Nisam ni mogao zamišljati ovako nešto. Na kraju se sve poklopilo na najbolji mogući način. Oproštaj nije mogao ljepše završiti – kaže Šetka, donedavni napadač »Primorja EB«
RIJEKA Anđelo Šetka, iskusni donedavni napadač vaterpolista »Primorja Erste banke« sa svježe iskovanom srebrnom olimpijskom kolajnom oko vrata, bio je među inima kojima je srce jače kucalo u toploj kolovoškoj večeri na zametskom Trgu riječkih olimpijaca slušajući govore, pljesak, primajući čestitke. Kao i svi slavljenici bio je jednostavno oduševljen riječkom čestitkom za ostvarenje na nedavnim Olimpijskim igrama. Nakon pet sezona rastaje se s Kantridom, odlazi u Rim.
– Nisam ni mogao zamišljati ovako nešto. Na kraju se sve poklopilo na najbolji mogući način. Oproštaj nije mogao ljepše završiti. Ovo je, rekao bih, doviđenja Rijeci, sigurno nije zbogom. Bilo je i druženja poslije, malo smo feštali. Nije moglo završiti s nečim ljepšim nakon pet prekrasnih godina i pet sezona trofeja. Na kraju su došle i Olimpijske igre. Žao mi je samo što medalja nije bila sjajnija, ali sigurno da mi je i ova dovoljno sjajna.
Zadovoljstvo mu je vratiti sjećanja na protekle dane u Rio de Janeiru, na trenutke u kojima je kao član vaterpolske vrste bio dio velike svjetske sportske obitelji.
Poput braće
– Bilo je to stvarno prekrasno iskustvo, predivna atmosfera. Uz to je među nama sportašima bio iznimno lijep nacionalni naboj koji sam prvi put imao prilike doživjeti. Svaka čast svim natjecanjima, svjetskim i europskim prvenstvima, mediteranskim igrama, ali olimpijske igre su nešto posebno. Stvarno mi je izuzetna čast što sam imao prilike predstavljati Hrvatsku i što smo svi dali posljednji atom snage, do samoga smo se kraja borili za što bolji rezultat.
Anđelo Šetka je svojevremeno u »Primorju EB« dijelio svlačionicu s čak sedam aktualnih olimpijskih pobjednika, sada je kao debitant ka Igrama uzeo svoje prvo odličje. Poslovično borben i taktički odgovoran dao je značajan doprinos hrvatskom uspjehu.
– Mogu reći da sam osobno izuzetno zadovoljan svojim nastupom, ali ništa osobno ne možemo staviti ispred nas, ispred kolektiva, jer jedan ili dva igrača ne mogu ništa napraviti ako cijela momčad nije dobra. Mi smo ovoga puta bili kao klapa, kao braća. Zbog toga smo i dogurali do ovog rezultata.
U krugu hrvatskih debitanata posebno je u oči upao vratar »Jug Croatia osiguranja«, Marko Bijač, čije obrane izazivaju i dalje ugodna sjećanja među hrvatskim navijačima.
– Svaka čast Bijaču. Do poda skidam kapu momku koji je tako mlad, a tako iskusno brani. Tako je stabilan, mentalno jak. Hrvatska je s njim i Pavićem imala daleko najjači vratarski par na turniru, a i Pavić je pokazao svoju veličinu kada je njemu prepustio svoje mjesto. Sigurno mu nije bilo lako, ali on je sam vjerojatno osjetio da je Bijač taj. Nažalost za »Primorje EB«, mislim da će u idućoj sezoni velika prednost »Jugu CO« biti upravo Bijač, ali sretan sam što ga Hrvatska uopće ima. Sretan sam ne samo zbog njega, nego zato što Hrvatska ima tako puno pozitivnih, mladih ljudi koji žive za sport i kojima je hrvatski sport na prvome mjestu.
Mentalna snaga
Spomenuta mentalna snaga bila je hrvatski vaterpolski oklop na Igrama, Šetka i suigrači bili su jači od svih problema, odoljeli su izazovima i probili su se u finale. Čvrsto su vjerovali u sebe, nisu se pokolebali zbog raznoraznih teškoća.
– Nije počelo lako, redali su se pusti otkazi, bilo je problema. Pitalo se tko će igrati, tko neće. U početklu smo i sami, nekako sramežjivo, ušli u te pripreme nakon kiksa na Europskom prvenstvu u Beogradu i lošeg rezultata. Nećemo se lagati, psihološki smo pali, ali s novom dimenzijom u našem taboru, s psihologinjom Renatom Barić, koja je došla prije Igara, dobili smo izuzetnu pomoć. Ja osobno mogu primijetiti veliku razliku na nama samima, na izborniku, cijelom stručnom stožeru. Eto, jedna sitna žena uspjela je dignuti toliko kršnih momaka.
Nakon finalnog poraza od Srbije uzdisalo se za zlatom, ali što vrijeme dalje odmiče hrvartski reprezentativci su sve svjesniji vrijednosti brazilskog srebra.
– Poslije utakmice sam rekao da je teško i kada izgubiš u kartama, a kamoli ne u finalu Olimpijskih igara. Svatko od nas u sebi to nosi kao sportaš, kao pobjednik. Nikada nikome nije lako izgubiti u životu, a pogotovo tako važne utakmice, koje se nažalost, ali i na sreću, događaju svake četiri godine. Bila je stvarno velika težina, velika rupa, nakon utakmice, to mogu reći sam za sebe. Ali, eto, iz minute u minutu, kako je vrijeme prolazilo, bilo je drugačije. Kada si na postolju, kada vidiš hrvatsku zastavu da se vijori, da si ti taj koji za Hrvatsku nosi medalju oko vrata na Olimpijskim igrama. Na kraju krajeva, kada se vratiš kući i vidiš koliko ljudima to znači, onda si izuzetno sretan i ponosan – poručio je Anđelo Šetka.
