Iako kao reprezentacija postoje tek nekoliko godina, četiri Hrvatice koje 100 kilometara mogu istrčati ispod magične, elitne granice od 8:30 sati, posljednjih su godinu dana postale ozbiljna svjetska sila u ovoj atletskoj disciplini. Hrvatske ultrašice kad su osobito raspoložene »stotku« trče prosječnim tempom od 4:30 minuta po kilometru
One su aktualne svjetske ekipne prvakinje u jednoj od najtežih službenih atletskih i sportskih disciplina. Štoviše, vlasnice su jedinih hrvatskih trkačkih medalja svjetskog ranga od osamostaljenja na ovamo. Svojim rezultatima često brišu granicu između muškog i ženskog spola, a sve to uz redovan posao i starosnu dob u kojoj je većina sportaša na zalasku svojih natjecateljskih karijera.
Sport u kojem redaju sve sjajnije rezultate nije, istina, olimpijska disciplina, pa stoga naše četiri junakinje ne pune sportske rubrike medija, no razlog olimpijske »nemilosti« zasigurno nije egzotičnost ili broj sportaša, već prije brutalna psihička i fizička izdržljivost koju je potrebno imati da bi se netko ovim sportom bavio. Marija Vrajić, Veronika Jurišić, Nikolina Šustić i Antonija Orlić, naime, hrvatske su reprezenativke u ultra-maratonu.
Iako kao reprezentacija postoje tek nekoliko godina, četiri Hrvatice koje 100 kilometara mogu istrčati ispod magične, elitne granice od 8:30 sati, posljednjih su godinu dana postale ozbiljna svjetska sila u ovoj atletskoj disciplini. Za apsolutne trkačke laike kojima je vrhunac trčanja pokušaj hvatanja autobusa, njihovu superiornost može se ponajbolje pojasniti informacijom da hrvatske ultrašice kad su osobito raspoložene »stotku« trče prosječnim tempom od 4:30 minuta po kilometru, što je tempo kojim uspješniji rekreativci s pola godine priprema jedva uspjevaju izdržati 21 kilometar, odnosno oko 1:30 sati polumaratona, a pasionirani trkači uz puno višemjesečnog truda odrade solidan maraton (42 km). Hrvatske ultrašice ovim ili čak nešto bržim tempom u prosjeku trče nevjerojatnih osam sati, doslovce se u posljednjem dijelu utrke hrabreći kroz krize da je »do kraja ostao samo još jedan maraton«.
Prve medalje
Hrvatsku trkačku javnost Marija, Veronika, Nikolina i Antonija oduševile su još 2014. godine petim ekipnim mjestom na Svjetskom prvenstvu u Dohi.
Bio je to prvi njihov reprezentativni nastup na nekom Svjetskom prvenstvu, no na prve medalje nije trebalo dugo čekati. Prošle godine u nizozemskom Winschotenu, na utrci koja je ujedno bila i svjetsko i europsko prvenstvo, Marija Vrajić osvojila je svjetsku broncu i europsko srebro s rezultatom 7:27:11 – novim državnim rekordom, a hrvatske ultrašice doma su odnijele i ekipnu europsku broncu. Samo tri mjeseca kasnije, Marija, Nikolina i Antonija u Dohi osvajaju svjetsko ekipno zlato u utrci na 50 kilometara, a Marija uz to i svjetsko srebro.
Da je ovdje riječ o jednoj od onih filmski inspirativnih priča o maloj naciji koja nekim čudom ima čak četiri vrhunske natjecateljice u istoj disciplini, potvrdilo je i prošlotjedno, 44. izdanje najtežeg, najpopularnijeg i najmnogoljudnijeg ultramaratona na svijetu – talijanskog Il Passatorea. Poznata utrka na 100 kilometara s velikom visinskom razlikom nije novost za hrvatske reprezentativke – Marija ga je osvojila dva puta, Nikolina prošle godine, a Veronika je dva puta bila druga. Prošlog vikenda, međutim, sva tri mjesta na postolju pripala su redom Nikolini, Veroniki i Antoniji. Štoviše, Nikolina i Veronika istrčale su dva najbolja rezultata sezone u svijetu, a Nikolina je jedina žena koja je prvi put u 44-godišnjoj povijesti ove ugledne utrke dospjela i na »muško« postolje s trećim najboljim rezultatom. Bio je to i prvi put da su dvije žene, Nikolina i Viktorija, ušle u ukupni top deset.
