Lino Červar: Slavni trener za Novi list otkriva kako će vratiti Hrvatsku na rukometni vrh

Foto: Roni Brmalj

Volio bih da hrvatska rukometna reprezentacija bude reprezentacija i lijevih i desnih. U ovim turbulentnim vremenima, kada kukamo da smo podijeljeni, volio bih da uz reprezentaciju budemo svi zajedno bez obzira na nacionalnost, vjeru, svjetonazor, politiku – kaže Lino Červar

Lino Červar, trofejno ime hrvatskog i svjetskog rukometa, još »sitno broji« do povratka u domovinu. Nakon što je i službeno na konferenciji za novinare predstavljen kao novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije, odjurio je u Skoplje kako bi dogovorio sve oko daljnje suradnje s tamošnjim »Metalurgom«, a sve nakon što je još ranije završio epizodu s Makedonskim rukometnim savezom kao izbornik reprezentacije te zemlje.

U ugodnom iščekivanju rada s hrvatskom reprezentacijom, za kormilom koje je kroz osam godina ispisivao naljepše stranice njezine povijesti, nije samo tako lako oprostiti se s Makedoncima. Proteklih čak sedam godina proveo je na radu u toj dragoj mu zemlji.

– Vidjet ćemo kakva će biti moja aktivnost s klubom, no naravno, ona neće utjecati na moj rad s reprezentacijom – govori Lino Červar, koji je u subotu bio u Zagrebu, a već u nedjelju u Skoplju. – Ima vremena do budućih priprema koje će biti u svibnju, lipnju te u listopadu. Ne znam hoću li i kako raditi još dva mjeseca s »Metalurgom«, no ponavljam, to ne mijenja ništa na stvari kada je reprezentacija u pitanju.

Makedonija mu je bila dom u proteklih sedam godina, toliko dugi rad s tamošnjom reprezentacijom se ne zaboravlja lako.– Zaista sam iskreno rekao da mi je bilo teško napustiti reprezentaciju Makedonije. Tu sam došao 2009. godine, u svih tih sedam godina su imali takav pristup prema meni da bi to bila želja svakog trenera. Imati takvo podneblje, takav odnos i takvo poštovanje kakvo sam imao ja zaista je nešto sjajno. Dočekali su me raširenih ruku, pružili su mi sve mogućnosti koje sam htio i mogao imati, čak i više od toga. Zahvaljujem još jednom Makedonji, njihovoj rukometnoj federaciji i reprezentaciji.Ipak Červar nije odolio pozivu iz Hrvatske.

– To je bila teška odluka, međutim, kada sam se malo pribrao i sve analizirao, iako mi je ovo druga domovina, znao sam gdje je moj dom, gdje su moja djeca i unuci. Jednostavno, nisam mogao mojoj zemlji reći ne.

Lino Červar je rado spomenuo riječke rukometne dragulje.

– Pratim Tina Lučina, Halila Jaganjca, tu je i lijevi vanjski »Kozale« Filip Begić. Naravno da je to naša budućnost, iako uvijek govorim da se može poboljšati rad s mlađim kategorijama. Moramo se više angažirati, ulagati u mlade. Moramo imati još više trenera, reafirmirati trenersku struku. Na više mjesta smo ostali bez trenera učitelja, pedagoga. Na igrača, naime, treba djelovati odgojno da bi sutra bio dobar čovjek.

Obrazovni sustav educira i informira, ali sport formira osobu. Nema li čovjek odgojnih vrijednosti, ne može biti vrhunski igrač, nikada se ne zna nositi s odgovornošću ne zna li za univerzalne vrijednosti.

Izgraditi nove motive

Do objavljivanja povratka u Hrvatsku Lino Červar bio je samozatajan, često nedostupan, što je za njega neubičajeno ponašanje.

– Iako sam već u ovim godinama moram priznati da dosta noći nisam prospavao, jer je odluka bila teška za mene. Emotivac sam, vezujem se za mjesto gdje radim. Posvećen sam radu, radim punim plućima, poslu dajem puno strasti. Kada sam donio odluku malo mi je pao kamen sa srca, a odugovlačeći sam sam sebi stvarao probleme. Upravo zbog toga nisam želio komunicirati s novinarima u Makedoniji i Hrvatskoj, da me netko možda ne bi pogrešno shvatio ili da ne bih izjavio nešto neprimjereno. Sve sam držao u sebi.

Odlaskom iz Hrvatske nakon srebra na Europskom prvenstvu 2010. godne Lino Červar je ostavio iza sebe rezultate i formiranu reprezentaciju. Sada je stanje nešto drugačije, ali očito nije tako loše. Uostalom, tijekom prošlog Svjetskog prvenstva umaški stručnjak je za naš list poručio da očekuje Hrvatsku u finalu.

– Bez obzira što sam bio u Makedoniji uvijek sam promatrao Hrvatsku. I danas je osjećam dijelom moje priče i života. Zahvaljujući toj našoj reprezentaciji sam i stekao ime, bez obzira što sam ponosan i na ono prije, na rad u Umagu i ostale uspjehe. Hrvatsku klupu sam napustio sam, nitko mi nije otkazao, jednostavno sam se povukao, otišao sam tiho kao što sam i došao. Kada je netko sumnjao uvijek sam tražio motiv. Mislim da mi imamo potencijala.

