Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: °
Sutra: ° °
26. rujna 2018.
Međunarodno natjecanje

ZG STRONG 2018 Najjači obarači ruku na Svjetskom kupu u Zagrebu

Foto: Denis Lovrović
Foto: Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 10. srpanj 2018. u 14:04 2018-07-10T14:04:20+02:00

U Zagrebu je boravio Dmitry Trubin iz Kazahstana, jedan od tri najjača čovjeka na svijetu. Znalci kažu da je njegov posjet Zagrebu i sudjelovanje na turniru otprilike čudo kao kad bi Messi navratio na naše zelene nogometne livade

ZAGREB Za ovu prigodu gore potpisani je odjenuo majicu s logom Supermena. Iskustvo uči da te ljudi na cesti sa simpatijama gledaju kad si Supermen. Ovaj put, međutim, majica je bila mjera opreza, psihološko pomagalo. Jer, valjda će u njoj biti lakše izaći pred 150 kila čistih mišića, pred diva koji se odaziva na ime! Valjda će tako biti lakše pitati: »Gospodine Trubin, jeste li vi najjači čovjek na svijetu!?«

– Ja sam među tri najjača – na to će Trubin.
Govori to hladan k'o špricer, svjestan snage svoje mišice koje je obujam 50 centimetara. Pričamo u subotu, u zagrebačkom hotelu Westin, dan prije nego li će nekoliko stotina obarača ukrstiti šake na Svjetskom kupu u obaranju ruke ZG Strong 2018., dan prije nego li će se Turbin naći u onoj najatraktivnijoj kategoriji, kada će osmorica najjačih u međusobnom ogledu odlučiti tko će kući odnijeti Yakutski dijamant.

pp

Zapravo, kako je ruski jezik u igri, manje pričamo mi, a više ljubazna Nina Angelis, ona koja će koju minutu kasnije neke od divova odvesti u šetnju Zagrebom. Kazahstancu ni 30 godina nije. Dolazi iz zemlje u kojoj je bacanje ruke predmet u osnovnoj školi.

– Prije 15 godina sam se počeo baviti ovim sportom. Nas nekoliko iz razreda smo se dogovorili da ćemo krenuti na treninge – jednostavno će Trubin.

Profesionalac i amater

Da nije ishitreno prepoznati u obaranju ruke onaj moment iz kaubojskih filmova, onaj kad najboljeg revolveraša vazda izazivaju amateri uvjereni da su bolji, svjedoči i ova anegdota. Križana je tako onomad nazvao kolega iz Pakoštana da mu kaže kako je jedan krupni čovjek, amater bez poraza, zainteresiran za okršaj.

– Bilo je ljeto, pa reko', zašto ne doći i malo se usput okupati. Ali, predložio sam da u igri bude i janjac, pa ga plati 'ko izgubi – priča Križan.

Prije sraza ponudio je on profesionalac, izazivaču amateru i prednost. Kazao mu da će biti dovoljno da izdrži tri sekunde. No, čovjek se uvrijedio. Na koncu, borba je trajala sekundu! Jednom. Šokirani izazivač molio je za još jedan pokušaj. I opet sekunda! Taman da Križan u šali uz smijeh poruči: »Slobodno zovite ako se pojavi još netko tko je spreman janje izgubiti, pa ćemo zajedno jesti i piti.«

žHrvatski predstavnik

Vidi se, profesionalac je to, ne da se impresionirati majicama. Ne kazuju uzalud znalci da je njegov posjet Zagrebu i sudjelovanje na turniru otprilike čudo kao kad bi Messi navratio na naše zelene livade nogometne. Pričamo o njegovu treningu, o prehrani. Kaže kako u sezoni trenira dvaput dnevno, dok se u posezoni nastoji odmoriti. Prehrana je sportska, ona koja recimo traži puno vitamina, no nešto drugo će Trubin istaknuti kao nužno da biste bili najjači.

– U obitelji mora sve štimati, biti u redu. I morate se i psihički razvijati, ne samo fizički. Kad ste na prvome mjestu, jak je pritisak okoline, velika očekivanja i morate biti psihički jaki da se s tim možete nositi – pojašnjava Trubin, prije nego je krenuo u razgledavanje grada za koji nam u startu reče da je prekrasan i da ima gostoljubive ljude.
Elem, Dmitry Trubin 193 centimetara visine i nekih 147 kila mišića. Mehdi Abdolvand 159 kilograma na 194 centimetara visine, Iranac. Mirtaleh Aslanov, Azerbajdžan, 153 kila i oko 181 centimetara.

Sva trojica taman toliko dobri i snažni da sasvim pristojno žive od obaranja ruku. Društvo za nedjeljni spektakl. A mi!? Njegovo ime je Ivo Križan. U odnosu na spomenute u njega su 'samo' 103, 104 kile.

