Putevi srca i sreće

Ivica Kostelić nakon vjerojatno posljednjeg nastupa na Sljemenu: ‘Skijanje je moj život, teško je reći – kraj’

Zlatko Horvat

Tijelo je u dobrom stanju, ali ne i koljeno - Ivica Kostelić / Foto Denis LOVROVIĆ

Tijelo je u dobrom stanju, ali ne i koljeno - Ivica Kostelić / Foto Denis LOVROVIĆ

Trenirao sam od sedme godine, tri desetljeća sam na skijama, 48 tjedana godišnje. Vrhunski sport je posebna stvar, moraš tome posvetiti i um, ne samo tijelo. I sad treba izaći iz svega toga, a za skijanje si bio vezan kao beba za majku... – kaže Ivica



Ivica Kostelić je proteklog četvrtka vjerojatno vozio svoj posljednji slalom Svjetskoga kupa na Sljemenu, a ovoga tjedna u Wengenu vozi možda posljednje vožnje u Svjetskom kupu. Kostelići ne žele od posljednjeg nastupa raditi spektakl, već se jednostavno povući. Uostalom, njegova sestra Janica, peterostruka svjetska prvakinja, četverostruka olimpijska pobjednica i trostruka pobjednica Svjetskoga kupa, karijeru je završila na – Platku. O dostignućima Kostelićevih već su snimljeni dokumentarci, posljednji, »Gnothi Seauton – Upoznati samog sebe«, prikazan je skijaškim legendama u hotelu »Westin« povodom 50. godišnjice prve utrke Svjetskoga kupa. I legende su zapljeskale…


– To je dokumentarac o jednom putu. S ponosom i zadovoljstvom se sjećam svega. Možda je najbolje citirati jednu budistučku poslovicu koja kaže: Svi putevi imaju nešto zajedničko. Svi putevi vode nikamo. Međutim, putevi koji imaju srca daju ti snagu i čine te sretnim, a oni putevi koji nemaju srca, oduzimaj snagu. To je bio jedan put kojim smo puno naučili o sebi, o svijetu. Vjerovali smo i učinili smo ono u što smo vjerovali.


Sestra Janica, državna tajnica za sport, pronašla je život izvan skijanja?




– Za Janicu je to izazov. I njoj i meni, jer smo do sada na taj način živjeli, treba nam izazov. Jednostavno smo se ozbiljno posvetili nečemu. Ja ne mogu, a vjerujem ni Janica, raditi nešto napola. Cijeli život radili smo ozbiljno i posvećeno. Ovaj naš sportski put bio je takav. Ono što dolazi, ono što je iza zastora koji moramo pomaknuti, to je za mene generalno još nepoznanica. Neki dan sam se sreo sa starim prijateljima skijašima koji su u sportskoj mirovini i pitao sam ih »što će biti, što mogu očekivati u sljedećih nekoliko mjeseci, godinu dana«… Što god radio, radit ću sa srcem. Želim si zapravo i naći takvu zanimaciju kojoj se mogu posvetiti.


Primjerice, mladim hrvatskim reprezentativcima, koji kreću svojim stopama.


– Generalno, ne želim i dalje biti 250 dana godišnje izvan kuće. Htio bih se posvetiti onim interesima za koje nisam imao vremena dok sam skijao. Ako se mogu priključiti u nekoj savjetničkoj ulozi, sa zadovoljstvom ću to učiniti, ali pod uvjetom da to dečki žele od mene. Nadam se da ću barem malo moći pomoći nekome od njih. Godinama treniram s braćom Kolega. Možda neću nastaviti trenirati na snijegu s njima, ali možda ću raditi kondiciju ili tako nešto. Ako netko to želi, sa zadovoljstvom ću prenijeti svoje znanje.


Imali ste vrhunskog trenera. Možete li, poput oca, postati trener vlastitim sinovima?


– Ne znam. Teško je to pitanje. Ne vidim se u toj ulozi jer će oni isto morati startati od nule. Neće imati tako teške uvjete, ali teško se probijaju i naši mladi reprezentativci koji imaju bolje uvjete od mene. Težak je to put. I neizvjestan. Ako se moja djeca odluče na to, bit ću im potpora, ako treba, bit ću im i trener. No, iz ove perspektive, ne vidim se u tome.


Koliko su vam sinovi, dvogodišnji Ivan i petomjesečni Leon, promijenili život?


