DOHA  Biti hrvatski rukometni reprezentativac i osvojiti šesto mjesto na svijetu znači vratiti se kući pognute glave. Hrvatski rukometaši u ranim jutarnjim satima nedjelje napuštali su Katar upravo na taj način.

 Izborili su mjesto u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Riju, što je bio jedan od zacrtanih ciljeva, i ništa više od toga. A planovi su bili kud i kamo veći.

– Objektivno, nezadovoljan sam. Uvijek sam bio realan i iskren i moram reći da niti sam zadovoljan načinom na koji sam ja odigrao ovo prvenstvo, niti sam zadovoljan šestim mjestom. Lagao bih kada bih sada rekao drugačije – započet će Igor Vori, kapetan i najiskusniji hrvatski rukometaš. – Jedina dobra stvar koju smo napravili jest to što smo izborili nastup u kvalifikacijma za Olimpijske igre u Riju. Kao najstariji i kao najiskusniji igrač preuzimam mnogo toga na sebe, niti sam sebe uspio dignuti za nastup na ovom prvenstvu, niti sam kao kapetan uspio da se čitava momčad digne. Naravno, ne treba od toga raditi nikakvu tragediju, treba sjesti, vidjeti što je bilo dobro, što je bilo loše, treba ponešto iz ovoga i naučiti. A mislim da se puno toga može naučiti. Glavu gore.

  Brazil je na neki način bio prekretnica, katastrofalno odigrana utakmica i pobjeda izborena u posljednjim sekundama nije produktivno djelovala na hrvatske rukometaše. Svi su očekivali buđenje protiv Poljaka, ali ono nije uslijedilo.

Upravo suprotno. I to protiv reprezentacije koja niti je bila u svom najjačem sastavu, niti je odigrala neki posebno spektakularan rukomet. Realno stanje stvari ukazuje da Hrvatska u ovom trenutku ne može parirati niti Danskoj, niti Španjolskoj, a najmanje Francuskoj.

Neprospavane noći

– Ta nas je utakmica ubila. Bacila nas je na dno. Uspjeli smo nešto protiv Nijemaca, protiv Danske smo nešto pokušali, ali više od toga nismo mogli. Ispraznili smo se psihički i završilo je kako je završilo. I žao mi je zbog toga. Ali žao mi je i zbog toga što nije bila možda malo pozitivnija atmosfera jer nismo mi u Dohu došli na kupanje i sunčanje. Naporno smo radili, spremali se za ovaj turnir, došli smo igrati za Hrvatsku i onda vidim da se stvorila slika po kojoj ljudi misle da je nama svejedno. Nije nam svejedno. Iza nas je puno neprospavanih noći, puno potrošenih živaca. Dobro, znam, kod nas dobra vijest nije vijest. To nikoga ne zanima. Što negativnije, to bolje. Ali zaista mislim da bismo svi zajedno trebali poraditi na pozitivnijoj atmosferi. U svemu, ne samo u sportu. Ne bih želio da ispadne da u nečemu tražim opravdanje. Uvijek ću prvo krenuti od sebe, a ja sam prvi kriv za ovaj neuspjeh, a onda svi ostali ovdje. Nismo uspjeli u cilju kojeg smo priželjkivali. Naročito kada sada pogledam taj ždrijeb i opet iznova vidim da nam je bio otvoren put.

 

 Dekor

Iako to nitko nije niti u jednom trenutku jasno i glasno izrekao, sasvim je jasno da su hrvatski rukometaši u Dohu došli najmanje po polufinale. I svima je to čitavo vrijeme bilo u glavama. Koliko su zaista vjerovali da mogu do polufinala drugo je pitanje. 

  I nije niti čudo da je Vori razočaran. Bio je razočaran i na nekim drugim i mnogo uspješnijim natjecanjima od ovoga, kako onda ne bi bio ovim šestim mjestom. Uostalom, od kada je debitirao za hrvatsku rukometnu reprezentaciju 2003. godine u Portugalu ovo mu je »najgori« plasman na velikom natjecanju.

  – Znam što je iza mene ova zadnja tri mjeseca, znam što sam sve radio da bih se spremio za ovaj turnir i da bismo mi svi zajedno nešto napravili. Sportaš sam, puno sam prošao, znam da u sportu ne može sve uvijek biti divno, bajno i krasno, ali kada ti se ovako nešto dogodi, onda moraš biti razočaran. Sport je, da ne kažem šta. Jedan dan si gore, svi te slave i ljube, onda si dole i svi te pokopaju. To je normalno i to je dio dekora kojega moramo prihvatiti. Krivo mi je i zbog mene i zbog svih nas. Puno smo truda i energije u sve uložili i normalno je da smo razočarani. Nećemo se lagati – zaključit će Vori.