ZG Strong

Nevjerojatna moć u rukama: Dvjestotinjak snagatora u Zagrebu – obaralo ruke

Ivana Vaupotić

Foto Denis Lovrović

Foto Denis Lovrović

Obaranje ruke je sport u kojem ne dominira fizička snaga. Bilo je tamo natjecatelja koji ne izgledaju kao reklama za teretanu, a svejedno dominiraju nad suparnicima



U svakom poslu postoje zadaci koji se odrađuju s osobitim guštom. U tu kategorije definitivno spada natjecanje Svjetskog kupa u obaranju ruke, pod imenom ZG STRONG, koje je održano ovog vikenda zagrebačkom hotelu Westin, uz sudjelovanje dvjestotinjak sjajnih obarača iz dvadesetak država Europe, Azije i Afrike.


Zapravo, spomen tog sporta morao bi probuditi uspomene kod svakog muškarca rođenog prije četiri desetljeća i ranije. Nekada davno kino je bilo neiscrpni izvor nadahnuća za dječake željne dokazivanja, a u tu je značajnu ulogu imao američki film »Na vrhu« (Over the top). U tom uratku iz 1987. godine Sylvester Stallone prvi, zadnji i jedini put u životu suparnike rješava bez nasilja i oružja, a opet je toliko opak da ne može biti opakiji


Sam po sebi, zaplet na razini sladunjave sapunice nije pretjerano zanimljiv, ali radnja sadrži i turnir u obaranje ruke, obilježen glamurom Las Vegasa, kao sredstvo kojim glavni lik, kamiondžija Lincoln Hawk, pokušava skupiti novac kako bi sebi i svom otuđenom sinu omogućio pristojan život. Taj film donio je idealnu tinejdžersku zanimaciju koja se mogla upražnjavati za vrijeme malog odmora u školi ili na klupi u parku.


Obiteljski izbor 




Već na dolasku u hotel Westin postalo je jasno da postoji razlika između filma i stvarnosti. Zapravo, bilo je vidljivo da je obaranje ruke sport u kojem ne dominira fizička snaga. Bilo je tamo natjecatelja koji ne izgledaju kao reklama za teretanu, a svejedno dominiraju nad suparnicima. Na primjer, netko neupućen sasvim sigurno ne bi dao previše šansi Križevčaninu Dražen Köglu.


A taj čovjek ima nevjerojatnu moć u rukama! Kada Kögl stane za stol na kojem se održavaju borbe, svakome postaje jasno zašto je osvajao naslove svjetskog prvaka u svojoj težinskoj kategoriji. Bez pretjerivanja, na njegovoj napetoj ruci može se učiti anatomija.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



– Svakoga dana me netko zaustavi i poželi obarati ruku sa mnom. Svi takvi mi kažu da nisu nikada izgubili, a ja im zahvalim na pozivu i kažem im da dođu u naš klub na trening. Oni koji me poslušaju, iznenade se kada vide kakav je to sport – tumači Kögl.


Za njegovu obitelj obaranje ruku je jedini sportski izbor.


– Supruga je to vidjela na televiziji i nagovorila me da se prijavim na natjecanje. Svidjelo mi se i nastavio sam, a s vremenom su mi se pridružila supruga Blaženka, sin Marko i kćerka Mihaela. Svi zajedno treniramo i idemo na natjecanja – dodaje ovaj 50-godišnji automehaničar.


Možda će se nekome učiniti da obaranje ruke ne može ponuditi neko pretjerano uzbuđenje, no dovoljno je nekoliko odgledanih borbi da čovjek shvati da je u pitanju zanimljiv sport u kojem natjecatelji nemaju pravo ni na stotinku dekoncentracije.


– Ako ste dovoljno spremni i brzi, borba traje tek nekoliko sekundi. Sve ovisi o pravom trenutku. Nakon prvog naleta, kada se othrvate naletu suparnika, do izražaja dolaze snaga, izdržljivost i tehnika. Tada treba suparnika dovesti u nezgodni položaj i doći do pobjede – objašnjava Kögl.


Lakše preskočiti nego zaobići 


Najpoznatije ime obaranja ruke trenutačno je Sašo Dimitrov Andreev. Taj dvadesetogodišnji Bugarin spada u kategoriju ljudi koje je lakše preskočiti nego zaobići. Naime, u visinu ne ide preko metar i sedamdeset, a gornji dio tijela mu je nemoguće jak. Opet, teško je vjerovati da se i tako snažni Sašo uvjerljivo obračunava sa suparnicima koji izgledaju kao trokrilni ormari.


