Svjetski prvak bodybuildinga i nositelj najviše procard titule - Dean Matošević / Foto Vedran Karuza
Mnogi si uzimaju za pravo oduzimati nam sportske atribute. Da ne bi! Pa zar je od mene značajniji sportaš onaj koji deset puta promaši gol, ali ga ako jedan postigne slavimo ga kao svjetsko čudo?! Volio bih vidjeti koliko drugi sportaši ulažu vlastitog novca u sebe i koliko se fizički pripremaju dnevno, mjesečno, ističe Matošević
Mnogi od nas mogu biti jednom prvaci u nečemu, ali biti dvadeset godina na vrhu, sada i kao svjetski prvak – e to može malo tko, care, moj naklon do poda. Tim je riječima dočekao Deana Matoševića Amil, legendarni konobar, mada i mnogo više od toga, u jednako toliko legendarnoj ćevabdžinici »Fadila« na riječkom Zametu nakon što je saznao kako je na svjetskom prvenstvu u bodybuildingu održanom nedavno u Kopru postao svjetskim prvakom u apsolutnoj kategoriji natjecatelja starijih od 40 godina. No, ma koliko to bio visoki doseg, ono što je uslijedilo nakon toga za Deana je bio je – rezultat karijere.
Demistifikacija priča
– Pobjednici po kategorijama, njih osam ulaze u superfinale. Ja sam u njemu izborio drugu poziciju što znači da sam stekao najveću moguću titulu u bodybuildingu, postao sam »procard«, nositelj licence profesionalnog bodybuildera. Ne znam, teško je uspoređivati ma s čime, ali to je u sportu s kojim se bavim već skoro četvrt stoljeća najviša moguća specijalizacija, iznad toga više ništa ne postoji, objašnjava nam Matošević postignuće do kojeg je došao u svojoj 44. godini, već pomalo i sam izgubivši nadu da je to uopće moguće.
Sportska karijera počela mu je 2000. godine nastupom u Slavonskom Brodu. Od tada je dva puta bio prvakom Hrvatske, jednako je toliko puta bio i svjetskim viceprvakom, dok je treće i četvrto mjesto u najjačoj globalnoj konkurenciji, u IBFF sustavu, osvajao po jednom. Nositelj je još velikog broja titula na međunarodnim prvenstvima. U karijeri su mu, nesebičnim zalaganjem, pomogli i Željko Jakšić te Nikola Gostović koji su ujedno i njegovi menadžeri
Inače, Matošević je svega treća osoba u Hrvatskoj kojoj je to pošlo za tijelom, a kako ističe – velika mu je želja da nakon svega pomogne razvoju tog sporta kao i demistifikaciji mnogih priča, često negativnog predznaka, koje ga prate.
– Mnogi si uzimaju za pravo oduzimati nam sportske atribute. Da ne bi! Pa zar je od mene značajniji sportaš onaj koji deset puta promaši gol, ali ga ako jedan postigne slavimo ga kao svjetsko čudo?! Pa kažu da se mi samo pokazujemo… volio bih vidjeti koliko drugi sportaši ulažu vlastitog novca u sebe i koliko se fizički pripremaju dnevno, mjesečno, žesti se Matošević dok razgovaramo u Srdočima, na terasi ispred teretane »Johnny Bravo« koju unazad godinu dana vodi zajedno s kolegom Daliborom Mirkovićem.
Ekstremna ulaganja
A ulaganje su u sportskom ali i materijalnom dijelu – ekstremna. Prosječni dan bodybuildera tako započinje vrlo rano, po prilici oko šest sati kad se, potpuno na tašte, mora istrčati 5,5 kilometara. Nakon toga slijede dva strogo programirana obroka u pravilnim razmacima. U tom se razdoblju odrađuju i višesatni treninzi s utezima koji oblikuju pojedine sekcije mišića, da bi se oko 18 sati opet krenulo na istrčavanje 5,5 kilometara duge staze.
Promišljano klasičnim riječnikom sporta, bodybuilder s više od 40 godina je – veteran.
– Drugačije su vam naše granice. Vrhunski se rezultati mogu postizati do 55 godine, zapravo bodybuilding vam je sport skoro bez dobnih granica. Nevjerojatno zanimanje medija, ali i nas samih, njegovih kolega, izazvao je u Kopru natjecatelj iz Južne Afrike kojem je – 75 godina! Izgleda čovjek fenomenalno. Treba se »samo« biti ustrajan, ja uostalom uvijek i tvrdim da nema ljudi s većim voljnim momentom od nas, ističe Matošević.
U večernjim satima, oko 21 sat se na sobnom biciklu »odvozi« deset kilometara te se tu negdje zaključuje radni dan. Mora se također istaknuti da u tom slijedu dolazi ukupno osam obroka, ali ne usputnih nego strogo definiranih. Uglavnom je riječ o bogatim izvorima proteina, što u vidu pripravaka, što u vidu klasične hrane koju konzumiramo i mi »obični« ljudi.
