Reportaža

VLADIMIROVA NOGOMETNA POBJEDA Kako Mundijal ruši predrasude o Rusiji

Edi Prodan

Čini nam se da se Vladimir Putin putem nogometa prometnuo u apsolutno – prvu figuru globalne političke scene. Nama je konkretno srušio većinu predrasuda. Osjećali smo se sigurno, pa na neki način i – voljeno

Kalinjingrad je bazen u kojem se uči plivati kako bi se to kasnije moglo bez grešaka činiti u nepreglednom moru ruskog tržišta. Definicija je to koju je na nedavnom skupu u organizaciji HGK Županijske komore Rijeka održanom u Opatiji istaknuo Stefano Vlahović, hrvatski biznismen školovan na prestižnim visokoškolskim ustanovama u Italiji te SAD-u, a koji već godinama slovi za jednog od najuspješnijih hrvatskih poslovnih ljudi u – Rusiji. Njegova je stalna adresa upravo Kalinjingrad, štoviše u ovoj se oblasti prvi put pojavio prije punih dvadeset godina. A utakmica između Hrvatske i Nigerije, koja je u Kalinjingradu otvarala prvu stanicu na putu »vatrenih« za koji bi mnogi željeli da ponovi francusku broncu, bila je konačno važna i za – hrvatsku privredu. Potaknuti upravo iskustvima Stefana Vlahovića, Kalinjingrad, pa tako i utakmicu, posjetila je i brojna gospodarska delegacija HGK, predvođena predsjednikom Lukom Burilovićem. HGK je u prestižnom restoranu DA, za koji se ističe kako je jedan od najboljih i ne samo u toj oblasti, priredila hrvatsku večeru za čiju je realizaciju bila zadužena kuharska ekipa u čijem se sastavu nalazio i Zoran Delić iz Crikvenice. Da priča bude i s medijske strane bude potpuna, s njima je bio i jedan od najznačajnjih hrvatskih gastro novinara Rene Bakalović koji je s kalinjingradskom pričom bio poprilično impresioniran. I to kako s onim službenim dijelom, tako i sa slikom centralnog Trga pobjede koji je već noć prije utakmice bio preplavljen hrvatskim navijačima.Činjenica da se HGK zahvaljujući Vlahoviću otisnula put Kalinjingrada, imat će, sasvim sigurno – jako dobre posljedice. Jer predrasude se na najboji mogući način brišu tako da se otputuje kod ljudi prema kojima one postoje. Rusija je u klasičnoj hrvatskoj percepciji zemlja koja – »ne voli Hrvatsku«. Razloga je mnogo, većina ih vezuje uz crkveni raskol čija je zadnja epizoda buknula nakon pada Berlinskog zida. Jednako tako, mali je broj tvrtki koje žele u jače poslovne veze s Rusijom. Dobro, u ovom trenutku problem je i u sankcijama, no ne možemo se oteti utisku kako je ipak najveći problem povijesno-vjerska neusklađenost. Ili – prijatelj mog neprijatelja moj je – neprijatelj.


Pedalj po pedalj


A kad se već krene fizički razbijati predrasude, najbolji je način to učiniti – pedalj po pedalj. Ne ukrcati se u avion pa za dva sata promijeniti podneblje: metar po metar upijati mijene koje se događaju na putu duljem od 1,5 tisuća kilometara, na putu koji spaja Jadran i Baltik. I zastati u Braniewu, gradu na samoj poljsko-ruskoj granici kako bi se – ručalo. Jer, kako su predrasude govorile, proći automobilom rusku granicu nije brz posao. I ma koliko je Braniewo gradić od petnaestak tisuća stanovnika, pronaći restoran u njemu nije baš lako. Ipak je riječ o »slijepom crijevu« Poljske gdje se mijene vremena nešto sporije događaju.


Sama je granica impresivna. Najprije Poljaci odrađuju svoj dio posla, da bi se dolaskom na rusku stranu – stalo na platou koji obilazi nekoliko vrsta službenika. Od onih koji samo promatraju, pa sve do operativaca koji traže moguće skrivene eksplozivne naprave. Ali da je to danas neka sasvim druga i drugačija Rusija, pokazalo je na desetke volontera, srednjoškolaca koji savršeno vladaju engleskim jezikom. Oni vam, paralelno s analizama putnika iznimno strogih carinsko-policijskih službi, dostavljaju sve moguće informacije kako o nogometnom prvenstvu, tako i o Kalinjingradskoj oblasti.