To traje dok ga čovjek ne vidi na djelu u otvorenoj kategoriji. Zapravo, tu postaje jasno zbog čega je taj dečko velika sportska zvijezda u svojoj domovini. U klinču sa suparnicima koji su viši od njega za dvije glave, a samim time i osjetno krupniji, Sašo čini nemoguće i pobjeđuje.


Dodatnu dimenziju natjecanju daju organizacija i mjesto održavanja. Sa sedamnaestog kata hotela Westin puca predivan pogled na cijeli Zagreb, a ulična rasvjeta samo pojačava dojam. Malo je sportova koji se mogu pohvaliti takvim ambijentom, stoga nikoga ne treba čuditi da se ovaj Svjetski kup održava u Hrvatskoj već četiri godine u nizu.


Foto Denis Lovrović


Foto Denis Lovrović



– Organizacija ovakvog natjecanja iziskuje nevjerojatno puno napora, a sve je na volonterskoj bazi. U zadnja tri mjeseca svakog je dana trebalo za ovo raditi minimalno pet-šest sati. Na kraju svega, dvjesto ljudi nam je reklo da su se u Zagrebu osjećali bolje nego na bilo kojem drugom turniru, a to nam je svima poticaj da budemo još bolji u budućnosti – kaže Aleksandar Jakovac, predsjednik Hrvatskog saveza za obaranje ruku (HSOR).


Prema njegovim riječima, sve je počelo 2009. godine, a u međuvremenu je trebalo pobijediti stereotipe vezane uz ovaj sport. Uostalom, nije tajna da mnogi obaranje ruke doživljavaju kao birtašku aktivnost koja postaje aktualna nakon tri-četiri runde pića.


– Naš sport je jako daleko od toga. Na početku su nam se svi smijali jer su mislili da se radi o nečemu što se prakticira isključivo u određenim ugostiteljskim objektima. Ovo čime se bavimo je totalna suprotnost – dodaje Jakovac.


Jasna pravila 


Za početak, natjecateljsko obaranje ruke odvija se u stojećem položaju. Zatim, postoje jasno određena pravila koja provode suci, a ne treba zanemariti već spomenutu tehniku. Doduše, ne može se reći da tu u potpunosti vrijedi stara poslovica koja kaže da um caruje, a snaga klade valja, no to nije daleko od istine.


– Tehnika je iznimno važan segment obaranja ruke. Sukladno tome, priznati smo kao sport od strane Hrvatskog olimpijskog odbora koji je prepoznao da je trening osnova napretka. Na primjer, ovdje nikada ništa nisu postigli ljudi koji su se oslanjali isključivo na fizičku moć – tumači Jakovac, koji je ujedno i dopredsjednik Europske federacije za obaranje ruke.


Ukratko, obaranje ruke koje se proteklog vikenda moglo vidjeti u Westinu pokriva svaku definiciju sporta i nije ni blizu birtaškog odmjeravanja snage.


– Obarači jačaju podlaktice, imaju jake zglobove i tetive i znaju koristiti tehnike obaranja ruke. Možda netko misli da je body building dovoljan za bavljenje obaranjem ruke, no to su dva različita sporta. Na primjer, vrhunski boksač nema nikakve šanse za pobjedu u obaranju ruke protiv pravog obarača, bez obzira na fizičku snagu – tvrdi Jakovac.


Valja pošteno priznati da viđeno u hotelu Westin nema puno dodirnih točaka s uspomena iz djetinjstva kojima dominira Sylvester Stallone u pravedničkom pohodu kroz dvorane Las Vegasa. Zapravo, prava stvar je osjetno zanimljivija za praćenje, s time da čovjek mora osjećati divljenje za natjecatelje kalibra Dražena Kögla i Saše Dimitrova Andreeva.


Tendencija rasta 


Na području Hrvatske postoji četrnaest klubova za obaranje ruku, s time da je stalno prisutna tendencija rasta.


– Razvijamo se iz dana u dan. ZG STRONG i slična natjecanja pri tome nam puno znače, nakon njih nam se uvijek javi dosta ljudi iz mjesta u kojima ne postoje klubovi. Nadam se da ćemo uskoro doći do sedamnaest-osamnaest klubova. S obzirom na to koliko postojimo, smatram da je to respektabilan broj – objašnjava Jakovac.