Nismo se mogli izvući, ta rupa je bila prevelika - Ivan Stevanović / Foto G. STANZL/PIXSELL
Puno se stvari dogodilo, ta nesreća s Norveškom, onda i to što je možda malo i ponestalo snage. Ali, naravno, nije to izlika za to što smo izgubili praktički dobivenu utakmicu. Mislim da smo puknuli možda dva puta kako treba u posljednjih deset minuta – kaže Stevanović poslije dviju besanih noći
RIJEKA – Trsatski vratar »PPD Zagreba« Ivan Stevanović i ostali reprezentativni suigrači ispred njega su se na svojoj koži ovog pariškog vikenda na žalost svoju i brojnih njihovih navijačica i navijača uvjeravali kako »velike prilike mogu postati još veće neprilike«. Imali su ih dvije, ne jednu, prvo onu za finale Svjetskog prvenstva u Francuskoj, a onda »utješnu« za brončanu medalju. Doimale su se kao prezrele kruške koje će same pasti u krilo. Nažalost, nije bilo tako, ipak je trebalo ubrati barem jednu, a Hrvatska to nije znala ni mogla učiniti. Poslije dramatičnog polufinalnog poraza od Norveške kada u isteku regularnog vremena nije iskorišten sedmerac za što je kazna stigla u produžecima, samo večer poslije dramatičan preokret Slovenije u borbi za treće mjesto na hrvatsku sportsku javnost djelovao je kao ledeni tuš u ovim siječanjskim hladnoćama. Reprezentativci su si u Parizu uzrokovali dvije neželjene besane noći, košmar koji će svakako itekako dugo pamtiti.
– To su bile katastrofalne dvije noći, ne znam što bih rekao. Kao da smo nekome nešto skrivili pa nam se to tako vratilo – rekao je Ivan Stevanović u svom sumornom, nedjeljnom pariškom jutru. Niti niz njegovih sjajnih intervencija nije pomogao Hrvatskoj sa Slovencima. – Kako je bilo spavati nakon Norveške pa onda nakon Slovenije? Nikako. Spavao sam dva sata i to ujutro. U sobi sam sa kolegom vratarom, prijateljem Filipom Ivićem.
Paradoksalno ili ne, reprezentativcima su rukomet i utakmice odjednom od njihovih velikih ljubavi postale bolne teme, koje je najbolje ne dirati.
Nevjerica
– Ma ne, nismo pričalo o utakmici. Ne može se tu biti previše pametan. Dogodilo se stotinu stvari, u koje ne možeš vjerovati. Kada smo svojedobno gledali utakmicu u kojoj je »Veszprem« izgubio od »Kielca« kada je vodio osam, devet golova, mislili smo da je to nemoguće izgubiti, a evo, sada se ponovilo.
Za poraz u milimetarski izjednačenom polufinalu s Norvežanima moguće je pronaći raznorazna objašenja, dok hrvatski totalni raspad sustava sa Slovencima u završnici ostavlja samo brave za koje tek treba izraditi ključeve.
– Ne znam. Oni u 45 minuta nisu imali nikakvih, niti minimalnih mogućnosti igrati protiv nas. Igrali smo predobro i u obrani i u napadu. Sve je štimalo i onda se jednostavno dogodila nekakva blokada. Više nismo napadali na gol, oni su nam »jurili u leđa« i zapravo je sve išlo na njihov mlin i samo je bilo pitanje hoće li nas stići do kraja ili ne. Nismo se mogli izvući, ta rupa je bila prevelika. Puno se stvari dogodilo, ta nesreća s Norveškom, onda i to što smo igrali drugi dan, nismo imali vremena za odmor pa je možda malo i ponestalo snage. Ali, naravno, nije to izlika za to što smo izgubili praktički dobivenu utakmicu.
Lovac je u završnici sve više postajao lovina, igrajući skroz krivo dok je naizgled nedostižna prednost od osam golova nestajala na očigled. Konstatacija o suparničkom »jurenju u leđa« govori o tome jer ako Hrvatska već nije imala rješenja u napadu, nije smjela, čuvajući znatnu prednost, zanemariti vraćanje u obranu.
Vujovićeva poruka
– U tih posljednjih petnaestak minuta smo bili kao u nekom »black outu«, a u posljednjih pet minuta je bilo baš jako loše. Nismo se ni stigli postaviti u obrani i oni su nas odmah napali čim bi došli iz polukontre. Jednostavno se nismo mogli obraniti i bilo je samo pitanje vremena hoći li nas stići do kraja utakmice ili će im ponestati vremena.
Slovenski izbornik Veselin Vujović je desetak minuta prije kraja na »time outu« poručio svojim igračima neka odigraju kao da im je ovo posljednje u životu.
Hrvatska će uz ostalo po zlu pamtiti sedmerce u Bercyju. Zlatko Horvat nije realizirao najstrožu kaznu, koja bi donijela finale.
– Kod penala su manje, više uvijek izgledi 50:50 posto. To je jednostavno tako. »Zlaja« je naš izvođač i u klubu i u reprezentaciji. Što se nas vratara tiče, recimo da poznajemo igrače s kojima smo igrali više utakmica, a koji izvode sedmerce. Naravno, nas dvojica vratara to snimamo na video. Što se pozicije u koju se najčešće puca sedmerac tiče, to ovisi od igrača. Nekada davno su najsigurniji penali bili upućeni dolje, tako se onda šutiralo. Ali, s vremenom se to promijenilo i sada igrači stvarno imaju toliko rješenja da više ne znaš koji bi bio najsigurniji sedmerac. Recimo Skandinavci pucaju i »frnjokule« i lobove, u ključnim trenucima njima su to osnovni šutevi. Nema više određenih mjesta na koja se puca, a da bi to bilo najsigurnije. Zapravo je sve to jedna prava kocka – smatra Stevanović.
– Na znam što su naši govorili u predahu jer smo Ivan Pešić i ja pričali o našim, golmanskim stvarima. Nisam bio na našem »time outu« ali mislim da Slovenci nisu zapravo ništa promijenili. Igrali su cijelu utakmicu svoju igru, a mi smo se u jednom razdoblju utakmice branili jako dobro, nisu nam mogli ništa. Znali smo da moramo spriječiti njihovu brzu igru. Sve je bilo išlo na naš mlin, usporili smo ih, sve je bilo dobro, ali se očigledno na kraju nismo dobro snašli u određenim situacijama. Po meni je najvažnije to što se jednostavno vidjelo da nemamo snage napasti na gol i oni su samo čekali, mislim da smo puknuli možda dva puta kako treba u posljednjih deset minuta.
Hrvatski rukometaši odlaze danas šokirani iz Pariza, osjećaju se kao gost na fešti pred kojim je »švedski stol« pun raznovsnog jela i pića koji ništa nije okusio i sa zabave odlazi gladan i žedan.
– Baš tako! Katastrofa. Izgubili smo mjesec i pol dana života, sa svim pripremama. Mučili smo se, bili smo bez svojih obitelji, da bismo na kraju ostali praznih ruku. Ponavljam, katastrofa, ne znam što bih rekao – poručio je iskusni vratar »zagrebaša«.