Koja je sve samo ne mala. Površinom zauzima prostor velik kao trećina Hrvatske, a da je samostalna država, za što je postojala inicijativa koja je dakako završila bez uspjeha, bila bi veličinom vrlo blizu zemljama poput Slovenije. No, Rusija je golema država tako da mi tu enklavu doživljavamo kao eksteritorijalni »komadić Rusije«. Sam Kalinjingrad ima nešto manje od pola milijuna stanovnika, dok ih je u ostalim mjestima tog prostora živi još toliko. S obzirom da je Kalinjingradska oblast jedina zona slobodne trgovine u Rusiji, u njoj je registrirano na stotine tvrtki kojima je cilj, kako je i Vlahović istaknuo, proboj na nepregledno more ruskog tržišta. Upravo stoga, Kalinjingrad je miks sastavljen od nevjerojatnog broja pripadnika najrazličitijih »naroda i narodnosti«. Ako u Rusiji žive pripadnici po prilici 200 najrazličitijih etničkih skupina, u Kalinjingradu ih je još i – nešto više. U brojnim razgovorima koje smo vodili s iznimno ljubaznim, susretljivim i nevjerojatno otvorenim domaćinima, skoro nitko od njih nije dulje od dvije, tri generacije u Kalinjingradskoj oblasti. Od našeg domaćina koji nam je iznajmio stan, inače pravnika koji se bavi i rentanjem, pa sve do tri djevojke koje su se došle pohvaliti kako im je Hrvatska divna i kako su u njoj provele jednake takve praznike: od njih jedna vuče kozačko podrijetlo, druga je Ruskinja s Krima, a obitelj treće je došla iz – Vladivostoka. Još kad prošećemo po kalinjingradskoj povijesti, a riječ je onda i o najistočnijem pruskom gradu koji se tada nazivao Königsberg, humani miks postane – nevjerojatan.



S domaćih polja


Nakon upijanja ulične priče, jer grad i njegovi ljudi se upoznaju isključivo u direktnom kontaktu, nikako ne iz prospekata koji istina kažu kako je u Kalinjingradu rođen, obrazovan i sahranjen i jedan od najvećih filozofa u povijesti lmmanuel Kant, odlazak na – tržnicu. Ako je po pitanju socijalnih kontakata ulica fakultet, tržnica je za taj dio ljudskih odnosa – doktorat. Nevjerojatni kolorit. Od brze prehrane, do donjeg veša. Iako je bila točno polovica lipnja, dominirale su trešnje, čarešnje kako ih Rusi zovu, a da su i oni preplavljeni uvozom pokazuju veliki transparenti kako su određene namirnice – »s domaćih polja«. Zvuči poznato, zar ne? Velika gužva, ne previsoke cijene, no da je baš bitno jeftinije od iznosa koji se traže u Hrvatskoj, baš i nije. Istina, kad se podvuče crta, taj je dio Rusije upola jeftiniji od nas, a posebno se ta povoljnost ogleda u – restoranima. Koji istina imaju povoljne cijene, ali i silnu nenaviknutost na gužve. Mlađahne konobarice su u restoranu s dvije terase na kojima se okupilo po prilici stotinjak hrvatskih navijača nakon nekog vremena naprosto – proplakale od muke. Da, kumovala je tome buka kao i naglašena navijačka otvorenost »ventila« prema votki i pivu, no i bez toga dogodio bi se – kolaps. Kojeg smo pratili i u drugim ugostiteljskim objektima. Ali ono što eliminira svaku nervozu zbog čekanja je – ruska otvorenost. Nema te ljutnje koju vam neće razoružati nakon desetak sekundi. Kao da vam kažu – opusti se, stići će i tvoj red.


A reći će vam i to kako odlično poznaju hrvatsku obalu. Ma koliko se nama Kalinjingrad činio udaljenim, on je za ruska prostranstva jako blizu Jadranu. Sjedne se u automobil, ili još češće autobus, pa pravac toplo more. Rijeka, Kvarner i Istra idu u red najpopularnijih mjesta, naravno jako je poznat i Dubrovnik, no sjeverni je Jadran omiljeniji jer on nudi i izlete u nedaleku Veneciju. Avio gosti su također česti, uostalom Riga i Rijeka imaju stalnu ljetnu zračnu vezu.



