Jednog sunčanog poslijepodneva prije puno godina u okolici Kitzbühela jedan je mladi novinar vodio prvi ozbiljniji razgovor s jednim velikim trenerom. Prvi je u rukama imao diktafon, drugi – lopatu. Prvi se svesrdno trudio postavljati neka domišljata, drukčija pitanja, a drugi vješto izbjegavao stereotipne odgovore. Prvi se pritom nije mogao načuditi načinu komunikacije drugoga koji je istodobno nesvjesno pljuckao po snijegu i sklanjao pogled od sugovornika dok je nepovezano pokušavao složiti mozaik misli koje su na kraju ipak dobile potpuni smisao. Koliko god u svom izričaju odlutao od aktualnih tema, radije se prisjećajući dragih morskih uspomena i vrbenskih vala, »pošti« oko Glavine i ljetnih điravanja gumenjakom s druge strane Vinodolskoga kanala.

Lopata u njegovim rukama bila je posebna priča… Drvena. Naoko obična. A zapravo sve, samo ne obična. Koja je baš tih dana dobila posebno ruho. Crnim flomasterom ispisane parole. »Globalna lopata u rukama zapadnog Balkanca – frustrirani tiranin, psihopat«, »Opća krivica – Hrvaška je črna lukna med Slovenijo in Grčko, »Kugina kuća«… Svaka je imala pozadinu. Uglavnom reakciju na neke osobne ili općenarodne nepravde. Lopata je s godinama postala njegov obrambeni mehanizam. Od nekih zluradih ljudi koji su se snebivali nad njegovim metodama rada, »maltretiranjem« vlastite djece, uvrnutim razmišljanjima, poimanjima sporta i života… Da, bio je to nezaboravni susret s Antom Kostelićem Gipsom, tvorcem hrvatskog skijaškog čuda i ocem hrvatskih sportskih velikana Janice i Ivice.

Baš su Janica i Ivica najveći »krivci« što sjajno šesto mjesto dvadesetdvogodišnjeg Eliasa Kolege u slalomu za Svjetski kup u Adelbodenu prije tjedan dana (jučer je u Wengenu bio vrlo dobar osamnaesti) nije još jače odjeknulo hrvatskim medijskim prostorom. Ima, doduše, nešto i u razmaženoj naciji koja, navikunuta na vrhunska dostignuća hrvatskih sportaša, više ne doživljava ništa, osim izvrsnosti. Naravno da šesto mjesto mladog hrvatskog skijaša sa startnim brojem 48 u nevjerojatno jakoj konkurenciji najboljih slalomaša na svijetu doista jest izvrsno, ali nekima još uvijek nije dovoljno dobro poslije sijaseta Janičinih i Ivičinih olimpijskih medalja, velikih i malih kristalnih globusa. Nisu u pravu. Samo oni koji su barem jednom bili na tim strmim snježnim padinama znaju što znači voziti po »izrovanoj stazi« kojom je prije toga »oralo« četrdesetak ili pedesetak pari skija, istodobno se boreći sa štopericom i mnogobrojnim konkurentima koji jednako »grizu« za dobar rezultat proždirući stotinke na svakom novom zavoju.

Kao što malo ljudi zna za čuvenu Gipsovu lopatu, do Eliasova osvajanja šestog mjesta u Adelbodenu nitko nije pretjerano obraćao pažnju da Ante Kostelić već dvije sezone vodi brigu o braći Eliasu i Samuelu Kolegi, koji od svojih skijaških početaka, zahvaljujući prijateljstvu njihove majke, bivše rukometašice Sonje i nekadašnjeg rukometnoga trenera Gipsa, žive »kostelićevsko-robinzonskim« načinom sportskoga života što, između ostalih oblika specifičnosti i surovosti, podrazumijeva i spavanje po šumama u šatorima, zimska kupanja u potocima i moru, veranje po stablima, podizanje masivnih grana umjesto utega, trčanje kozjim stazama Mljeta… Daleko od civilizacije i pomodarskih sadržaja. Taj dvadesetdvogodišnji mladić, koji je prije tjedan dana u Adelbodenu ostvario najbolji slalomski rezultat hrvatskog muškog skijanja od ere Ivice Kostelića, još uvijek nema pametni telefon, laptop i profil na društvenim mrežama, ali ima jasan cilj. Imao ga je i prije desetak i više godina dok je malim koracima grabio za svojim sportskim idolom Ivicom po mljetskim škrapama, nadajući se da će jednoga dana postati njegov legitimni nasljednik. Ima li doista nešto čarobno u tom mljetskom podneblju ili je za Eliasov skijaški preporod ipak najzaslužniji Gips? Vjerojatno ovo drugo.

Baš zato apsurdno zvuči da je Ante Kostelić Ivičinim odlaskom s natjecateljske scene izgubio status vrhunskog trenera pa u smiraju svoje velike karijere ne zgrće novce lopatom. Ne bi zgrtao ni da je suprotno. Ionako nije do novaca. Zbog svega što je napravio za hrvatsko skijanje i sport u cjelini Gips mora dobiti posebno mjesto u kategorizaciji stručnjaka pod okriljem Hrvatskog olimpijskog odbora da na njegovoj čuvenoj lopati opet ne bismo čitali citate pune gorčine dok Elias Kolega alias Ivica Kostelić bude zgrtao bodove u Svjetskom kupu i osvajao medalje pod hrvatskom trobojnicom. Barem toliko zaslužuje.