Iako je činjenica da je većina članica reprezentacije pri kraju tridesetih godina zapravo specifičnost sporta koji zahtijeva godine i godine trčanja da bi se tijelo, no i psiha uopće privikli na napore, sve naše sugovornice tvrde da se sada osjećaju u većem naponu snage nego prije desetak godina, a dodatni je bonus mudrost koju nose godine. Štoviše, rekord veteranki u maratonu je 2:32, pojašnjava nam Marija, koja za sebe, primjerice, osjeća da ima bar još deset godina trčanja na visokom nivou.
– Mi smo kao dizelaši, sporo se palimo ali onda možemo daleko doći, slikovito bi to opisala Zagrepčanka Veronika koja kao ni njene druge prijateljice iz reprezentacije na počecima svoje trkačke karijere pojma nije imala da će jednog dana osvajati medalje na »stotkama«.
»Manijak« trčanja
S trčanjem se rekreativno počela baviti prije 20 godina na faksu i kroz atletski je klub Sljeme istraživala razne forme, od planinskih utrka do maratona. Ključna riječ je, kaže, uvijek bila izdržljivost, pa je kod nje napredovanje do ultre došlo nekako prirodno, no svakako potaknuto s 126 kilometara istrčanih na 12-satnom Forrest Gumpu. Od svih hrvatskih ultrašica, Veronika ima vjerojatno najviše kilometara u nogama. Nedavno je istrčala svoj 100. maraton u životu i kao apsolutni »manijak« trčanja na dan istrči u prosjeku 40 kilometara.
Hrvatska ultramaratonska reprezentacija, potvrđuje nam Janković, nema adekvatnu potporu Hrvatskog atletskog saveza.
– Možda je stvar u tome da svi u Atletskom savezu dolaze iz stadionske atletike i mi smo za njih nešto poput druge klase, trčimo po cesti, planini, no nema razloga da nas se podcjenjuje jer na Svjetskim prvenstvima u ultra maratonu sudjeluje po 36 zemalja. Siguran sam da ove discipline imaju veću konkureciju nego recimo žensko bacanje diska, uspoređuje Janković dodajući da je zbog svega toga slaba i financijska potpora. Još uvijek, kaže, nije siguran hoće li timu biti plaćen put na Svjetska prvenstva, a odlazak na posljednju utrku u Italiju gdje su trijumfalno osvojile prva tri mjesta, hrvatske ultrašice platile su si same.
Marija, Veronika i Nikolina kao vrhunske sportašice imaju, doduše, državnu stipendiju od 2000 kuna, a Antonija od 1000 kuna mjesečno i sve tvrde da ih nedostatak financija neće spriječiti da odlaze na utrke. No tim više se sve može podvući pod uobičajenu hrvatsku priču u kojoj vrhunski sportaši sjajnim rezultatima promoviraju Hrvatsku, ali velikim dijelom na vlastiti račun.
– Dignem se u ujutro u šest i otrčim 15 kilometara prije posla. To uključuje i trčanje na posao jer tamo imam tuš. Poslije posla imamo klupske treninge pa otrčim bar još 15 kilometara, a dva puta tjedno vodim i školu trčanja, reći će Veronika koja za pravi trening pričeka vikend kada odradi svih 100 kilometara, najčešće prepolovljenih u dva dana. Da želi, vjerojatno bi mogla konkurirati i za Guinnesovu knjigu rekorda, jer je zadnji dan bez trčanja imala sad već daleke 2010. Godine.
