RIJEKA Kada čovjek upozna Antonia Franka jasno mu je da je upoznao pravog sportaša pa kada onda dođe vijest da je Antonio Franko na Europskom prvenstvu u paratriatlonu osvojio prvu hrvatsku medalju u triatlonu ili paratriatlonu teško je sakriti oduševljenje. Antonio Franko 26-godišnji je mladić, potpuno posvećen sportu, koji, sam će to za sebe reći, sport živi od 0 do 24, svaki dan u tjednu bez iznimke. Antonio je iz Kraljevice, iz Milkine Kraljevice, a upravo ga je legendarna Milka Milinković nagovorila da se okuša u parasportu budući da je rođen s jednom kraćom nogom, odnosno displazijom fibule, nedostatkom dva prsta, nerazvijenom potkoljenicom i nedostatkom prednjeg i zadnjeg križnog ligamenta u koljenu. No, sve to nikad ga nije priječilo da se bavi sportom.

– Čak su mi kao malome i branili da se bavim sportom jer ti kao dijete ne razumiješ da nešto ne možeš. Prvo sam počeo trenirati plivanje, nakon toga sam se prebacio na boks, a onda sam na nagovor Milke Milinković krenuo u parasport. Najprije u plivanje, a onda i na nagovor svog sadašnjeg trenera Hrvoja Vlahovića i u paratriatlon – o svojim počecima govori Franko, koji se i u boksu, u kojemu mu liječnici jednostavno nisu željeli dati dozvolu za natjecanje, i u paraplivanju, uvijek neizmjerno trudio. Uostalom, u paraplivanju je imao vrlo dobre rezultate.

– Bio sam u reprezentaciji, bio sam dobar u Hrvatskoj, ali za neki veći međunarodni nivo baš i nisam imao rezultata – priznaje Franko pa je zbog toga, ali i zbog nekih novih izazova, prihvatio sugestiju da se okuša u paratriatlonu. – Kada malo gledam gdje smo bili prošle godine i gdje smo sada… Sve se okrenulo za 500 stupnjeva (ha, ha, ha). Prošle godine nisam bio ni blizu ovom rezultatu, bio sam deveti na EP-u, ni blizu medalji, ni u kakvoj kombinaciji za medalju. A da ne govorim o tome gdje sam bio prije tri godine. U dosta kratkom vremenu se jako puno toga izmjenilo. Inače, biciklu sam vozio kao i sva djeca kad nauče voziti biciklu, a trčanje mi je bilo nikakvo. Uvijek mi je zbog te kraće noge trčanje bilo katastrofa i nastojao sam ga izbjeći pod svaku cijenu, to mi je bila najgora noćna mora. Da mi je netko rekao da ću se baviti triatlonom rekao bih mu da je lud. Međutim, kada sam krenuo trener mi je rekao ili ćeš odustati nakon mjesec dana ili ćeš ostati u tome. I ostao sam. I drago mi je da sam ostao – kaže jedini hrvatski paratriatlonac, koji je zaista u svemu probijao led.

OPŠIRNIJE U TISKANOM IZDANJU