Hrvatski anđeo zaštitnik

Suba: Brate, sad mogu i umrijeti…, a pucao bih penal da je trebalo!

Marko Cvijanović

Ispod dresa uvijek ista majica s likom nikad prežaljena prijatelja Hrvoja Ćustića / Foto Reuters

Ispod dresa uvijek ista majica s likom nikad prežaljena prijatelja Hrvoja Ćustića / Foto Reuters

Uvijek dodirnem prečku, mahnem rukama, malo lijevo, malo desno, umirim se i maksimalno se nastojim koncentrirati. To je to



NIŽNJI NOVGOROD Javio se odmah kad se dokopao svlačionice. U kojoj je »gorjelo« od emocija… Ipak, bio je dovoljno pribran reći nešto od čega se moraš naježiti: »Brate, sada mogu i umrijeti…« Danijel Subašić u nedjelju je dočekao najljepše trenutke svoje reprezentativne karijere koja se u Rusiji približava svome kraju. Kakvu god odluku donio, »Suba« će imati što pričati svojim unucima kada jednoga dana bude s njima šetao Kalelargom pa se mislima vrati u jednu srpanjsku rusku nedjelju 2018., a oči mu se zacakle od naleta nostalgije. »Eee, kad je vaš dida branija za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu…«


A u nedjelju je zaista branio maestralno. Prvi, drugi, treći… Stekao se dojam da bi obranio jedanaesteraca koliko je god trebalo. To je jednostavno bila njegova večer. U kojoj ga, naravno, nije zaboravio. Pogled prema nebu i ispod dresa uvijek ista majica s likom nikad prežaljena prijatelja Hrvoja Ćustića. Gdje si sad moj anđele… U nedjelju je u Nižnjem Novgorodu »Suba« postao hrvatski anđeo zaštitnik!


– Što se dogodilo? Nemam blage veze, ha, ha, ha… Valjda se dogodilo čudo! Malo ćemo proslaviti, a onda maksimalna koncentracija na četvrtfinale. Ma, svaka čast dečkima, odigrali su tešku utakmicu protiv Danske koja igra nekakav antinogomet, napada s tim ubacivanjem iz auta, s tribina, ne znam odakle sve ne. Bilo je teško, ali pobijedili smo na mišiće, na sreću. Lutrija. Penali.




Eh sad, je li baš lutrija u pitanju… Ben Lyttleton je svojedobno napisao knjigu »Jedanaest metara. Umjetnost i psihologija savršenog jednaesterca« u kojoj detaljno proučava zbog čega izvođenje kaznenih udaraca nema puno veze sa srećom, osim u nekim iznimnim slučajevima. Lyttleton, dakle, tvrdi da je ključ u ponavljanju, uvježbavanju, koncentraciji, hladnokrvnosti… Što kaže »Suba« koji je u nedjelju doktorirao na »ruletu jedanaesteraca«.


– Ajde dobro, treba imati i iskustva, a ja ga imam, jer sam stara raga od 34 godine, ha, ha, ha… A taj moj mali ritual prije svakoga penala… Uvijek dodirnem prečku, mahnem rukama, malo lijevo, malo desno, umirim se i maksimalno se nastojim koncentrirati. To je to. Ostalo je stvar intuicije, jednom pogodiš, drugi put ne. Ove sezone sam, recimo, kod pet penala dirao loptu rukom, a svih pet je završilo u mreži. Prošle sezone sam obranio svih pet. I sada protiv Danske tri. Što ćeš, takav je život. Najbitnije je da smo prošli, da je hrvatski narod sretan, da se raduje. Ovo je pobjeda za sve naše ljude.


»Suba«, uzgred, otkriva još nešto…


– Naravno da bih pucao u slučaju da su jedanaesterci otišli u još poneku seriju, pa ja i na malom nogometu za moje ekipe pucam sve penale, ha, ha, ha… Da je trebalo, ne bi mi bio baš nikakav problem. Međutim, dobro da je Raketa to prije riješio. Treba biti pošten i priznati da protiv Danske nismo bili na razini naših igara u skupini, ali ne može se reći da se nismo borili. Igrali smo muški, izborili pobjedu. Najvažnije je da smo prošli tu prvu stepenicu, nadam se da će to biti onaj klik. Jer… Kroz glavu mi je prolazio Portugal i onaj gol što smo primili na samom kraju… Molio sam Boga, ponavljao u sebi »Molim te, Bože, nagradi nas«, jer… Zaslužili smo, radimo, odričemo se… Eto, bilo je na kraju i malo sreće.