Ova 38-godišnja profesorica komparativne književnosti koja radi na portalu Moj kvart, u slobodno je vrijeme cijeli život podredila svom najdražem sportu.
– Trčanje je nama način života i sasvim je prirodno da ga uklapamo u svakodnevni život. Na primjer, dogovorim se za roštilj s prijateljima u Zagorju i onda tamo dotrčim. Mi zapravo ne vozimo bicikl, praktički ne vozimo ni auto. Kad negdje treba otići, mi jednostavno trčimo, smije se Veronika. Osim izdržljivosti, kaže, njena najveća snaga je to što zna rasporediti snagu u tako dugačkoj utrci, a iako joj i dalje tjera strah u kosti sve bolja postaje u disciplini 24-satne ultre u kojoj je već istrčala nevjerojatnih 218 km.
Lista ozljeda
Najmlađa u ekipi, 29-godišnja Nikolina u trčanje je došla iz košarke, a prvog se polumaratona još uvijek dobro sjeća jer ga je otrčala isti dan kad je imala košarkašu utakmicu. U svojoj prvoj planinskoj utrci, a drugoj općenito, već je došla do trećeg mjesta i od tada, zadnjih pet godina, intenzivno se bavi raznim dugoprugaškim trkama.
Svoje kilometre najviše skuplja maratonima – godišnje u prosjeku odradi njih petnaest i nedavno joj je jako malo nedostajalo do olimpijske norme. A da netko slučajno ne bi pomislio da je otrčati sve te silne kilometre »samo tako«, tu je nezavidna lista Nikolininih ozljeda.
Upala ahilove i raznih drugih tetitva, oštećen hrskavični dio patele, ruptura zadnje lože, nabraja onako usput Nikolina koja je od trčanja zaradila čak i – frakturu zdjelice.
– Da, to je bilo dok sam bila u Švedskoj. Nisam se baš dobro hranila, puno sam trčala, radila previše kilometara i počela sam osjećati bol, ali sam mislila da je upala mjehura i nisam se baš obazirala na to. Tek kad sam se vratila u Hrvatsku, snimke su pokazale frakturu zdjelice. Ali ja sam dobro prošla u odnosu na Veroniku.
Ona je dobila frakturu zdjelice s pomaknućem. Mislim da joj je oporavak trajao mjesecima, prisjeća se Nikolina. Inžinjerka telekomunikacija i informatike čiji posao, paradoksalno, podrazumijeva osam do devet sati sjedenja na dan, ove godine ima i specifičan cilj – odlični rezultati na utrkama poput Il Passatorea priskrbili su joj direktni poziv na najpoznatiju trail utrku na svijetu Ultra trail du Mont Blanc gdje će kroz više od 9 tisuća metara uspona i silaza pokušati istrčati 166 kilometara.
Čudo zvano hrvatska ženska ultramaratonska repka nije, naravno, nastalo preko noći, a u njegovoj pozadini, kako to obično biva s dobrim sportskim pričama, stoji izbornik s vizijom. Dugoprugaški guru Dragan Janković, koji je svojedobno pokrenuo i prve, danas iznimno popularne škole trčanje, za sve će »okriviti« revitalizaciju prve hrvatske ultre, 12-satne utrke Forrest Gump, svojedobno popularne u devedesetima. Na obnovljenoj utrci 2009. godine nastupila je i dotadašnja maratonka Veronika, pobjedivši i sve muške natjecatelje i istrčavši drugi najbolji rezultat te godine u svijetu u 12-satnoj ultri.
Nakon toga Jankoviću se javlja Splićanka Nikolina sa željom da trenira za Forrest Gumpa i ignoriravši njegov savjet da je premlada za takve naporne utrke, iduće godine trči sjajnih 130 kilometara u 12 sati, odnosno najbolji rezultat te sezone na svijetu. Negdje u to vrijeme i Marija je u Belgiji otrčala svoju prvu stotku, pobijedivši s impresivnim vremenom od 7 sati i 36 minuta i kad se sve skupa zbroji postalo je jasno da postoje osnove za reprezentaciju. Kako na tako napornim utrkama uvijek postoji šansa da netko odustane Janković je u ekipu pozvao i »asa iz rukava«, Antoniju, iskusnu natjecateljicu u orijentacijskim utrkama koja je dosta uspjeha imala na maratonu, i ostalo je, sad se već to slobodno može reći, povijest.