– Očinstvo je jedno prekrasno iskustvo koje prije nisam mogao pojmiti niti ga može pojmiti onaj tko nema djecu. Odjednom se nađeš u jedinstvenoj situaciji da nekoga voliš više od samoga sebe. Čovjek najviše voli samoga sebe, to je čisti refleks. Sada je taj refleks promijenjen jer osjećaš da jedan dio tebe hoda u malom čovječuljku. To ne možeš ni opisati. Govorili su mi da je najljepša stvar biti otac. To shvatiš kada imaš djecu…


Prvi spust


Prvi kadrovi jednog budućeg dokumentarca već su snimljeni, na »facebooku« ste objavili prvi skijaški spust sina Ivana, koji je dobio 17 tisuća “lajkova”?


– Meni je bilo najvažnije da je on pozitivno reagirao. To mi je bilo jako drago jer kada ga staviš na skije, ne znaš kako će reagirati. Nije protestirao, bio je zadovoljan, želio je još. Spustili smo se i neki dan, nekoliko metara kao i zadnji put, nije baš puno napredovao u nekoliko dana, ha, ha… Ali, protestira kad idemo na žičaru. Samo govori »dole, dole«.


Koje jezike govori?


– Islandski i hrvatski. Supruga Elin s njima govori samo islandski.



Usporedba Svjetskoga kupa danas i prije deset godina?


– Ne mogu reći da je prije deset godina bila jača konkurencija, ali bilo je više mladih ljudi. Svjetski kup je bio zdraviji. U slalomu će se dogoditi jedna loša stvar, puno skijaša je starije od 30 godina. Malo je mladih, dogodit će se pad kvalitete i to će se događati u idućih nekoliko godina. Za Svjetski kup je to veliki problem. Kod skijašica je kvaliteta već pala, muškima će se to uskoro dogoditi. Inače, najjači Svjetski kup bio je malo prije moje generacije, u vrijeme Alberta Tombe do 2000. godine. Kasnije je bila jaka generacija s Hermannom Maierom, 1972. godište, a onda smo se nadovezali Benjamin Raich, Bode Miller, Giorgio Rocca, Mario Matt, Kalle Palander i ja… Poslije toga Svjetski kup je počeo polagano stariti.



Kada je u pitanju Island, što vas je odvelo na avanturu “TransIceland 2016”?


– Mislim da čovjek danas može biti slobodan jedino kada otiđe u prirodu. Toga ima sve manje i manje. Mene fascinira priroda i sloboda koju ona pruža. Nažalost, kako se civilizacija sve više proširuje, a priroda sve više smanjuje, posljednji poligoni prirode postaju more i velike divljine, koje će čovjek možda jednoga dana na kraju pokoriti. U ovome trenutku to su ona mjesta na kojima čovjek može naći onu iskonsku slobodu kakvu je imao kada je bio divljak. Tamo vani se osjećam dobro i tamo želim biti.


Obožavate i more?


– More je neistraženo područje. Mi se držimo na tih 20 metara ispod površine, ali more je fascinacija, što se skriva. I iznad i ispod površine.


Vratimo se snijegu i ledu. Vraćate se u Wengen, gdje ste ostvarili šest pobjeda?


– Wengen, Kitzbühel i Chamonix imaju neki čaroban prizvuk u skijanju. Imaju veliku težinu, tamo se dogodilo toliko povijesti. Wengen je meni najdraže mjesto, tamo sam mogao postati neizbrisiv dio te povijesti. I u Kitzbühelu isto tako, ali u Wengenu sam imao najviše uspjeha. Osim toga, ta slalomska staza je majka svih slaloma. Svaki slalom ima nešto od staze u Wengenu, ali Wengen ima baš sve.


Ima i kućicu nasred staze?


– Ima zaista sve, ravnicu, veliku strminu, veliku prelomnicu, istek, čak i uzbrdicu, visi na jednu i na drugu stazu. Majka svih staza… Svatko tko je bio u Wengenu zna da je riječ o impresivnom mjestu koje se našlo između tih ogromnih alpskih vrhova, koje i u alpinizmu imaju legendarni prizvuk.


Skok u nebo


Legendarni prizvuk ima i “Hundschopf”. Kako se osjeća skijaš u zraku, dok leti između stijena?


– “Hundschopf” je prekrasan skok. Sam prilaz izgleda zatrašujuće jer je zatvoren, vozite između stijena i ograde, s ruba se skače u – nebo. Ali, meni je to najljepši skok u Svjetskom kupu. Ako nije predugačak. U tom slučaju sletite blizu ograde i nije ugodno. Ali, ako je kratak, ni ne osjetite da ste sletjeli jer je toliko strmo.



Ima li nešto za čime žalite u karijeri?


– Možda nisam trebao otići na operaciju 2013. godine, poslije sezone. Poslije te operacije koljeno je dosta propalo, ali lako je biti general poslije bitke. Imao sam puknuti meniskus koji nije tako puno smetao, ali nismo mogli riskirati jer je iduća godina bila olimpijska. Što bi bilo da je meniskus pukao jedan dan prije igara?



