Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
6. prosinca 2019.
Vertikala

MARKO CVIJANOVIĆ: Svi predsjednikovi ljudi… Nekad i sad

Damir Mišković i klupski glasnogovornik Alen Fućak/Foto Arhiva NL
Damir Mišković i klupski glasnogovornik Alen Fućak/Foto Arhiva NL
Autor:
Objavljeno: 15. srpanj 2019. u 14:59 2019-07-15T14:59:21+02:00

Nije Damir Mišković prvi predsjednik Rijeke koji je ušao u otvoren sukob s Armadom, većina njegovih prethodnika zbog navijača je, prije ili kasnije, morala preispitivati ili korigirati odluke od manje ili veće važnosti, mnogi se jedino još uvijek ne mogu načuditi kako je to obožavani predsjednik preko noći postao omražen.

Nogometaši Rijeke poraženi su od Dinama (0:1) u utakmici Superkupa, tijekom koje su prvi i jedini udarac u okvir protivničkih vrata uputili u 89. minuti, a uoči koje je Armada združenim akcijama pod okriljem noći zadala još jedan težak udarac već izvjesno vrijeme narušenim odnosima između dijela navijača koji sebe smatraju najvjernijima i klupskog vodstva na čelu s predsjednikom Damirom Miškovićem. Uzalud se Mišković u predvečerje maksimirske utakmice trudio iz Kranjske Gore poslati pomirujuće poruke, reakcije na zidovima riječkih kvartova sve govore: »Miškoviću, odjebi!«, »Pilipoviću, odlazi!«, »Zapamtit ćete ime Armada!«… Sezona je tek počela, Rijeka ne može ništa Dinamu, a ozračje je (ne)povratno izgubljeno! Ako se po jutru dan poznaje…

Može se, naravno, sve gledati i drukčijim očima. Može se reći da je Rijeka u većem dijelu utakmice vrlo dobro parirala Dinamu, koji pred Sluginim vratima nije stvarao kolosalne prilike, može se reći i to da su »bijeli« na maksimirskom jugu imali grlatu podršku navijača, može se reći čak i to da Mišković uživa deklarativnu podršku većine navijača Rijeke, a mogu se preko noći i zidovi prefarbati. Sve se može… Ili se nekad moglo?

Nije Damir Mišković prvi predsjednik Rijeke koji je ušao u otvoren sukob s Armadom, većina njegovih prethodnika zbog navijača je, prije ili kasnije, morala preispitivati ili korigirati odluke od manje ili veće važnosti, mnogi se jedino još uvijek ne mogu načuditi kako je to obožavani predsjednik preko noći postao omražen. Istina vjerojatno leži u pivskom talogu na dnu ispijenih krigli s kojima su se članovi Armade i Mišković na obostrano zadovoljstvo kucali tijekom zajedničkih druženja na trgovima u Stuttgartu, Lyonu, Liegeu, Rotterdamu… za europskih pohoda »bijelih« kad i jest zaživjela krilatica »Zajedno smo Rijeka«. Navijačima je itekako prijao prisan odnos s »predsjednikom iz naroda«, a Miškoviću je ionako oduvijek bilo najbitnije svidjeti se širokim masama u rodnom gradu u kojem nitko nije čuo za njega dok nije postao (su)vlasnik HNK Rijeka. Ostalo je već viđeno u odnosima hrvatskih navijača i čelnika hrvatskih nogometnih klubova.

Mišković je s vremenom toliko razmazio navijače koji su u jednom trenutku osjetili potrebu (ne)izravno kreirati klupsku politku i postavljati svojevrsne uvjete taman kad je, poslije raskida suradnje sa Social Sportom Gabrielea Volpija, postao većinski vlasnik Rijeke i počeo trezvenije promišljati njezinu sadašnjost i budućnost, sve se više povodeći ekonomskim, a sve manje populističkim postulatima. Tko zna što je sve u danima intenzivnih zajedničkih druženja Mišković obećao navijačima, koji su se ultimativno odredili prema angažmanu Igora Bišćana i pogotovo njegova pomoćnika Renata Pilipovića. Armada u svakom slučaju na čelu prve momčadi voljena kluba nije htjela »dinamovca« koji im je pokazivao međunožje i »domaćeg izdajnika« kojem nisu mogli i još uvijek ne mogu oprostiti što je kao prvotimac Dinama ljubio grb njima omražena rivala. Preko Bišćanove isprike još su donekle prešli, u Pilipovićevu slučaju alternativa nije postojala… Barem ne u Bišćanovu mandatu budući da nitko nije imao ništa protiv Pilipovića u stručnom stožeru Matjaža Keka!?

U cijeloj priči apsurdno zvuči činjenica da je Mišković front s Armadom otvorio onoga trenutka kada je prvi put postupio kao gazda, svjesno zanemarujući stav većine na rujevičkom sjeveru koji mu je okrenuo leđa zbog marginaliziranog klupskog djelatnika. Možda je Mišković samo bio tvrdoglav, a možda jednostavno nikad nije uspio uskladiti uzuse uspješnog poslovanja u zemljama »trećeg svijeta« s međuljudskim odnosima u specifičnom primorskom podneblju kojem zapravo nikad i nije pripadao. Bez obzira što mu u danima »ponosa i slave« uslijed osvajanja povijesnog naslova prvaka u Rijeci i okolici ni Svevišnji nije bio ravan… Što ti je sudbina, oni koji su mu letjeli u zagrljaj, danas od njega bježe kao vrag od tamjana. Svi predsjednikovi ljudi. Nekad i sad...

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.