Lens, 25. lipnja 2016. / Foto Sanjin Strukic/PIXSELL
Dio razloga za poraz od Portugala leži i u karakteru jedne od najperspektivnijih generacija hrvatskoga nogometa. Pobjednički mentalitet ne stvara se na tragičnim porazima nego na pobjedama. Nisu slučajno stadion u Lensu u suzama napustili isti igrači koji su 2008. godine ridali na bečkom Prateru
DEAUVILLE – Hrvatska nogometna reprezentacija oprostila se od Europskog prvenstva u Francuskoj porazom od Portugala (0:1) u utakmici osmine finala poslije koje su u Lensu suze tekle u potocima. »Kockasti« su doživjeli još jedan bolan posrtaj na velikom natjecanju taman kada su svi pomislili da je stasala generacija koja može napraviti rezultatski iskorak i poslije osamnaest godina Hrvatsku u Francuskoj opet učiniti malom zemljom za velika nogometna dostignuća. Da se razumijemo, u Lensu se protekle subote nije dogodilo ništa neuobičajeno, Hrvatska, izuzev te brončane 1998. godine, nijednom na velikom natjecanju nije pobijedila utakmicu u nokaut fazi, ali prevladava dojam da je aktualna generacija doista bila na dobrom putu izaći iz sjene »vatrenih« kao što je to uoči odlaska u Francusku najavio izbornik Ante Čačić. Ipak… Nije se dogodilo. Zašto?
Narod je presudio Ivanu Striniću i Anti Čačiću koji su uoči Quaresmina pogotka napravili jednu nedopustivu tehničku (Strinić) i mnoštvo taktičkih pogrešaka (Čačić) da ne bi bili proglašeni glavnim krivcima. Tako je to u Hrvatskoj, raspoloženja javnosti u nepravilnim se amplitudama mijenjaju od utakmice do utakmice, ali pritom kao nepisano pravilo na površinu redovito isplivaju nedosljedni kriteriji.
Ante Čačić je u jedanaest utakmica za komrilom »kockastih« prošao strelovit put od servisera televizora do vrsna stručnjaka koji je bez petorice stožernih prvotimaca uspio nadmudriti dvostrukog uzastopnog europskog prvaka Vicentea Del Bosquea, a onda poslije poraza od Portugala opet završio u »radionici« među žicama, tranzistorima i otpornicima.
Zasluge i krivica
Zbog takvih stajališta doista je nejasno kome pripisati zasluge, a kome natovariti krivicu kada Hrvatska igra najbolji nogomet ikada (Turska, Češka, Španjolska) i kada ostane bez pravodobne reakcije u nepovoljnim razdobljima igre (Češka, Portugal). Treneru ili igračima? Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini, niti je Čačić trenerski kalibar da bi stao u istu rečenicu s Del Bosqueom, niti je potpuni neznalica da bi mu iz konteksta izvlačili izoliranu netipičnu situaciju u 117. minuti jednosmjerne utakmice s Portugalom.
Jednako tako, nijedan trener na svijetu ne može utjecati na Kalinićev pogodak petom Španjolcima, niti na tragičan rasplet nepovoljnih okolnosti jedne protivničke kontre uoči Quaresmina pogotka.
Dlaku se u jajetu uvijek može naći. Površna analiza portugalskoga pogotka ukazat će na nekoliko nelogičnih detalja i povući za sobom puno pitanja: Što u 117. minuti utakmice u protivničkom šesnaestercu rade šestorica hrvatskih igrača? Kako je moguće da Sanches vodi loptu praktično od svoga šesnaesterca i da ga nitko ne zaustavi prekršajem?
Zašto Badelj i Ćorluka ne izlaze na igrača u zoni udarca nego se povlače? Zašto Strinić u punom sprintu ne zatvara Quaresmu nego promatra kako zabija pogodak? To već cijelu priču vraća u četvrtfinale Europskoga prvenstva 2008. godine u Beču i otvara stara pitanja na koje do dana današnjega nitko nije mogao odgovoriti. I tada se poklopilo nevjerojatno puno nepovoljnih čimbenika da Hrvatska dobivenu utakmicu uslijed Klasnićeva pogotka u 119. minuti izgubi u suzama. Bolje se i ne prisjećati.
Čačićeva odgovornost
Trezvena analiza ukazuje da se Čačićeva odgovornost u porazu od Portugala u prvom redu odnosi na nedostatak osjećaja za pravodobnu reakciju s klupe i odabir igrača koji će svojim ponašanjem na terenu promijeniti tijek učmale igre. Hrvatski izbornik jest u velikoj mjeri uspio sprovesti u djelo osnovnu ideju o suženom manevarskom prostoru najboljega portugalskoga igrača (Cristiano Ronaldo), ali u najvećem dijelu utakmice nije uspio ubrzati protok lopte zbog čega je hrvatska igra postala predvidljiva.
»Kockastima« je silno nedostajao okomit pas i višak na bokovima da bi do izražaja došla Perišićeva prodornost u igri »jedan na jedan«. Golgetera (Mandžukić) koji bi pogotkom izvukao momčad u kriznim razdobljima nisu imali od početka prvenstva.
Dio razloga za poraz leži i u karakteru jedne od najperspektivnijih generacija hrvatskoga nogometa svih vremena koju se preuranjeno počelo uspoređivati s »vatrenima«. Za razliku od aktualne garniture, na svakom pedlju francuskih travnjaka te povijesne 1998. godine izvirala je naglašena karizma igrača (Šuker, Boban, Bokšić, Prosinečki, Asanović, Bilić, Štimac, Stanić, Jarni…) koji se u ključnim trenucima nisu libili preuzeti odgovornost i koji su, kako je turnir odmicao, zidali pobjednički mentalitet koji nije urušio ni tužan polufinalni poraz (1:2) od »tricolora«.
Hrvatska se od Francuske prije osamnaest godina oprostila pobjedom (2:1) nad Nizozemskom koja je igrala najbolji nogomet na prvenstvu. Toliko o »vatrenima« i »kockastima«. Pobjednički mentalitet ne stvara se na tragičnim porazima nego na velikim pobjedama. Nisu slučajno stadion u Lensu minule subote u suzama napustili isti igrači koji su 2008. godine ridali na bečkom Prateru.
