Donedavni primorjaš

Damir Burić: Srebro je veliki rezultat

Igor Duvnjak

Foto Damir Škomrlj

Foto Damir Škomrlj

Jedino mi je žao finala i to ne zbog samog poraza, već zato što nismo bolje parirali. No, mišljenja sam da smo iz ove momčadi izvukli maksimum i da je ovo veliki rezultat za Hrvatsku – tvrdi Burić



RIJEKA  Iza Damira Burića, donedavnog »primorjaša« još je jedno osvajanje odličja na velikom natjecanju, nakon upotpunjavanja inako bogatog sportskog opusa apsolvirao je i čestitanja te još jedan u nizu svečanih dočeka u zapaženoj karijeri. Preostalo je još srediti dojmove nakon olimpijskog srebra u Rio de Janeiru.


– Mislio sam da imamo realne šanse osvojiti medalju, ali te šanse je imalo još desetak reprezentacija – kaže iskusni vaterpolski vuk, rođen 1980. godine, u dugom razdoblju jedan od najboljih svjetskih bekova. – Imali smo svoje izglede, ali objektivno, kvalitetno, »papirnato« te s obzirom na prikazano na prethodnom Europskom prvenstvu u Beogradu nikako nismo odskalali. Stoga je postojala neka bojazan, ali kada smo počeli s pripremama, išli smo s mišlju da budemo što bolji te da možemo osvojiti zlato, ali bi svaka medalja bila jednako vrijedna.


Kao i drugi njegovi prijatelji iz reprezentacije, ističe nužno zajedništvo, koje je momčad izbornika Ivice Tucaka odvelo daleko, do srebra.




– Skupili smo se kada je bilo najpotrebnije. Na ovim pripremama smo konačno pokazali nekakvo zajedništvo, koje je možda prije nedostajalo iz raznoraznih razloga. Ta veća želja da se spojimo kao momčad na kraju je odlučila. Momčadski smo odigrali jako dobro i pokrili smo sve one rupe koje smo objektivno imali.


Jasno je da  na turniru koji se protegne na oko dva tjedna nije lako igrati bez oscilacije. Hrvatska momčad je totalno podbacila sa Španjolskom, čule su se brojne kritike.


Bijač fantastičan


– Niti jednog dana nisam čitao novinska izvješća upravo zbog toga da se ne bih trošio na tim stvarima. To izbjegavam čitati. Pretpostavljam da je svakako bilo kritika. Istina je da smo neke utakmice igrali lošije, ali na koncu, najbitniji susreti su počeli od četvrtfinala. Tada smo pokazali zavidnu mentalnu čvrstinu. Jedino mi je žao finalne utakmice sa Srbijom i to ne zbog samog  poraza već zato što nismo bolje parirali. Čak bi rekao da su Srbi igrali lošije nego prijašnjih sezona. Međutim, primali smo jeftine golove s pet metara, a tada se u ovakvoj utakmici i nema što očekivati. Na kraju su oni zasluženo pobijedili i slavili zlato. No, mišljenja sam  da smo iz ove momčadi izvukli maksimum i da je ovo veliki rezultat za Hrvatsku.  


Hrvatska je u kratkom razdoblju, u skupini i u polufinalu morala svladavati Crnu Goru. U toj polufinalnoj reprizi lišena je Burićeve pomoći jer je isključen s Brazilom poslije duela s donedavnim »primorjašem« Josipom Vrlićem.


– Došlo je do kontakta između nas. Kada sam pogledao snimku, izgledalo je kao da ga udaram, tako se učinilo i meni, međutim on me uhvatio za ruku. Ja sam izvlačio ruku, a ispalo je kao da ga udaram. Normalno, svi su osudili taj moj start. Kažnjen sam s četiri minute isključenja. Te četiri minute su možda najteži trenuci moje igračke karijere jer smo do tada dominirali nad Brazilom. Onda je objektivno nastala šansa da nas stignu i prestignu te da izgubimo u toj najvažnijoj utakmici, u četvrtfinalu. Zna se što je donosio poraz.. Ništa, ljeto bačeno u smeće. Bilo je teško i tu smo pokazali momčadski duh, mentalitet koji je odjednom pronađen u nama.


I s Brazilom te potom s Crnom  Gorom, Marko Bijač je »zatvorio škure«.


– Branio je fantastično. Cijeli je turnir branio jako dobro, ali u polufinalu je bio sjajan. Obranio je i nekoliko »zicera« u trećoj četvrtini »s pola metra«, što se stvarno rijetko viđa u tamo velikim, bitnim utakmicama.  On nas je praktički odveo u finale.


Smjer Turska


Nakon dva uzastopna olimpijska finala, zlata i srebra, logično je, s obzirom na godine, pomišljati na oproštaj od reprezentacije.


– Realno govoreći da, razmišljam o tome, ali nikada se ne zna što će biti za  tri, četiri godine. Sada je 99,9 posto da neću na iduće Igre, možda više neću ni igrati, tada bi mi bilo 39 godina. Ali, mene su neki otpisivali i nakon Londona, stoga tko zna što će biti. No, objektivno gledajući, ovo je preveliko razdoblje. Mislim da je razmišljanje ljudi u Savezu, a i moje, da probaju pronaći adekvatne zamjene. Bolje je da se novi igrači kale sada kroz godinu dvije, da igraju svjetska i europska prvenstva nego da ja igram sada dvije godine, a onda treću i četvrtu, kada je najvažnije, kada su na redu Olimpijske igre, više ne nastupam pa da upadne neki mladi igrač koji uopće nije u tom sistemu. Objektivno je i realno da se momčad sada podmladi, barem na mojoj poziciji.


Burić je s voljenim »Primorjem EB« osvojio prvenstvo i Kup prošle sezone, nakon ove protekle neuspješne, zaključio je riječku epizodu, ide u Tursku.


– Dogovorio sam se nedavno s tamošnjim prvoligašem  »Enkasporom«, klubom Igora Hinića, nastavit ću tamo karijeru. Zadovoljan sam s dogovorenim. U punoj sam formi, to sam pokazao i kroz svoje igre u Rio de Janeiru. Vratio sam formu od prošle sezone iz »Primorja«, koja je nedostajala ove protekle sezone ne samo meni, već cijeloj ekipi. Zadovoljan sam, dokazao sam sebi i drugima da još uvijek mogu igrati na vrhunskoj razini. Uostalom, zvala su me tri, četiri talijanska kluba, no procijenio sam da je za mene i moju obitelj najbolji ovaj put kojeg sam izabrao.