Bio je to »one women show« na Olimpijskom stadionu u Londonu. Na mjestu na kojem je prije pet godina prvi put u karijeri postala olimpijska pobjednica u bacanju diska svjetsko zlato vratila je tamo gdje pripada. U svoje ruke. Ona je Sandra Perković. Kraljica diska.

– Ovo je prekrasan osjećaj, sezona je bila dosta teška, puna uspona i padova, ali ipak sam izvukla maksimum. Ovo prvenstvo nije moglo bolje završiti – započela je Sandra Perković, vlasnica najboljeg rezultata u posljednjih 25 godina na svijetu (71,41), koja je drugu titulu svjetske prvakinje osvojila hicem od 70,31 metara, što je treći najduži hitac u finalima svjetskih prvenstava.

Dalje od nje za zlato su bacile samo Njemica Martina Hellman, koja je prije 30 godina u Rimu postavila rekord svjetskih prvenstava od 71,62 metara, te Bugarka Cvetanka Hristova koja je za zlato u Tokiju 1991. godine disk bacila 71,02 metara. No, to nije sve. Sandra Perković treća je diskašica u povijesti nakon Njemice Martine Hellmann (Helsinki 1983., Rim 1987.) i Bjeloruskinje Eline Zvereve (Goteborg 1995., Edmonton 2001.) koja je osvojila dva svjetska zlata.

Posebne emocije

– Nikada u životu nisam imala ovako dobro natjecanje, nikada nisam lakše osvojila svjetsku titulu i nikada nisam manje nervirala mamu. I ovako uživala. Baš mi se sve poklopilo. Ovaj stadion u meni budi posebne emocije, pogotovo kada je pun kao što je bio u finalu. Tu sam osvojila svoje prvo olimpijsko zlato, atmosfera je jednostavno odlična. Gledatelji su nas bodrili iz serije u seriju, ne samo nas diskašice, već sve natjecatelje. Ovdje se osjećam kao da bacam kod kuće, dala sam sve od sebe i nadam se da sam Hrvate učinila ponosnima. U London sam došla nabrijana, nikad spremnija i motiviranija. Tijekom cijelog natjecanja bila sam mirna, uopće nisam imala osjećaj da bacam u finalu svjetskoga prvenstva, već kao da sam došla odraditi svoj posao i vratiti se s medaljom oko vrata – nastavila je dvostruka olimpijska i svjetska te četverostruka europska prvakinja, koja je itekako impresivnom serijom osvojila londonsko zlato. Odmah na početku natjecanja disk je bacila 69,30 metara i svojim protivnicama poslala jasnu poruku. U drugoj je seriji njezina sprava letjela još dalje, sve do pobjedničkih 70,31 metara, nakon čega se zaustavila na 70,28 pa 69,81 metara, a natjecanje je završila dvama prestupima.

– Čak mislim da sam mogla baciti još malo dalje, ali natjecanje je dugo trajalo. Bodrila sam se iz serije u seriju, imala sam malih tehničkih problema, ali još sam mlada, preda mnom je još svjetskih prvenstava, a ja se nadam da ću na još puno njih doći u ovakvoj formi.

Pod ručnom

Prije četiri godine u Moskvi osvojila je prvu titulu svjetske prvakinje, u Pekingu 2015. godine zlato joj je uzela Kubanka Denia Caballero, koja je u nedjeljnom finalu zauzela peto mjesto (64,37). Ove je sezone u dvama navratima poražena od Yaime Perez, koja je u Londonu ostala korak do postolja (64,82). Srebro je osvojila Australka Dani Samuels rekordom Oceanije od 69,64 metara, bronca je pripala Francuskinji Melini Robert-Michon sa 66,21 metara.

– Uvijek najveću konkurenciju imam u Sandri Perković jer me nitko ne može pobijediti koliko ja mogu pobijediti samu sebe. Ali, čestitke Dani Samuels koja se četiri mjeseca nije natjecala jer se pripremala za SP, znala sam da se od nje može puno očekivati. U zadnju seriju je ušla bez stresa i imala odličan hitac. Čak i da me prebacila, smogla bih snage da joj uzvratim udarac. Još sam i ranije govorila da opasnost vidim u nekim drugim djevojkama, a ne u Kubankama. Nikad se ne natječem protiv njih, već protiv same sebe. Perez je pukla pod pritiskom, nije uspjela izdržati ono što svakog velikog sportaša čini vrhunskim.

Sandra Perković zato s pritiskom nema problema. Uvijek je najbolja kada treba. Ovoga puta je sve išlo po planu. Čak i u kvalifikacijama u kojima je imala samo jedan »iks«. Zato je u drugom pokušaju disk letio sve do 69,67 metara. Odnosno najboljeg hica u povijesti kvalifikacija svjetskoga prvenstva. Za razliku od Rio de Janeira u kojem je tek u posljednjem, trećem hicu osigurala finale u kojem je titulu olimpijske pobjednice iz Londona 2012. godine obranila tek jednim ispravnim hicem.

– Kvalifikacije iz Rija bile su moje najgore iskustvo. Ok, vratila sam se sa zlatnom medaljom, ali bilo je to moje najstresnije natjecanje. Velika škola. Svaka škola košta, neka živaca, neka nečega drugoga. Zato sam krenula jako, samopouzdano. Ovoga puta niti jedan hitac nije išao u mrežu, na tome smo radili. Imala sam odlično zagrijavanje, natjecanje je bilo još bolje. Iako je hitac iz kvalifikacija tehnički bio bolji od svih u finalu. U finalu niti jedan nije bio izbačen do kraja, već malo pod ručnom. Hitac od 69 metara je ono čime se otvara svjetsko prvenstvo ili bilo koje drugo veliko natjecanje. To mi je dalo dodatan motiv i sigurnost. I pokazalo da sam u dobroj formi.