Ma, ništa manje nije impresivna njegova građa. On je ovaj čas naš ponajbolji bacač. Lani je otišao na Svjetsko prvenstvo, pojavio se praktički niotkud i osvojio peto mjesto. Dobar je ovo sport i zato što tu »David« često zna »Golijatu« stati na žulj. Dosta toga je u mišićima, ma nešto je i u tehnici, a bome i u glavi. Križanu su 34 godina. U ovaj se sport bacio prije nepunih osam. Nije ovo k'o u nogometu, da vas s 30 lagano tjeraju u mirovinu.

– Ovdje su godine čak i dobrodošle. Nema granice, ni donje, ni gornje – na to će Križan.

Muški sport koliko i ženski

Natjecateljica je u Zagrebu bilo manje, ali se Yekatarina Lyakova skoro uvrijedila kada smo je pitali kako je biti dama u ovom ipak muškom sportu. Preciznije, naljutio se skoro njen trener koji nam kratko reče da je ovo muški sport koliko i ženski. I jest, u Kazahstanu.

Slučajno ili ne, dan kasnije, u ženskoj konkurenciji, baš je Yekatarina odnijela pobjedu. A na vaganju i Jelena Uzelac iz Novog Sada. Godina joj je 35, bori se u kategoriji do 60 kilograma i gdje god dođe, uvijek je, kaže, prva! Fizioterapeutkinja je, bavi se biciklizmom, pa body buldingom, radi na kruzerima i plovi svijetom… Oduševljena je atmosferom, voli osmijeh na licima ljudi. A recept za zdrav život i dobru borbu!?

– Red, rad i disciplina! Voliš ono što radiš i radiš ono što voliš – veli Uzelac.

Hrvatski savez

Pričamo u petak, dan prije službenog vaganja, dva dana prije turnira, jer tko bi tu koga polovio kad zvijezde nahrupe. Pitamo ga jedino logično; što se to treba čovjeku dogoditi da se krene ozbiljno baviti bacanjem ruke!?
– To sam se i ja pitao. Valjda je to taj sklop u glavi kad ste tip čovjeka koji jednostavno ne voli gubiti – smije se Križan.

Priznaje, motiv je biti onaj jači, najjači. Još ga je u školi povuklo to obaranje ruke, a onda je jednog dana u novinama vidio da se u Zagrebu održava turnir. Nije do tad znao ni da postoje turniri takve vrste, da bi tad doznao da je osnovan i Hrvatski savez za obaranje ruke i da je sve to znatno ozbiljnije od nadjačavanja po školskim razredima.

– Kao amater uvijek sam bio jak u bacanju, ali kada sam došao na prvi turnir i vidio koja je to snaga u onih koji se tim ozbiljno bave, rekao sam sebi: ja ću se toga primiti, mogu to i ja – veli Križan.
Bilo je svega. Gubilo se, dobivalo. Ljudi manje snage znali su ga obarati, valjalo je učit tehniku, trenirat cijelo tijelo.
– Nije najvažnija veličina ruke i obujam, nego tetive, zglob i šaka. Velika prednost je velika šaka jer odmah olakšate svom zglobu, a zglob i tetive su najvažnije. Zato i znaju gorostase pobijediti natjecatelji 30, 40 kila lakši jer imaju jače tetive – pojašnjava Križan.

On odradi pet do šest treninga tjedno. Radi cijelo tijelo jer, kako kaže, ruka i tijelo su jedno. A poslije velikih turnira leđa upaljena, vrat, ruka…

ppl

– Sa strane sve to izgleda jednostavno, samo uhvatiš ruku i ajde. Ali, iza tih nekoliko sekundi borbe stoje mukotrpni treninzi, taman da se zapitaš vrijedi li sav trud zbog tih nekoliko sekundi. No, tako je u svakom sportu, ako želi čovjek biti na višoj razini, mora trenirati – kazuje Križan.

Nema tu ništa bez odricanja. Poslije posla prvo djeca, klinci – tri kćeri i sin – pa trening. Inače, Križan je zaposlen u tvrtki koja se bavi prodajem bagera, njemačkih, kažu najboljih na svijetu, taman da se čini neminovno da jednog dana njegova snažna mišica bude reklama za snažna jaružala. Samo, da nije ta snaga samo umjetna neka, odnosno ima li u tim mišćima force za, recimo, cement miješati i kuću zidati!?

– Ima i za to! – k'o iz topa će Križan.

Uskoro u HOO-u

I šogor i njegov kum se bave ovim sportom.
– Viktorio Sović i Josip Burušić. Skupa treniramo. Kum je u kategoriji do 85 kilograma i uvijek je među prva tri u Hrvatskoj. Šogor je prvak Hrvatske na lijevu ruku do 95 kila i na desnu smo tu negdje nas dvojica. Pitate što nam supruge kažu? Nekad kažu da nismo normalni – smije se Križan.
Sa šogorom je lani pošao i na Svjetsko prvenstvo u Budimpeštu. Prvo njihovo Svjetsko, Križan peti, a šogor u svojoj kategoriji sedmi.

– To je stvarno velik uspjeh. Nikad se ranije nije dogodilo da netko dođe prvi put i bude peti. S tim da je ovo bilo najbrojnije prvenstvo, više od 1800 natjecatelja iz cijelog svijeta – prisjeća se Križan.

