Ostvare li se doista još uvijek kuloarska nagađanja o interesu talijanskih prvoligaša za Ivana Lepinjicu, može se dogoditi da devetnaestogodišnji prvotimac riječkoga nogometnoga prvoligaša istekom tekuće sezone ostvari transfer karijere poslije najviše 17 odigranih utakmica u bijelom dresu. Nijedan tinejdžer nije se tako kratko zadržao u prvoj momčadi Rijeke prije negoli je ostvario inozemni transfer. Vremena se mijenjaju. Eventualni Lepinjičin odlazak diktira tržište na kojemu danas jedino vrijede pravila ponude i potražnje. Juventus, Udinese, Fiorentina ili netko četvrti poželi Lepinjicu u svojim redovima, pošalje službenu ponudu Rijeci, klubovi se dogovore oko odštetnog iznosa i posao je gotov. U kontekstu realizacije transfera sasvim je nevažno je li Lepinjica upisao 17 ili 117 nastupa za Rijeku, pogotovo u situaciji kada riječki prvoligaš sve teže zatvara godišnji budžet pa bitan postaje svaki euro. U razdoblju kada se sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća dogodio prvi značajniji odljev igrača van granica bivše države (rasprodana gotovo kompletna momčad Partizana koja je igrala u finalu Kupa europskih prvaka), a to onda koincidiralo prvom ozbiljnijom krizom reprezentacije i debaklom na Svjetskom prvenstvu u Engleskoj 1966. godine, Jugoslavenski nogometni savez donio je zakon kojim se nogometašima priječi odlazak u inozemstvo prije navršene 28. godine života. Intencija je bila da u YU ligi najbolji igrači igraju u najboljim godinama.

Budući da pravilo nisu potvrdili rijetki izuzeci, poput onog Josipa »Škije« Katalinskog, kojemu je zbog iznimnih zasluga (postigao je gol za odlazak na SP u Njemačkoj 1974. godine) dozvoljeno već u 27. godini postati igrač Nice, koncentracija igračke kvalitete narasla je do te mjere da je Crvena zvezda s vremenom postala prvak Europe (1991.) i igrala u finalu Kupa UEFA-e (1979.), Dinamo osvojio Kup velesajamskih gradova (1967.), Hajduk dogurao do polufinala Kupa prvaka (1976.) i Kupa UEFA-e (1984.), baš kao i Željezničar (1985.), Rijeka pobjeđivala Real Madrid (3:1, 1984.) i igrala ravnopravno s Juventusom (0:0, 1980.)… Nekad bilo. Od neovisnosti država bivše Jugoslavije samo je Hajduk jednom dogurao do četvrtfinala Lige prvaka (1995.) i Dinamo ove godine do osmine finala Europske lige.

Jedna druga momčad Dinama u Europi bi nedvojbeno napravila puno više. Dakle, na vratima Kelava, u zadnjoj liniji Ćorluka, Lovren, Vida i Vrsaljko, u veznom redu Brozović, Badelj, Modrić i Kovačić, u napadu Kramarić i Mandžukić, a na klupi Jedvaj, Pivarić, Halilović, Sammir, Čop… Nikad, naravno, nećemo saznati što bi bilo da je u Hrvatskoj vrijedilo pravilo o zabrani inozemnih transfera prije navršene 28. godine najboljega hrvatskoga igrača Luke Modrića i svih njegovih mlađih suvremenika koji bi se u to doba zatekli u Dinamovoj svlačionici, ali evidentno je da bi istoj momčadi pripadala dvanaestorica igrača koji su lani s Hrvatskom igrali u finalu Svjetskog prvenstva u Rusiji.

Na njihovu sreću ili nesreću, hrvatski nogometaši danas ne moraju na inozemni transfer čekati do 28. rođendana. Oni se s »nemoralnim ponudama« nerijetko susreću već u tinejdžerskim danima i najčešće ih prihvaćaju, što, naravno, nije garancija da će igrati zapažene uloge na velikoj sceni. Tajming je katkad najbitniji. Nisu slučajno Halilović (18 godina), Balić (19), Murić (18), Jedvaj (18), Radošević (19)… zapeli u razvoju, a Modrić (23), Vrsaljko (22), Kramarić (23), Mandžukić (25), Vida (24)… doživjeli punu igračku afirmaciju po realizaciji prvih inozemnih transfera. U kontekstu činjenice da su u momčadi Rijeke, koja je bila ravnopravna s Realom i Juventusom, mahom igrali igrači s najvećim brojem nastupa u klupskoj povijesti (Juričić, Radin, Desnica, Hrstić, Ružić, Machin…) apsurdno zvuči da Lepinjica može postati igrač Juventusa s manje nastupa, nego Srećko Juričić godina staža (13) u dresu riječkoga prvoligaša. Iako je danas, za razliku od osamdesetih, potpuno deplasirano povlačiti paralele i procjenjivati odnose snaga Rijeke i Reala, odnosno Juventusa, nije nemoguće da Lepinjica potpiše za klub u kojem igra jedan od najboljih igrača na svijetu svih vremena (C. Ronaldo). Sudbine igrača na ovim prostorima više ne ovise o zakonskim okovima nacionalnih saveza, već o tržištu. A bogatih kupaca je sve više…