Odustali ste od Kitzbühela?


– Kizbühel nema smisla voziti. Izgubivši klasičnu kombinaciju, Kitzbühel je puno izgubio. Meni se to ne isplati voziti, čemu riskirati na specijalnom spustu, koji je jedan od najtežih. Koljeno bi me jako boljelo, a boljet će i ovako.


Stanje koljena gura vas kraju karijere?


– Koljeno je tako-tako, generalno, svake godine sve slabije. Jedno razdoblje nadanja je pri kraju. Tri, četiri godine nadam se da će biti bolje, u međuvremenu su bolovi uništili moju tehniku jer pokušavam čuvati koljeno. Probali smo sve da bi se bolovi smanjili. Mislili smo povećavati dozu, uzeti nešto novo, ortozu… Ostao je još anestetik, da ne osjetiš ništa, ali koljeno je već naučilo na bol, pa bi mozgu trebalo nekoliko mjeseci, možda i cijela godina, da nema bolova. Razmišljali smo o anestetiku, koliko god to nema smisla, ali i da ne osjećaš bolove, to mozgu ništa ne znači jer je koljeno napravilo milijune zavoja u boli. Zato je moj slalom na Sljemenu bio tvrd, a ja spor. A želiš dati sve od sebe, boli ili ne. Nisam umoram, tijelo je u dobrom stanju, ali koljeno nije.


Želja je bila nastup na ZOI 2018. godine?


– To je još uvijek moja želja, ali ne želim samo voziti. Tamo se dijele medalje. Možda bih s 18 godina išao skupljati iskustvo, ali više nisam u toj poziciji. Kada bih barem imao šansu za medalju, barem iz prikrajka, odlučio bih se za to. Međutim, stvari ne idu u tom smjeru, moguće je da zaključim karijeru ove sezone. Ne znam kada, ostaje još kombinacija u Wengenu i Svjetsko prvenstvo, i te su utrke jedine prilike za borbu za neke više pozicije.


Zahvala


Sljeme uvijek budi posebne emocije?


– Uvijek. Jedina je to domaća utrka, staza po kojoj sam se spustio tisuću puta. Ovdje poznajem sve, na Sljemenu sam proveo najviše vremena. Spuštao sam se i na nogama, trčao Crvenim spustom. Ne znam je li to moj posljednji nastup, vjerojatno jest, ali želio sam se zahvaliti publici. Možda nije brojna kao u Schladmingu ili Kitzbühelu, ali je vrlo fer. Osobno, imao sam i loših iskustava s austrijskom publikom i drago mi je da se tako nešto na Sljemenu nije događalo. Upravo suprotno, na Sljemenu se navijalo za sve natjecatelje. Generalno, ne bih želio zvučati melodramatično, ali i ja sam dio tog svijeta, te publike. Sljeme je moj svijet, Zagreb, Hrvatska. Nema tu patetičnog domoljublja. Odrastao sam tu, poznajem dobar broj gledatelja. Ti ljudi, to sam ja! Bilo bi nam bolje kada bi svatko od nas mislio »Hrvatska, to sam ja«. I ja ću jednoga dana biti u publici i netko će osjetiti tu poveznicu. Jer, ja sam kao dječak skijao na Sljemenu i sanjao da će na dnu biti ciljna arena. San se ispunio.


Nasljednici?


– Naši mladi dečki su odlični, samo moramo biti strpljivi. Ispraznit će se ta mjesta. Doći će oni među 30. I došli su! Imamo nikad jaču reprezentaciju u slalomu, imamo svjetskog juniorskog prvaka Istoka Rodeša, braću Kolega, Zubčića, Vidovića…


Strah od onoga poslije karijere?


– Nije to strah, ima puno nepoznatog. Smiješno je. Nikad nisam plaćao račune i morat ću se prilagoditi tom običnom životu, što ima svoje čari. Sad ću gledati koliko košta struja, plin, koliko košta vrtić, to je prva tema… Teško je reći – kraj. Meni je skijanje život. Trenirao sam od sedme godine, tri desetljeća sam na skijama, 48 tjedana godišnje. Vrhunski sport je posebna stvar, moraš tome posvetiti i um, ne samo tijelo. Ideš spavati u 21 sat, probudiš se i znaš tijekom cijelog dana što radiš. Kad ne treniraš, onda se obvezno odmaraš, ne smiješ otići gdje želiš. Ovo je individualni sport, nemaš nekoga da te pokrije kad slabije odigraš. I sad treba izaći iz svega toga, a za skijanje si bio vezan kao beba za majku…