RIJEKA  Vrijeme leti, kao da je bilo jučer kada je svojevremeno Ivanu Krapiću priređen skromni doček na plivalištu Kantride nakon povratka s Europskog prvenstva za mlađe kategorije sa zlatnom  medaljom. Sada je to bilo nešto sasvim drugo, njega i doajena »primorjaških« slavljenika u Rio de Janeiru dočekao je čitav niz obožavateljica i obožavatelja, svita novinara i brojni sportski uglednici, srdačni pljesak se dugo nije stišavao.

– Bilo je to davno, još 2009. godine – prisjeća se Ivan Krapić dana nakon kojih  se probio među prvotimce, postao višegodišnji kapetan riječke momčadi i sve to zaključio olimpijskim finalom. – Tada smo osvojili europsko juniorsko zlato u konkurenciji do 20 godina.

Za Ivana se i prije tog prvenstva u  vaterpolskim krugovima govorilo da je talentiran, pitanje je bilo što može ostvariti kao senior. On sam je ugodno iznenađen ovakvim scenarijem, kao da ga je sam pisao.

Odricanja

– Trebalo je tada imati  volje, ali nisam bio sam.  Kada mi je bilo najteže i kada mi je karijera visila o koncu, klub je stao iza mene. Oni su me podržali, takve stvari se ne zaboravljaju. Nakon toga sam došao u priliku boriti se za najsjajniju olimpijsku medalju. Na žalost, u tom finalu nismo uspjeli, ali ne treba previše žaliti. Srbija je bila bolja, bili su kompaktniji, spremniji za sve ovo. Duže igraju zajedno.  Kada se sjetim u kakvoj smo rupi bili ove zime u Beogradu na Europskom prvenstvu i poslije njega, nemamo što drugo nego čestitati sami sebi za ovo što smo napravili u Riju i u ova tri-četiri mjeseca priprema. Izbornik ivica Tucak i njegovi pomoćnici su to ostvarili. Uključili su i psihologinju Renatu Barić, radila je s nama i napravila veliki posao, a da ne pričam o Peri Kuterovcu, koji nas je spremio fizički. Nikada se fizički nisam tako moćno osjećao.  Svi oni su utkali jedan veliki dio u osvajanje medalje,  nije ovo samo odličje nas trinaest igrača, nego i cjelokupnog stožera i onih  koji su cijelo ljeto trenirali, a na kraju su ispali s popisa putnika. I njihove zasluge su velike.

Krapić je dobro iskusio ispadanje s popisa putnika na veliko natjecanje, sada je probijanje leda proslavio olimpijskim finalom.

Korak po korak

– Debitirao sam i odmah je bio finale. Sjećam se, ispadao sam toliko puta, ali nisam bio impresioniran time da mi je ovo prvo natjecanje. Bio sam koncentriran kao i cijela momčad.  Išli smo utakmicu po utakmicu. Razmišljao sam prvo o SAD-u pa o Crnoj Gori pa Španjolskoj i tako dalje. Nismo uopće gledali daleko i pitali se što će biti, s kim ćemo igrati finale i polufinale. Išli smo  stepenicu po stepenicu i to nam se na koncu isplatilo. U najvažnijim  trenucima turnira smo bili najbolji.  Finale smo odigrali odlično, u polufinalu smo možda bili i najbolji u ove protekle četiri godine. Praktički smo razmontirali Crnu Goru, koja je prije nekoliko mjeseci igrala finale Europskog prvenstva u Beogradu i Srbiju u toj utakmici držala u šaci. Mi smo ih nadigrali u svim segmentima igre i ušli u finale u kojem smo na početku imali svoje šanse. Nismo ih iskoristili, Srbi svoje jesu. Treba im čestitati.

Sada pada u zaborav loša partija protiv Španjolske, koja je dovela pod sumnju hrvatske mogućnosti.

– Jako loše smo odigrali tu utakmicu, gubili 0:3, promašili peterac, kontru »jedan na nula«, a na drugoj strani primali golove. To je jednostavno bio dan kada je sve krenulo nizbrdo. Nismo imali načina to zaustaviti. Gonzalo Echenique, koji je s  nama igrao u »Primorju EB«, nam je dao četiri gola, ubio nas je. Bio je rasplivan, za njega nismo imali rješenja. Ali, pribrali smo se odmah nakon toga. Imali smo na drugoj strani velikog suparnika Italiju i dominirali smo, posebno u drugom poluvremenu te smo zasluženo pobijedili.

To je bio uvod za put do finala.

Novi izazovi

 – Odveslali smo do kraja.  Igrali smo s Brazilom, a u bilo kojem sportu je teško igrati nokaut utakmicu s domaćinom, u ovom slučaju u četvrtfinalu.  Pokazali smo da smo bolji od Brazila koji je u onoj drugoj grupi igrao strahovito dobro. Tu smo definitivno pokazali svoju moć.