani stres, na oči dolazi malo ili nikako.

– Nakon finala u Budimpešti nisam zaspao, prije finala sam odspavao nešto malo. Vrti se toga po glavi, koliko god želio zaspati, u noći prije finala te polufinala sa Srbijom, budio sam se s novim zamislima, pitanjima. Poslije finala sam bio toliko prazan. Na proslavi smo bili do dugo u noći, došao sam u hotel i nisam mogao spavati. Nije mi žao, dao Bog još takvih noći.

Kroz dugu sportsku karijeru ubire slatke plodove razmišljajući na svoj način i gradeći međuljudske odnose kroz duge godine rada u klubu i sada u reprezentaciji.

– Nadam se da će vam prije svega moji suradnici, krug onih što stalno žive sa mnom u pripremi utakmice, te igrači potvrditi kako je moj životni moto da se trudim biti čovjek i od toga neću pobjeći nikada. Sigurno da činim pogreške,ali je sigurno da ih ne radim svjesno. Želim sa svojim kolegama biti prijatelj, kolega. I prema igračima želim biti prijatelj, premda to stavljam pod navodne znakove. Težim da imamo uzajamno poštovanje, povjerenje, da se radi iskreno, pošteno. Ne krijem, čovjek sam koji voli društvo, zabavu, što bi se reklo u Dalmaciji, volim noć. Ali kad počnu pripreme i rad, za mene isključivo postoji vaterpolo, mojih dvadeset igrača te prijatelji, suradnici.

Riječanin Igor Pezelj, moj suradnik koji nam snima utakmice, može potvrditi da se u životu sjećam malo detalja, ali da me netko pita kako se izgubila utakmica s Grčkom na SP-u u Montrealu 2005. godine ili za bilo koji bitan susret hrvatske reprezentacije, sjećam se. Vaterpolo živi sa mnom. Ponavljam, moto mi je da iznad svega budem čovjek. Trenerska karijera prođe, malo uspješna, malo ne, s usponima i padovima, ali želim biti čovjek. Radio sam u Herceg Novom u »Jadranu« tri i pol godine i moja najveća pobjeda, uz sve ostvarene trofeje, jest da me taj grad od 30-40 tisuća ljudi prima s osmijehom. Postao sam prijatelj s ljudima, tako će biti i kada odem iz hrvatske reprezentacije.

Najbolje za ekipu

Spominje prijateljstvo s igračima, reprezentativcima premda je on onaj koji donosi odluke, a one neće nikada biti svima po volji.

– Ostat ću prijatelj s igračima i kolegama, i biti čovjek koliko god je to moguće. Nekada je teško donositi odluke u sportu, kad postoje igrači koje morate eliminirati, a neki od njih to zamjere, no teško je meni kao i njima. Kada se bavite ovim poslom, morate donositi takve odluke, ali vjerujte mi, nikada nisam svjesno napravio nažao nikome. Te odluke su uvijek one najbolje za ekipu, za igrače, za nas.

Od davnih dana »Hajdukova« golgetera Pere Nadoveze, »dinamovca« Krasnodara Rore, preko Perice Bukića i nezaboravnog Dražena Petrovića i sadašnjeg NBA igrača Darija Šarića, Tucak je među slavnim sportskim šibenskim imenima. Zaljubljenik je u svoj, Krešimirov grad, nije se, kao slavni sugrađani Arsen Dedić ili Vice Vukov, preselio u Zagreb.

– Šibenik volim iznad svega. Za mene je specifičan po nečemu što nije vezano usko za obitelj ili za prijatelje. Šibenik je nešto posebno, to znaju svi u njemu. Šesta mi je godina izborničkog mandata i nikada mi nije palo na pamet odseliti se u Zagreb, koliko god da mi je teško. Stalno sam na relaciji Zagreb – Šibenik, a nedavno su bile zatvorene ceste, padao je snijeg. To je grad koji volim, on me ispunjava na poseban način. Dao je puno velikih imena u sportu, u kulturi, u umjetnosti, glazbi, a čini ga drugačijim od svih drugih što u Šibeniku nitko nije valjao Šibenčanima. To je ovdje način života. Recimo da spomenete glumca Gorana Višnjića, u Šibeniku će vam 90 posto njih reći: »A neš'ti njega«, ali ja volim taj grad, te ljude.

Rudarski rad

Ivica Tucak je predstavnik vaterpola koji je od loptačkih sportova najmanje komercijaliziran, automatski i najmanje propagiran u Hrvatskoj premda do uspjeha treba stići »rudarskim« radom. Priznaje se samo vrh pobjedničkog postolja, a ostalo komentira uži krug zaljubljenika.

– Ima raznih slučajeva. Izlazeći iz hotela, krećući iz Zagreba sreo sam gospodina Perišića, oca našeg proslavljenog nogometaša Ivana Perišića. Došao mi je čestitati, bio je na dočeku nakon Budimpešte na Trgu bana Jelačića. Sin mu igra u »Interu«, zarađuje milijune. Hoću reći, pravi sportaši vrednuju rezultat, kao što mi vaterpolisti vrednujemo uspjehe nogometne, rukometne ili košarkaške reprezentacije. Ne znam kojim povodom je vaterpolo stavljen na marginu u odnosu da smo prvaci svijeta i olimpijski doprvaci. Recimo, izgubili smo olimpijsko finale, a zna se da je san svakog sportaša osvojiti olimpijsko odličje, a zamislite što je onda igrati olimpijsko finale.

Izgubili smo, a ne znam kako bih opisao kako smo dočekani, bez obzira na to što smo osvojili srebrnu olimpijsku medalju. Ne razumijem zbog čega je tako, no to nam je sve još dodatni motiv da budemo još uspješniji. Uživamo u ovome što radimo, mi volimo vaterpolo i našu domovinu. Trudimo se prezentirati je na najbolji mogući način. Vaterpolo je inače medijski bio stavljen na marginu, možda smo i mi iz ovog sporta krivi što ne znamo »naplatiti« sve ove uspjehe, no to se malo pokrenulo. Vidjelo koliko je bila uloga HTV-a i novina na ovom prošlom Svjetskom prvenstvu, to je izazvalo da 1000 ljudi iz Hrvatske dođe gledati finale, a potražnja za ulaznicama je bila deset puta veća.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka