Reuters
RIJEKA Dame i gospodo – Andre Agassi. Veličanstveni ćelavac svjetskoga tenisa, 46-godišnji Amerikanac, kojega je na početku karijere krasila duga kosa, stiže u Umag ovoga ljeta da bi 16. srpnja na ATP stadionu odigrao ekshibiciju s Goranom Ivaniševićem, koja će označiti spektakularni početak 27. Konzum Croatia Opena, a ujedno obilježiti 15. obljetnicu Goranova osvajanja Wimbledona. Mogao je Goran i ranije do Wimbledona, za što je, uz Petea Samprasa, najviše kriv upravo – Agassi. Prije 24 godine tenisač iz Las Vegasa pobijedio je Ivaniševića (6:7(8), 6:4, 6:4, 1:6, 6:4) u finalu turnira u »All England Clubu«, nakon što je Amerikanac prije toga dobio Borisa Beckera i Johna McEnroea…
– Svega se jasno sjećam. Bio je to moj prvi Grand Slam naslov i u trenutku kada sam ga osvojio preplavio me osjećaj velikog olakšanja jer sam uspio. Sjećam se da je Goran bio iskreno sretan zbog mene, iako je izgubio u pet setova. Već tada je bio uzdanica cijele Hrvatske, na turniru je igrao sjajno i bio je favorit.
Goran Vas sada dočekuje na domaćem terenu?
– Prvi put dolazim u Hrvatsku. I kada pomislim na vašu zemlju, imam dvije asocijacije – prekrasni ljudi i pobjednik Wimbledona!
Dva pobjednika Wimbledona zaigrat će na zemlji Umaga. Hoće li to biti zabava ili pravi meč?
– Goran i ja smo nepredvidivi i teško je prognozirati u kojem bi smjeru meč mogao krenuti, čak i danas, kada više nismo profesionalci.
Prekinuli ste karijeru zbog problema s leđima. Kakva je danas situacija?
– Leđa su OK, ali osjetim ih dan poslije ako odigram malo jače. Gurao sam svoje tijelo koliko god sam mogao i danas plaćam cijenu zbog toga.
Goran Ivanišević i Ivan Ljubičić su u trenerskim vodama. Jeste li razmišljali o trenerskoj karijeri?
– Za mene to nikada nije bila opcija. Trenerski posao zahtijeva preveliku predanost i nosi previše obaveza i odgovornosti.
Ljubičićevi servisi
U Davis Cupu imate omjer 30-6. Vratili ste se 2005. i izgubili od Ljubičića u Carsonu, a Hrvatska je krenula u pohod na salataru?
– Nažalost, sjećam se… Rekao sam kapetanu Patricku McEnroeu da ću se odazvati pod jednim uvjetom – da imamo čim brži teren. Ispalo je da je to bio najsporiji teren na kojem sam ikad igrao. Ljubičić je bio jedan od najtežih suparnika kojeg možete imati na takvoj podlozi. Servisi su mu se jako nezgodno odbijali i to me izluđivalo. Od prvog trenutka sam znao da su mi šanse male, možda nisam ni trebao igrati.
Jednom ste igrali s Karlovićem, dobili ste tri »tie breaka« na US Openu te iste 2005. godine?
– Karlović je fenomen jer nitko ne igra kao on. Sve dok je na Touru svojim servisom će skupljati pobjede i odvesti karijeru dalje nego što bi mogla normalna osoba. Bio bih iznenađen ako na ovaj način ne nastavi do 40. godine. Koliko mu je sada godina? 37! Nevjerojatno! Meni je čudesno da mu koljena s tom visinom ne predstavljaju puno veći problem.
Danas počinje Roland Garros, koji ste osvojili prije 17 godina pobijedivši Medvedeva (1:6, 2:6, 6:4, 6:3, 6:4) i zatvorili krug trofeja na svim četirima najvećim turnirima. Prvi kojemu je to uspjelo na četiri različite podloge. Uz suze… Vaš favorit je Novak Đoković?
– Čini mi se da sada ima još veće šanse nego prošle godine. Taj turnir mu je jako važan, ali olimpijska je godina, kalendar je težak i svi igrači osjećaju dodatan pritisak, pa Novakovi izgledi rastu. Za mene je najveći favorit. Uostalom, proteklih mjeseci odvojio se od ostalih igrača više nego ikada prije. On je nedvojbeno jedan od najvećih igrača u povijesti. Nakon ove sezone mogao bi čak biti smatran i najboljim ikad. Oduvijek je bio fantastičan obrambeni igrač, a u protekle dvije sezone naučio je i kako diktirati poen, prijeći iz obrane u napad. Kada spojite te dvije komponente, dobili ste pobjedničku formulu za bilo kojeg suparnika.
Osobnosti
Novakov stil podsjeća na Vaš?
– Novakov tenis je puno više! Način na koji se kreće, obrambene vještine, snažna glava… Vrlo je pozitivan na terenu, bori se cijelo vrijeme i ne popušta. Zato se moja igra ne može uspoređivati s njegovom razinom. U njegovoj igri sebe vidim jedino u činjenici da može napasti lopticu vrlo rano, s puno kontrole i agresije.
Možete li usporediti karizmu Vaše i današnje generacije?
– Ljudi stalno pričaju o tome, uspoređuju generacije i osobnosti. Morate znati da je u moje doba, ili još više u doba Johna McEnroea i Jimmyja Connorsa, bilo gotovo poželjno da na terenu budete seronja. Danas su stvari malo drugačije, ali to ne znači da nedostaje zanimljivih likova. Kada vidite vatru u Nadalu, njegovu predanost i strast, to je odlična stvar za tenis. Federer uvijek izgleda kao da mu je sve lako i jednostavno. Nitko od njih ne može si priuštiti distrakcije jer je današnja razina na Touru takva da će ih to odmah koštati.
Objavili ste autobiografiju »Open«. Još uvijek mrzite tenis?
– Tenis nikada nije bio moj izbor, nego izbor mojeg oca. Počevši od akademije koju sam mrzio iz dna duše, do natjecanja među profesionalcima. U trenucima pobjeđivanja sve je bolje, ali kada stignu porazi, na površinu izbijaju pravi osjećaji. Napisao sam da mrzim tenis na prvoj stranici, a onda sam se vraćao na tu tvrdnju i pokušao predočiti kako je izgledala evolucija u mojoj glavi. S vremenom sam razvio neku vrstu osjećaja naizmjenične ljubavi i mržnje. Tek 2004. godine sam riješio sam sa sobom razloge zbog kojih igram tenis. Nakon godina emocionalne patnje, to mi je puno značilo jer se kroz vrijeme uvijek smo pojačavao osjećaj odvojenosti od tenisa.