Najnezgodniji posao
Antonija, 38-godišnja diplomirana kriminalistkinja u maratone je zagrizla pomalo slučajno, nakon što je 2004. odgođena orijentacijska utrka za koju se spremala, pa je, čisto da ne »potroši« slobodan vikend u posljednji trenutak odlučila trčati maraton Zagreb-Čazma. Prva ultra utrka, ona na 24 sata u Francuskoj na koju ju je nagovorio Janko, bila joj je toliko naporna da iduće tri godine nije ni pomišljala na nešto slično, no 2014. ipak je odlučila otrčati svoj prvi Il Passatore. Loše uspomene iz prve utrke na 24 sata očito su sad zaboravljene jer se Antonija sada »tekma« i u ovoj disciplini.
– Svaka utrka, i maraton i polumaraton, ima svoje krize. Na 17., ili na 35. kilometru, ali su sve te trke toliko kratke da nemaš vremena za oporavak. Na ultrama uvijek imaš vremena – nakon prve krize mogu doći sebi, pa opet posustati na 45. kilometru, pa se oporaviti, pa opet krizirati na 60. kilometru. Mi se šalimo da postoji pravilo – ako trčiš ultru i dobro se osjećaš, ne brini, proći će. Kao što će proći i kriza. Sve dolazi u valovima i svaka takva utrka je zapravo više pustolovina, objašnjava Antonija koja od svih reprezentativki ima za treniranje najnezgodniji posao – rad u smjenama u McDonaldsu. Ona doduše na to gleda pozitivno – noćne smjene pomažu da se tijelo privikne na utrke od 24 sata, ali zbog specifičnog radnog vremena nije joj se jednom dogodilo da odradi noć i već rano ujutro putuje na utrku.
Najtrofejnija ultrašica
Marija, najtrofejnija hrvatska ultrašica sa svjetskih prvenstava, nema, kaže, toliko problema s usklađivanjem treninga i svakodnevnog života jer trenutno završava studij prava, no ovih se dana bori možda i s najvećom tremom u životu – za samo dva mjeseca po prvi će put u životu trčati maraton na Olimpijskim igrama. Olimpijsku normu istrčala je još prošle godine s vremenom od 2:44:57. Trčanjem se 39-godišnja Osječanka bavi praktički od osnovne škole, a neko je vrijeme i trenirala stadionsku atletiku. I tada joj je bilo jasno da joj više odgovaraju duže utrke, a njen talent i izdržljivost do punog su izražaja došli krajem devedesetih kad je počela trčati cestovne utrke i maratone. Prvu ultru otrčala je 2007. godine, a jedna od kriza je bila toliko intenzivna da je najozbiljnije mislila da proživljava srčani udar. No svaka iduća utrka bila je sve bolja.
– Čovjek koji trči ultre mora biti i emotivno i zdravstveno stabilan. Maraton se još možeš provući poluozlijeđen, no na stotki je to preduga distanca ako nisi uravnotežen. Kod stotke su najveći problem tih zadnjih 30 kilometara. To je patnja – ne možeš više ništa jesti, tekućinu isto teško primaš u sebe i zna ti se povraćati. Jednostavno, moraš znati patiti da bi to izdržao. Ja se i dan danas redovno prije takvih utrki noć prije preznojavam od stresa. Naravno, kad završiš utrku onda si najpametniji na svijetu, sve se odmah zaboravi, osjećaj je fenomenalan, sažima Marija svu kompleksnost ovog teškog sporta koji podrazumijeva i jedinu atletsku disciplinu, onu na 24 sata trčanja, u kojoj hrvatski državni rekord drži – žena.