Govore da trenutno nismo na razini dvije, tri reprezentacije koje kao čine prvu jakosnu skupinu, ali na tome treba graditi motiv kako bismo dokazali da možemo postići više. Nitko me ne može uvjeriti da se ne može više i to zajedničkim strpljivim radom i uz puno samopouzdanja. Činjenica je da nakon mene nismo igrali niti jedno finale, a htio bih da se to dogodi. Igramo kod kuće.

Želje i namjere

Apetiti su veliki no Lino se nikada nije razmetao izjavama.– Bilo bi bahato od mene reći da ćemo osvojti zlato jer s jedne strane govorimo kako nemamo reprezentaciju, a s druge poručujemo da ćemo uzeti zlato. Nije dobro razmišljati tako. Mi moramo razmišljati da hoćemo vrh europskog i svjetskog rukometa, ali se pritom moramo fokusirati na naše deficitarnosti pitajući se što treba napraviti da poboljšamo našu igru jer ona nosi rezultat. Pričati o medalji je želja, ali treba postojati namjera. Čovjek koji je s Hrvatskom uzeo svjetsko zlato i dva srebra, olimpijsko zlato i dva europska srebra je iz rukometa postao popularan kao Ćiro Blažević i uvažavan kao Ratko Rudić. Nema dvojbe da će uživati plebiscitarnu podršku hrvatske javnosti.– Tu podršku očekujem, vidim je i sada na ulici. Tako sam nedavno bio na »Vratima Jadrana« iznad Rijeke, odmah su mi prišle neke žene, sretne, zadovoljne. Možda će ovo biti moje posljednje vođenje reprezentacije. Mladi ne trebaju brinuti da neće dobiti šansu jer se ja neću tu puno zadržati, ali uvijek ću biti blizu, u gledalištu ili za stolom ili ću pisati knjige. Bit ću blizu rukometa.

Iskoristio je priliku za poziv na jedinstvo.

– Volio bih da u ovim trenucima hrvatsku rukometnu reprezentaciju osjećamo svi kao reprezentaciju svih građana, da ona ne bude samo ekskluzivno pravo jedne skupine. U ovim turbulentnim vremenima, kada kukamo da smo podijeljeni, volio bih da uz reprezentaciju budemo svi zajedno bez obzira na nacionalnost, vjeru, svjetonazor, politiku.

Nitko nema pravo svojatati reprezentaciju, ona je zajednička i zato očekujem podršku svih, a pogotovo što igramo doma. Mala smo zemlja s velikim sportom, pokažimo da on spaja ljude. Treba vladati kolektivni duh, valja uživati u timskom radu, ponašanju, igri.

Prostor za napredak

Linu Červara očekuje dosta posla kada je riječ o nužnom unapređenju igre.

– U rukometu su dva bazna stanja pozicija i tranzicija. Pozicija jest kada se igra šest protiv šest, šest protiv sedam pred jednim golom. Tranzicija je kontra, polukontra, brzi centar i vraćanje u obranu. U tranziciji je napredak napravila Skandinavija, to se najbolje vidi po igri Norveške riječkog trenera Željka Tomca.

Vrijedi to i za Švedsku te za Dansku. Mi na tom planu možemo nešto, ali ne previše. Uvijek smo imali kontraša, od Džombe, Horvata, Čupića, Štrleka. Za polukontru treba vremena. U tranziciji možemo popraviti vraćanje u obranu.

Suparnik nas nikada ne smije pretrčati, moramo biti brzi i u glavi i u nogama. Ima i puno prostora za unapređenje u našoj pozicijskoj igri. Znali smo iskazati nestrpljivost, nelogičnost, neracionalnost. Događalo namks e eda imamo utakmicu u ruci pa je izgubimo. Treba nam više taktičke discipline u napadu te više odgovornosti. Inače, kroz selekcije igrača treba paziti da se odabire one koji su rođeni pobjednici, da imaju jak natjecateljski naboj.

Samo od takvih se mogu napraviti beskompromisne borce. Nemaju li toga, vrlo teško je stići u visine. Inače, možemo unaprijediti igru »sedam na šest«. Također i sa čovjekom više. Tu smo ponekad bili jalovi, gubili loptu. Detalji čine razliku. Kaže izreka da je vrlo kvalitetna ona ekipa koja je svjesna svojih nedostataka jer zbog toga ne čini neprisiljene greške, a mi smo ih nepotrebno radili na nekim utakmicama.

Uglavnom, pozicijski napad nam mora biti racionalniji.Naravno, ne zaboravlja čuvanje svojih vrata.– Također, možemo dati više u obrani jer obranom se pobjeđuje, napadom se gubi. Ona mora biti raznovrsna, kako »6-0« i »5-1«, a možda se vratimo i na »3-2-1«, što sam počeo 2003. godine u Portugalu ili će biti neka kombinirana obrana. Vrlo bitno je i da nam vraćanje u obranu bude pravovremeno.