Kalinjingrad ima još jednu jako bitnu pojedinost – činjenicu da je u njemu rođena Ljudmila Putin, bivša supruga Vladimira Putina, ali i majka njihove dvije kćeri. A ako će se uz nogomet i silnu gostoljubivost ovo svjetsko prvenstvo u Rusiji još po nečemu isticati, to je svakako medijska pobjeda Vladimira Putina. Nemoguće se oteti utisku kako je upravo on – organizator prvenstva. Ne treba biti posebno mudar da bi se znalo kako je ovakva nogometna predstava sredstvo da se dođe do milijardi i milijardi ljudi. K tome, milijuni, uključujući i nas same, su se fizički uputili u Rusiju. Koja pokazuje nevjerojatnu brigu i simpatiju prema strancima, k tome je i apsolutno – sigurna.


Žurba u bolju budućnost


O vama brinu ljudi u uniformi i civilu, volonteri i tajne službe. Naprosto sve vam je dozvoljeno, a ako dođe do izgreda, eliminacija je, što smo vidjeli na stadionu, nevjerojatno brza i – tiha. Sigurnosni sustav je toliko kapilaran i sveobuhvatan da je mogućnost organiziranog nereda skoro isključena. Možda će nas vrijeme koje slijedi razuvjeriti po tom pitanju, no već smo sad ističemo kako je ovo jedno od – najsigurnijih prvenstava ikad. Na kraju krajeva, pokazao nam je to susret i s ljudima koje se u pravilu svrstava na – drugu stranu zakona. Noć nakon utakmice bila je pomalo ekstatična i u širini naših susreta još sveobuhvatnija, tako da je ugodni razgovor s onima »od kojih treba bježati« zapravo pokazao kako su bez sumnje i oni dok traje svjetsko nogometno prvenstvo na – ovoj strani zakona.


Stoga da, čini nam se da se Vladimir Putin putem nogometa prometnuo u apsolutno – prvu figuru globalne političke scene. Nama je konkretno srušio većinu predrasuda. Osjećali smo se sigurno pa na neki način i – voljeno. Nije se u razgovorima koje smo vodili na rusko-hrvatsko-enegleskom jeziku bježalo od tema iz novije povijesti u kojima Rusi nikako nisu uvijek bili na hrvatskoj strani (iako su nas 1991. priznali među prvima, dva mjeseca prije SAD-a) , nije se bježalo ni od činjenice da većina Rusa još uvijek teško živi, no jedinstveni je utisak bio kako svi žele u bolju budućnost, kako im se u nju naprosto žuri. I da je onaj koji im sve to može omogućiti, kako ističu – danas najutjecajniji političar na svijetu. A na kalinjingradskom uličnom terenu bilo je sasvim jasno kako je Vladimir sve one svoje izborne glasove dobio s razlogom. Nije možda najdemokratičniji, ali je jamstvo, kako Rusi ističu, sigurnosti i stabilnosti. Golema zemlja, milijuni ljudi, njihovo je samopouzdanje neupitno, ali, kako nam to kazuje povijest, kao i većina Slavena vole – jakog vođu.


Izlazak iz Rusije je opet trajao satima. Ali dok smo ruske granične službenike spremni optužiti kako su birokratizirani, nepovjerljivi, pretjerano detaljni i kakvi već sve ne, dugotrajnost procesa »našima« na ulasku u EU opravdavamo – brigom za sigurnost. A istina je zapravo banalna: svi smo si tako slični! I apsolutno je besmisleno da jedni prema drugima imamo predrasude. Stoga da, nogomet je postao – najvažnija stvar na svijetu. Njegovu je moć tako spretno iskoristio i sam Putin, nas je pak navabio u Rusiju i – srušio nam predrasude. Baš kao što se to prije dvadeset godina kad je prvi put doputovao u Kalinjingrad dogodilo i hrvatskom biznismenu Stefanu Vlahoviću. Na redu je – HGK. Nadamo se kao sve zajedno neće stati samo na svečanoj loži koji je hrvatskoj gospodarskoj eliti, u ruskoj maniri, zakupio Vlahović.