– Da, konzumiramo što i vi »obični«, ali u količinama koje ne možete ni zamisliti. Recimo i vi sami jedete pileća prsa. Ponekad jer je riječ o poprilično skupom mesu, nikad ispod 40 kuna za kilogram. I dok ga vi za obiteljski ručak, za četiri osobe pojedete kilu, meni za jedan obrok ode – tri kilograma. Za jedan jedini obrok! A imam ih sličnih svakog dana osam. Uz to što je to veliki napor za tijelo, probajte izračunati koliko nas košta mjesečna prehrana, ističe Matošević.
Nismo računali jer računicu itekako dobro znaju on i Mirković: mjesečno najmanje 12 tisuća kuna, a u zoni priprema za veliko natjecanje i dvostruko. Primjerice Matoševića je prehrana u nekoliko mjeseci priprema za svjetski skup u Kopru došla ravno 60 tisuća kuna!
Arni je velika faca
A počelo je tako da je Dean, kao i mnogi iz njegove generacije bio zagledan u filmske junake. Uostalom i naziv teretane govori kako je poprilično povezan sa svijetom filma. No nije ga oduševio neki od elegantnih glumaca, već, pogađate, Arnold Schwarzenegger.
Bodybuilding se u Hrvatskoj ne doživljava klasičnim sportom. Kod nas je on »nešto između« sporta i manekenstva, želje za pokazivanjem idealno oblikovane figure. Skoro pa nestvarni prikaz modeliranja tijela koje dobivamo rođenjem. Mediji stoga bodybuilding često guraju u zonu fenomena, ili kako bismo rekli rječnikom tiskanih medija: bodybulideri su »materijal« za – zadnju stranicu.
– Nije svugdje kao kod nas. I sami ste rekli da na zapadu moje kolege jako dobro žive povezani u marketinški sustav koji propagira zdrav život, kvalitetnu prehranu, sport općenito. Ili pak još jedno iskustvo s nastupa u Kopru. Na natjecanje je došlo pedesetak bodybuildera iz Indije. Imali su svoj posebni charter avion, a poslali su nam snimke s dočeka na povratku – tako se kod nas dočekuje samo nogometaše ako slučajno, kojim čudom nešto osvoje, stav je Matoševića.
– Bio mi je Arni velika faca, pa sam odlučio i ja oblikovati svoje tijelo. Imao sam i prirodne predispozicije, trebalo je »samo« krenuti. Učili smo u hodu o prehrani i anatomiji, sami si osmišljavali sprave, ali išlo nas je. Najveći je problem bio novac, njega nikad dosta, tako da je trebalo dosta i raditi, prisjeća se Matošević svojih početaka.
A radilo se tamo gdje su takve figure bile poželjne. I dok je u sustavu razvijenih zapadnih država figura bodybuildera privlačna modnoj industriji i svemu s njom povezanim pa i s raznim reklamnim promo filmovima o zdravoj prehrani i jednakim takvim životom, u nas to znači – noćni rad. Konkretno – izbacivač. Što naravno dovodi do neprestanih nasrtaja svih onih koji bi to željeli, ali zbog raznih limitirajućih faktora i sami ne dolaze do željene figure. Donosi taj posao i probleme sa zakonom, jer noć u pravilu ima – svoja pravila. Zapravo nije ni malo spojiv sa sportskim težnjama koje su prirođene i bodybuildingu.
– Enormne smo novce potrošili u moj razvoj, u moje oblikovanje. Zahvalan sam stoga silno ponajprije mojoj mami Ivki koja me trpi sve ove godine, koja mi je u životu ispekla bog zna koliko tona mesa, jaja, nakupovala hektolitre mlijeka, hvala supruzi Loredani i mojoj djeci – Luki, Deanu i Dorotei, bratu Velimiru. Oni se svega odriču jer dižemo kredite i silno mnogo radimo kako bi moja karijera održala ritam, kako bih eto konačno došao do titule svjetskog prvaka. Potrošili smo na mene dva stana i čitavu flotu automobila jer bodybuilding kod nas mnogi traži, a malo daje, naglašava Matošević.
Najbolji učitelj
Možda ipak nakon stjecanja »procard« statusa krene konačno i u dohodovnom smislu. Ima mnogo dobrih ljudi koji su, baš kao i Amil kojem je Matošević od »malih« nogu dolazio na ćevape, a i danas ih konzumira kad se god nađe u natjecateljskom vakuumu koji mu dopušta i poneki takav obrok, u njega vjerovali, koji su znali da će »mali Dean« unatoč svim turbulencijama njegova života u svakom smislu, stići i do svjetskog vrha.
– Da, nadam se, iskreno se nadam, da će me sada konačno krenuti, da ću na neki način u najboljem smislu dio uloženog vratiti svima onima koji su me pratili kroz svo ovo vrijeme moje karijere, završio je Matošević.
Hoće li ga krenuti? Moralo bi jer sve je više onih koji svoje bicepse i tricepse, pa tako i kvadicepose, žele oblikovati na najbolji mogući način. Neki kako bi se dopali drugima, neki koji se prije svega žele dopasti sebi. A boljeg učitelja od svjetskog prvaka teško da se može imati.