Červar je najavio i skorašnja reprezentativna okupljanja.

– Prva akcija je u prvom tjednu u svibnju u Poreču, kada će biti teško naći sparing partnere zbog zauzetosti drugih reprezentacija. Pozvati ću malo širi krug igrača da se polako privikavamo, oni na mene, ja na njih. Objasnit ću im što hoću, koja je moja ideja igre, volio bih da razumiju što hoću, čemu stremim, što želim napraviti. Sastat ćemo se i polovinom lipnja kada će u Zagrebu biti i ždrijebanje grupa za Europsko prvenstvo. Igrači će dobiti i »domaće zadatke«, pratit ćemo klubove. U listopadu ćemo imati posljednju provjeru prije prosinca, kada ćemo se početi spremati za Europsko prvenstvo.

Suradnici

U međuvremenu javnost bezuspješno špekulira s imenima Červarovih prvih suradnika, čak se spominju i Ivano Balić i Petar Metličić, ljudi koji su donedavno bili u stožeru reprezentacije.– Nije to tako hitno da to trebam objaviti sutra ujutro. Ispravan put je da razgovaram sa svima, kako s onima koji su bili, tako i s onima koji nisu bili uključeni u rad. Moram imati pregled, čuti što ljudi misle, kakvi su im pogledi i vizije. Nakon toga ću objaviti koji će mi biti prvi pomoćnici. Balić i Metličić? Ne mogu ništa reći unaprijed.

Červar se za prošle hrvatske epizode itekako nadmudrivao s Francuskom, uspješno i neuspješno. Osim nje vidi još niz vrlo jakih reprezentacija.

– Jedni smatraju da ćemo osvojiti zlato jer smo organizatori, ali da nije tako pokazalo je i Svjetsko prvenstvo 2009. u Hrvatskoj. Reći unaprijed da ćemo osvojiti zlato je smiješno, to je bahatost. Trenutno u vrhu imamo osam reprezentacija koje mogu dobiti jedna drugu. Prva je Francuska, a onda imamo Njemačku, sada je tu Slovenija, Hrvatsku, Španjolsku te Skandinavci Norveška, Danska i Švedska.

Uz sve ove ne spominjem Mađare, a mogao bih i njih, ali i još neke druge. Nije samo tako pobijediti osam reprezentacija i biti prvak. Uostalom, Francuska je išla kao glavni favorit na Olimpijske igre pa je izgubila u polufinalu. Prije toga je Njemačka osvojila Europsko prvenstvo. Vrh europskog i svjetskog rukometa se proširio, bit će to vrlo teški izazovi.

Skromnost pobjednika

U svemu se sjetio misli Antona Vujića.– Niti jedna planina nije previsoka ako razmišljamo o našoj igri. Slažem se s mišlju gospodina Antona Vujića, poznatog našeg enciklopediste, političara, profesora filozofije i socijologije. Dopalo mi se jako kada je rekao: »Nema konačnog poraza. I smrt nije konačni poraz.

Ali poraz je odustajanje«. Još više mi se svidjelo kada je u nastavku rekao: »Najveći poraz je oduzimanje mogućnosti borbe«. Referirajući se upravo na to, držim da nema planine koja se ne može preskočiti, ali sve ima svoju cijenu. Nije to restoran, najedeš se i izađeš, moraš, naime, platiti.

To znači da moramo biti jedinstveni, homogenizirati se, mladi i stariji igrači moraju imati odličnu sinergiju. Rezultat se postiže samo upornim radom i u klubovima. Nije dosta doći 15 dana na pripreme i misliti da ćeš biti prvak Europe. Ni govora, nećeš osvojiti medalju, a kamo li biti prvak. Treba platiti cijenu, to znači puno raditi, ostajati i poslije treninga još u dvorani poput nekada pokojnog Dražena Petrovića, koji je ostajao ubaciti svojih 300 šuteva pa još i samostalno raditi u fitnessu.Iz svega je vidljivo da Červar želi motivirati reprezentativce na veliku količinu rada, truda.

– Nije dovoljan samo trening. Kada govorimo o tome da bismo htjeli biti u vrhu europskog rukometa, to ne smije biti želja već namjera. Kada imaš namjeru, to je nešto drugo, ona predstavlja volju, odlučnost da se ide naprijed. Želim homogenost u smislu da igrači uživaju u zajedničkom radu, pomaganju jedan drugome, u zajedničkoj disciplini, ponašanju. Uz to mora nas krasiti, kao 2003. godine, ona skromnost pobjednika. Moramo se znati ponašati, živjeti za rukomet.

Ne možemo svaku večer igrati play station ili gledati na mobitel misleći kome ćemo telefonirati pa pomisliti da ćemo biti prvaci Europe. Treba se žrtvovati, vrijeme podrediti radu, odreći se udobnosti, pogodnosti koje možda imaju vršnjaci igrača. Ova generacija je po imenima možda slabija od one koja je označila jedno razdoblje, ali tu je nekoliko igrača koji su sudjelovali u onom razdoblju. Znači, treba se još više žrtvovati.