Antonio Mance

U Rijeci su procijenili da nisam dovoljno dobar i morao sam krenuti svojim putem

Ivan Volarić

Antonio Mance

Antonio Mance

Činjenica je da nisam dobio šansu u Rijeci i da sam morao ići negdje drugdje da se dokažem. Bilo je u to vrijeme bitno otići negdje gdje ću igrati i tako se razvijati. Ne bih volio da netko mislim da imam nešto protiv Rijeke, dapače, jednostavno je bila takva situacija - kaže 23-godišnji napadač koji je prešao iz Trenčina u Nantes



RIJEKA Vijest je stigla kao grom iz vedra neba. Posljednji sati zimskog prijelaznog roka donijeli su transfer riječkoga napadača Antonija Mancea iz slovačkog Trenčina u francuski Nantes. Nije da se nakon dobre jeseni nije očekivao njegov novi iskorak u karijeri, ali nitko nije slutio da će to biti odlazak u jedan od klubova Lige petice. U noći s petka na subotu doletio je u Francusku, u subotu ujutro odradio uobičajene testove i preglede, te obveze prema hrvatskim novinarima.


– Pogledao sam na mobitel i samo u nekoliko sati sakupio 20 neodgovorenih poziva… – govorio je 23-godišnji riječki napadač kojega je Trenčin ustupio do ljeta francuskom prvoligašu uz mogućnost otkupa ugovora (dva milijuna eura) na ljeto. Naravno da nije krio zadovoljstvo što će barem šest mjeseci dobiti priliku pokazati da je sprema i na nešto više u svojoj karijeri.


– Prezadovoljan sam ovim transferom iako sam još prošlo ljeto očekivao da ću negdje otići. Međutim, izdešavalo se puno stvari. Napokon sam dočekao da mi se nešto otvori. Vidjet ćemo, možda ova priča s Nantesom potraje do ljeta, a možda i duže. Samo da bude zdravlja i bit će sve OK.





Dolazite u Nantes kao zamjena za Emiliana Salu, koji je tragično stradao u zrakoplovnoj nesreći?


– Ne bih o tome jer što god da kažem može se krivo protumačiti, a još manje da se u javnosti predstavljam kao njegova zamjena. Došao sam se ovdje dokazati i probati odraditi najbolje što mogu za klub i za sebe – poručio je prvi Riječanin koji bi mogao nastupiti u nekom od klubova Lige petice nakon dugo vremena.



Spominjala se između ostalih prije godinu dana i Parma?


– Bio sam siguran da ću otići iz Trenčina, bio sam spreman na odlazak. Ne znam što se događalo, možda su u klubu tražili malo previše… Možda je nedostajalo samo malo više sreće, kako to nerijetko u nogometu biva.


Kaže vaš menadžer i brat Armando da je rad s Vahom Halihodžićem jamstvo igračkog napretka?


– Kada čuo da se pojavila opcija odlaska u Nantes, nisam dvojio niti sekunde. Bilo je nekih klubova koji su me htjeli otkupiti, međutim, inzistirao sam da me puste u Nantes. Pričao sam telefonski kratko s Vahom, rekao je da ćemo sjesti i popričati kada dođem u Nantes. Nisam ga imao još prilike sresti jer je s momčadi na gostovanju. Međutim, znam da se radi o velikom treneru iz vremena kada je vodio Dinamo i velika mi je čast što sam uopće došao ovdje.


Vječna borba


Nantes je u donjoj polovici ljestvice, zona ispadanja nije tako daleko… Slijedi velika borba kao i tijekom vaše dosadašnje karijere?


– Da, kod mene je uvijek borba… Nije to problem, baš kao ni privikavanje na francuski nogomet. To je na neki način moj stil. Mislim da neće biti problema s privikavanjem. Koliko sam pratio kroz prošlu jesen, igraju dosta brzi i agresivni nogomet s puno trke. Mislim da će mi to odgovarati.


Imate neobičan put igračke afirmacije. Rano ste otišali i iz omladinskog pogona Rijeke. Zašto?


– Ne bih puno o tome. Činjenica je da nisam dobio šansu u Rijeci i da sam morao ići negdje drugdje da se dokažem. Bilo je u to vrijeme bitno otići negdje gdje ću igrati i tako se razvijati. Otišao sam u Pomorac, pa me zvala Istra… Naravno da mi je kao i svakom igraču iz Rijeke bila želja okušati se u dresu Rijeke, međutim, oni su procijenili da nisam dovoljno dobar i morao sam krenuti svojim putem. Ne bih volio da netko mislim da imam nešto protiv Rijeke, dapače, jednostavno je bila takva situacija.


Ivušić, Dangubić…


Vaša generacija je kasnije postala juniorskim prvakom Hrvatske?


– Ivušić i Bagadur su u drugoj ekipi Osijeka, Dangubić se bori za svoju minutažu u slovačkoj Trnavi. Bila je to jedna obećavajuća generacija. Mali je problem što u to vrijeme u Rijeci i okolici, a poslije gašenja Pomorca, nije bilo kluba gdje bi mladi igrači stasali. Sada se diže Orijent, daj Bože da uđe u Drugu HNL. To će biti strašna stvar za mlade riječke igrače koji se ne uspiju odmah nametnuti na Rujevici.


Vaš put je velika inspiracija mladim riječkim igračima, dokazali ste da ipak u ovom bazenu ipak ima nogometnog potencijala za nešto više?


– Moram reći da sam se u nekoliko navrata htio ostaviti nogometa! Doslovno! Bilo je trenutaka u karijeri kada nisam imao opcija, nisam imao kamo… Pa sam ipak nastavio raditi i vjerovati u sebe. Bilo je puno uspona i padova. Ne kažem da sam sada na konju, jer svjestan sam da se tek sada moram dokazivati.


Sanjate li o dodatnom iskoraku u karijeru nakon Nantesa?


– Prošao sam svašta u karijeri i zato sam čvrsto na zemlji. Trenutno mi je cilj dokazati se u Nantesu, a što će biti poslije to ćemo vidjeti. Daj Bože da me zdravlje posluži i da u prvom redu ostanem u Nantesu – poručio je Mance.



 Brat Armando je bio klasična prva špica?


– Ja sam kasno izrastao, a bio sam motoričniji tako da sam igrao i krilo i špicu. Armando je teške građe i bio je klasični sidrun, ja mogu igrati na više pozicija u napadu.