Ekskluzivno za Novi list

Novak Đoković: U Hrvatskoj se uvijek osjećam dobrodošao

Zlatko Horvat

Foto Reuters

Foto Reuters

Hrvatska ima tu neku dušu, ima neku draž. Mentalitet je sličan iako se radi o dvjema različitim državama, dvjema različitim vjerama. Taj mentalitet koji je vrlo sličan, mene približava Hrvatskoj više nego ijednoj drugoj zemlji – kaže Đoković

Nenad Zimonjić je to najbolje objasnio: »Kod Noleta sve izgleda lako«. I zato je danas prvi tenisač svijeta, iako igra u eri po mnogima najboljeg svih vremena Rogera Federera i Rafaela Nadala, prvoga u povijesti kada je u pitanju »zemljica«. Nevjerojatna ruka, brzina, refleksi, a čovjek je još od – gume. Novak Đoković. Imena dviju osoba otvorila su priliku za razgovor s najboljim tenisačem današnjice, slučajan susret s Đokovićem, pitanje i – pet minuta. Zahvaljujući Ivanu Ljubičiću i Slavku Rasbergeru.     Uvijek imate lijepu riječ za Hrvatsku, iz koje porijeklo vuče vaša majka Dijana?   – Zaista se uvijek ugodno i vrlo dobrodošao osjećam kada god boravim u Hrvatskoj. Umag je, recimo, bila jedna od destinacija koju sam svake godine posjećivao. Igrao sam nekoliko puta na ATP-u u Zagrebu. S obitelji ili osobno, s prijateljima, nekoliko sam puta ljetovao u Hrvatskoj. Mogu reći da sam, manje-više, obišao cijelu Hrvatsku.    Gdje vam je bilo naljepše?   – Na otocima! Bio sam prije godinu i pol dana na Hvaru, u Dubrovniku, koji je prelijep. Hrvatska je obala jedna od najljepših na svijetu. Stvarno. Obišao sam mnoga mjesta, ali Hrvatska ima tu neku dušu, ima neku draž. Mentalitet je sličan, iako se radi o dvjema različitim državama, dvjema različitim vjerama. Svi potječemo iz istog područja. Na kraju krajeva, bili smo jedna zemlja prije dvadeset, trideset godina. Ti ratovi koji su nas zatekli donijeli su samo loše i Hrvatskoj i Srbiji. Mene to na neki način nije osobno dotaknulo, iako je na neki način svatko, direktno ili indirektno, zakačen tim ratom. Ja sam jedan od onih koji smatra da se stvari u životu ne mogu zaboraviti. Ne možete tražiti od ljudi da zaborave, ali treba krenuti dalje, pustiti taj osjećaj gnjeva, bijesa, ne znam ni ja čega, mržnje, neke nepodnošljivosti. To nije dio mene, ja se od toga ograđujem. Trudim se poštovati sve narode u regiji, njihove razlike, njihove filozofije u životu. No, taj mentalitet koji je vrlo sličan, mene približava Hrvatskoj više nego ijednoj drugoj zemlji.

  


Pilić


Brat Đorđe je i sada u Hrvatskoj, u Opatiji, u Akademiji Nikole Pilića?   – Tako je. Ne samo ja, cijela moja obitelj se vrlo ugodno osjeća u Hrvatskoj, nikad nismo imali neugodnosti. Ne vidim zašto ne bismo u Hrvatskoj boravili, ljetovali ili – igrali tenis. Niki se preselio iz Münchena, gdje sam ja trenirao kod njega, u Opatiju i moj najmlađi brat Đorđe je često kod Pilića. Uskoro ću ga i ja posjetiti.    Krajem prošle godine postali ste otac. Jedan od onih koji vas je mogao posavjetovati kako uskladiti očinstvo i tenis je Ivan Ljubičić?   – Još dok je moja supruga bila trudna, prikupljao sam savjete i informacije koliko god sam mogao. Jedan od tih ljudi bio je upravo Ivan, kojeg izuzetno cijenim kao prijatelja, čovjeka i tenisača, koji je na mene dosta utjecao i pomogao mi dok sam se probijao u profesionalne vode. On je uvijek bio tu da mi ukaže pravi put i jedan je od ključnih ljudi u mojoj karijeri. Ja to ne zaboravljam.

   Dakle, postao sam otac i ostvario sam se i kao roditelj i to je nešto najljepše što mi se moglo dogoditi u životu. Apsolutno se to ne može usporediti ni s jednim profesionalnim dostignućem. Ovo je neka nova dimenzija ljubavi i osjećaja za koje nisam niti znao da ih posjedujem. To je nešto prirodno što se pojavilo u meni i mojoj suprugi Jeleni, zato uživam i svakom trenutku i pokušavam ga njegovati. Moja karijera i sve oko mene ima dublji smisao i suštinu.


Opširnije u današnjem tiskanom izdanju Novog lista