Pritom ističe trud i entuzijazam jednog čovjeka. Ima mu je Aleksandar Jakovac, predsjednik je on Hrvatskog saveza za obaranje ruke, potpredsjednik Europskog saveza, onaj bez kojeg bi ZG Strong bio nezamisliv, čovjek zbog čijeg truda naspram ovog sporta gotovo da više i nema predrasuda. U taj čas, evo i Jakovca. Počelo je, kaže, sve 2009. godine spoznajom da u nas ovaj atraktivan sport nije ni u povojima.

ppl

– Danas, devet godina kasnije, imamo sljedeću situaciju; za tri tjedna postajemo punopravni članovi HOO-a, godine 2024. postoji opcija pokaznog sporta u Parizu na Paraolimpijadi, a to pak znači da će nam se polako otvoriti vrata da za nekih 10, 12 godina ovaj sport uđe na Olimpijske igre – kazuje Jakovac.

Ovogodišnji ZG Strong peti je za redom Svjetski kup iza kojeg stoji Svjetski savez za obaranje ruke kao pokrovitelj, pokroviteljstvo mu je dala i Predsjednica RH, gradonačelnik Grada Zagreba, Središnji državni ured za sport, HOO… Svi su oni, veli Jakovac, prepoznali kvalitetu projekta.

– Dovesti sedam, osam europskih i svjetskih prvaka određenog sporta, onaj top level nije lako dovesti u Hrvatsku. Jedan Tribin ide na dva, tri profesionalna turnira godišnje. A nama se natjecatelji vraćaju. To puno govori – kaže Jakovac.

Brojne kategorije

I jest, veliki je događaj. Tu je natjecatelja na stotine, tu se na 17. katu hotela Westin boj bije u 38 kategorija, tu su juniori i juniorke, seniori i seniorke, pa natjecanje onih iznad 40 godina, pa natjecanje u obaranju ruke osoba s invaliditetom… A je li sport ili je show!? Jakovac će na to reći kako je natjecanje unutar težinskih kategorija strogo sport, dok je otvorena kategorija i stvar prestiža i show, među ostalim i zato da se ovaj sport popularizira.

U subotu, na vaganju, gužva. Jaki momci i djevojke srdačno se pozdravljaju, tapšu po ramenu. Indijci, Kazahstanci, Rusi, Talijani... Šuška se kako su neki favoriti namjerno ostali kod kuće, prepavši se sraza s najjačima i eventualnog poraza. Ivan Veselić se prepao nije. Dolazi on iz Srbije, iz Valjeva. Voli to druženje, dobru atmosferu. I on spominje Jakovca, kaže kako je i zahvaljujući njemu nekako u isto vrijeme profunkcionirao i Savez u Srbiji. A jesmo li bogom dana regija za ovu vrst sporta?

– Mislim da jesmo, samo još to nismo do kraja otkrili – smije se Veselić.
U redu za vaganje i Bugarin Hristo Delishakov, svjetski i europski prvak do 75 kilograma, izvrstan sudac. Začudo, u Supermenovoj ruci prepoznaje potencijal!? Ma, Supermen je zapamtio riječi Jakovca: »Potencijal je dobrodošao, ali ničemu ne služi ako se ne trenira mukotrpno i ako volja nije snažna!« Volja i treninzi!? Sve se čini, neće to Supermen. Ima tu ionako Križan koji ne krije da mu je cilj biti – svjetski prvak!

Monstrum!

Nedjelja je donijela borbe. Jakovac savršeno dirigira priredbom. Atmosfera je dobra i kad je onih koji misle da su mogli bolje i da su suci nešto krivi. A u nedjelju navečer – show! Osam najsnažnijih u borbi za dijamant. Mađu njima i naš dvojac Križan i šogor mu Sović. Ždrijeb je htio da se Križan sučeli s Trubinom.
– Monstrum! – kratko nam je nakon borbe kazao Križan.

Trubin, taj suri profesionalac, na koncu je i odnio pobjedu, tu izneneđenja nije bilo. Za iznenađenje se pobrinuo ljepuškasti Bugarin Plamen Dimitrov, prvak u kategoriji do 85 kilograma, koji je do finala došao preko jedno 60 kila težeg Iranca Mehdija Abdolvanda. Ljutila se nešto na suce iranska ekipa, ali vješt je taj Dimitrov. No, za ovu priču u konačnici i nije važno tko su pobjednici. Važnije je bilo doći, vidjeti, pa se, lako moguće, ovim sportom 'inficirati'.

– Tko god se želi okušati, neka dođe. Želja nam je da kao Hrvatska napredujemo i u ovom sportu, da budemo jednog dana velesila. U odnosu na, recimo, Ruse kojih je preko 50.000 profesionalaca, malo nas ima, nas 200, 300, ali imamo jako dobrih obarača koji su se jako približili eliti. Što nas više ima, biti ćemo jači – poručuje Križan.
Da jači!? Ma najjači, k'o, recimo, Vatreni!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka