Laura Štefanac i Oliver Lušić, predsjednik Hrvatskog saveza gluhih
Jedan cilj sam ispunila, ostaje još svjetski rekord. Žao mi je da ga nisam bacila u Bochumu, ali to mi je motivacija da iduće sezone radimo još više nego što smo radili ove godine - kaže Laura
RIJEKA Na Europsko prvenstvo gluhih u atletici, domaćin kojega je bio Bochum, otišla je s jasnim ciljevima. Osvojiti zlato u bacanju koplja i pritom baciti svjetski rekord od 50,02 metra. Laura Štefanac, atletičarka Kvarnera, prvi je cilj bez problema ostvarila. U drugoj je seriji njezino koplje letjelo do 45,82 metra, svoju jedinu konkurenticu, Bugarku Elenu Uzunovu, nadmašila je za 1,52 metra i mogla polako početi slaviti.
– Odličan je osjećaj osvojiti zlato na europskom prvenstvu, to je znak da sam uspjela i da se sav moj trud isplatio. Presretna sam što mi je zlato oko vrata, ali i dalje žalim što nisam bacila svjetski rekord jer sam za to spremna. Očito mi treba više vremena da se poklope neke stvari, ali nema razloga za nezadovoljstvo jer je zlato tu – započela je Laura Štefanac, koplje koje je najdalje u karijeri letjelo do 49,59 metara. Ove je sezone njezin je najbolji rezultat 48,77 metara, a bacila ga je na mitingu u Ljubljani.
Proslava na čekanju
– Znala sam da trebam pripaziti jedino na Uzunovu, ali to sam brzo riješila. Nakon prve serije i mojeg hica od 44,09 metara bila sam na drugom mjestu i tada sam si rekla: Ti si olimpijska pobjednica, moraš im to pokazati. I pokazala sam odmah u idućem hicu. Tijekom natjecanja se ne zamaram konkurencijom i njihovim hicima, već se fokusiram na sebe i svoje bacanje – nastavila je 21-godišnja atletičarka Kvarnera, koja je u Bochumu upotpunila kolekciju odličja s velikih natjecanja. Prije dvije je godine osvojila zlato na Olimpijadi gluhih u Turskoj, 2015. godine u Poljskoj je osvojila europsku broncu, sada ima i europsko zlato. Zlato još nije proslavila, trenutno brani boje svojega Kvarnera na prvenstvu Hrvatske u Varaždinu, nakon kojega slijedi proslava pa zasluženi odmor.
Novi ciljevi
– Jedan cilj sam ispunila, ostaje još svjetski rekord. Žao mi je da ga nisam bacila u Bochumu, ali to mi je motivacija da iduće sezone radimo još više nego što smo radili ove godine. Trener Andrej Hajnšek smatra da sam spremna za veće daljine, samo treba raditi. Iduće godine me čeka Svjetsko prvenstvo gluhih, a voljela bih se i približiti normi za Europsko prvenstvo u Parizu.
Laura Štefanac ima vatrenu navijačicu, koja s radošću prati svako njezino natjecanje. I to ne bilo kakvu, već Saru Kolak, olimpijsku pobjednicu u bacanju koplja iz Rio de Janeira 2016. godine.
– Sarina podrška mi jako puno znači, od nje se može puno toga naučiti, ipak je ona olimpijska pobjednica – kaže Laura.
Laura Štefanac je u početku paralelno trenirala atletiku i tenis, ali je prevagnula ljubav prema »kraljici sportova«. Potvrda da je dobro odlučila stigla je vrlo brzo, tako je na Europskom juniorskom prvenstvu gluhih 2014. godine u Trabzonu osvojila zlato u koplju, srebro u kugli i broncu u disku.
– Bilo je teško u isto se vrijeme baviti s oba sporta pa sam nakon tri godine odlučila ipak trenirati samo atletiku. Očito sam donijela dobru odluku. I tu opet moram istaknuti svoju obitelj koja me uvijek bodri i bez koje ne bih uspjela ostvariti ništa u životu, trenera i Hrvatski sportski savez gluhih, koji mi je omogućio da sudjelujem na međunarodnim natjecanjima. Kao i moj Kvarner, čija sam članica od ove zime i koji mi maksimalno pomaže i izlazi u susret.
Laura Štefanac rođena je gluha i jedna je od tridesetero djece kojoj je 2001. godine u akciji Dajmo da čuju ugrađena umjetna pužnica.
– Sve manje gluhih osoba bavi se sportom, stvarno ne znam koji je razlog tome. Za mene nema nikavih prepreka, ono što želim, to ću i napraviti. U početku mi nije bilo lako, učila sam zvukove, glasove, a tek smo onda prešli na učenje govora. Jednostavno, nema odustajanja. Naravno, uz pomoć roditelja, jako puno truda i odricanja stigla sam ovdje gdje jesam i mogu samo reći da sam jako zahvalna mojoj obitelji – kaže Laura, koja je na prve prepreke naišla kod upisa u osnovnu školu.
– Mama je htjela da idem u redovnu školu, a svi su je pitali zašto ne bih išla u Suvag, osnovnu školu Poliklinike za rehabilitaciju slušanja i govora. Nakon testiranja su zaključili da sam vrlo pametna, valjda su mislili da je to nemoguće jer sam gluha. Kod upisa u srednju školu morala sam proći profesionalnu orijentaciju, nakon koje su mi savjetovali da upišem trogodišnji program, a ne gimnaziju koju sam željela upisati jer su smatrali da će mi biti preteško za pratiti. Nakon mojeg i maminog inzistiranja ipak sam uspjela upisati školu koju sam željela, uspješno sam je završila i položila državnu maturu, s tim da sam školovanje prošla po redovnom programu uz individualizirani pristup.
Danas je studentica Libertasa na kojem je uspješno privela kraju prvu godinu studija.
– Ništa nije teško, sve se može kad se malo potrudimo…
