Agassi: Vraćam se dogodine i jahtom ću obići prekrasne otoke

Foto M. Mijošek

UMAG Subotnje jutro na adresi Savudrijska b.b. bilo je zaista nesvakidašnje. u društvu Ronalda Korotaja, direktora »Istraturista« i predsjednika Organizacijskog odbora turnira, te direktora Konzum Croatia Opena Lawrencea Frankopana našle su se tri teniske legende, vlasnici deset Grand Slam naslova, dva bivša broja jedan i jedan broj dva – Andre Agassi, Juan Carlos Ferrero i Goran Ivanišević. I dok se Ivanišević i Ferrero, umaški pobjednik 2010. godine, u Umagu osjećaju kao kući, Agassi je jučer ujutro, nakon što je večer ranije zakasnio na let iz Rima prema Portorožu, prvi put stigao u Hrvatsku. Amerikanac iz Las Vegasa, suprug Steffi Graf, zaista je jedan od onih koji su ostavili dubok trag u tenisu.

– Biti domaćin Andreu i Juanu Carlosu nije lako. Znamo tko su, velika je čast što su došli na otvaranje jednog od omiljenih turnira u ATP kalendaru, s prelijepim hostesama. Bez ljepote nema ničega – rekao je Goran Ivanišević u uvodu, zahvalivši se posebno Amerikancu. – Moja je generacija, obilježio je moju karijeru i učinio me boljim tenisačem.

Andre Agassi je bio prva zvijezda, zbog njega je u grad stigao i »CNN«. No, nekadašnji predvodnik »rock’n’roll tenisa« sada je ukroćen. Godine i – Steffi…

– Došao sam pomoći ovom sjajno organiziranom turniru. Nisam znao što mogu očekivati, ali znao sam da dolazim u zemlju uspješnih ljudi i zemlju pobjednika Wimbledona. Sreo sam prekrasne ljude. Visoke ljude… Pokušao sam nešto saznati o Hrvatskoj uoči dolaska. Sada mi je žao što nisam došao dok sam igrao tenis. Ali doći ću dogodine i s jahtom obići otoke – kaže Agassi.

Steffi u formi

Andre Agassi i tenis… Tu nije bilo uvijek ljubavi. Naprotiv.

– Tenis je meni i Steffi bio život, posao, ali ne nosimo doma posao. Nemamo kući teren, sa Steffi sam igrao samo dok me zagrijavala uoči mečeva. Steffi je i danas u sjajnoj formi, ali ne zbog tenisa.

I Goran i Andre su se još jednom prisjetili finala 1992. godine. Agassiju je to bio četvrti Grand Slam finale, Anders Gomez (1990.) i Jim Courier (1991.) bili su bolji na pariškoj zemlji, Pete Sampras 1990. u New Yorku.

– Nemam baš lijepa sjećanja, ali Andre je bio bolji. Imao sam šanse koje nisam iskoristio. Zaslužio je tu pobjedu, prvu u četvrtom finalu. Zato sam bio sretan zbog njega. Ja sam sretno pobijedio dosta godina kasnije – dodao je Ivanišević, koji je također izgubio prva tri velika finala… Amerikanac je tada osvojio prvi od osam velikih trofeja, kompletiravši kolekciju 1999. u Roland Garrosu.

– Prvi naslov pamtiš najbolje. Izgubio sam prije toga tri finala, ali ovoga puta nisam trebao dobiti. Zato sam bio opušten. Znao sam i da moram biti strpljiv zbog Goranovog servisa. As do asa. Ostao sam pozitivan i iskoristio priliku. Znao sam da mu moram oduzeti servis u petom setu za pobjedu. Prilika se odjednom stvorila, imao sam loptu za naslov. Jedan potez i bilo je gotovo. Ono što sam tada osjetio bilo je olakšanje, konačno sam nešto osvojio. Goran je došao do mene preko mreže, bio je sretan zbog mene. Pokazao je tada koliko je dobar čovjek. Inače, on je bio prvi visoki igrač koji se sjajno kretao – prisjeća se Agassi.

Tri Gorana

Osobnost. Možda Đokoviću, Nadalu, Federeru i Murrayju to ne nedostaje, ali nekad je na teniskim terenima, ako izuzmemo igru, bilo – zabavnije. – Goran bi doveo tri osobe sa sobom, ha, ha… Ali emocije ne pomažu uvijek, treba ih ostaviti u svlačionici. Tenis je posao, i danas, koji treba što bolje obaviti. Malo je vremena za gubljenje energije – kaže Agassi.

Ivanišević je razloge pronašao u tehnologiji. Oku sokolovom.

– U naše vrijeme bilo je više komunikacije između sudaca i igrača. Sada znaš gdje je lopta pala i ne možeš raspravljati sa sucem. Zato danas možda ne bih doveo tri Gorana, a jednog ili čak dvojicu ostavio bih kući.

Što je to tako čarobno u bijelom sportu? Nema planetarnu popularnost nogometa, nekad je bio sport bogatih, iako je i danas skupo stvarati budućeg tenisača.

– Udaljen si 25 metara od suparnika, s kojim ne razgovaraš, ali osjećaš što misli. I ne moraš biti dobar igrač, samo bolji od njega. Na terenu si usamljen, nemaš se kamo sakriti, nema izmjena, sam si poput otoka. Zato postoji respekt prema suparniku – kaže Agassi.Goran je teren vidio kao dnevni boravak u kojem si – slobodan. Iako ponekad igraš pred 20 tisuća gledatelja, koji cijene to što radiš. To je nešto što nitko ne može platiti. Uz dodatak da je važno slomiti – poneki reket!