Ivan Rakitić se neobjašnjivo našao u centru pozornosti hrvatske nogometne javnosti kad je zbog ozljede morao otkazati lipanjske akcije reprezentacije. Nekoliko popucanih vlakana biceps femorisa uskovitlalo je medijsku prašinu do te mjere da su neki zanemarili kliničku sliku česte ozljede u nogometaša i počeli proricati Rakitićevu budućnost među “kockastima”, opravdavajući takve navode njegovom ranjenom dušom, a ne mišićem “zadnje lože”.

Nedvojbene činjenice kažu sljedeće: Ivan Rakitić je u 76. minuti finalne utakmice španjolskog Kupa Kralja između Barcelone i Valencije izašao iz igre zbog zatezanja u mišiću, po svemu sudeći kao posljedici umora uslijed iscrpljujuće sezone, tijekom koje je u dresu katalonske momčadi odigrao čak 54 utakmice, koliko i trojica preostalih najstandardnijih Valverdeovih igrača (Jordi Alba, Busquets, Coutinho).

Na stranu frustracije psihološke naravi zbog dvaju šokantnih poraza (Liverpool 0:4, Valencia 1:2), na kraju balade najviše je štete ipak napravila enormna tjelesna potrošnja.

Rakitić je, praktično u kontinuitetu, spojio dvije klupske sezone i jedno veliko reprezentativno natjecanje. S tridesetjednom na leđima!? Kraj priče. Odakle onda “Slučaj Rakitić”? Odakle konstrukcije o izmišljenoj ozljedi i naprasnom oproštaju od reprezentacije zbog povrijeđenog ega?

Kao prvo, Rakitićev svjetonazor ne poznaje uzmicanje. Odlazak podvijena repa bez pozdrava i objašnjenja. On je, uostalom, još uoči prvog okupljanja reprezentacije, netom nakon što je Hrvatskoj dao prednost nad Švicarskom kod odabira svoje nogometne domovine, odvažno poručio: “Nisam izabrao Hrvatsku da bih sjedio na klupi. Došao sam u reprezentaciju igrati. To isto reći ću i hrvatskom izborniku Slavenu Biliću na prvom treningu.” I rekao mu je. Imao je samo devetnaest godina i gard iskusnika koji ne preza ni pred kim.

Konkurencije se nije bojao ni u Schalkeu u kojem je odmah zgrabio “desetku”, ni u reprezentaciji koja je vrvjela klasnim veznim igračima. Ivanov odvažni pristup uvijek je bio i ostao isti. Zato i jest bio kapetan trofejne Seville i stožerni prvotimac vjerojatno najjače Barcelone svih vremena s Messijem, Neymarom, Suarezom, Xavijem, Iniestom, Busquetsom, Piqueom…

Zato i jest, uz Luku Modrića, bio ključni igrač hrvatske reprezentacije koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji osvojila povijesno srebro. Zato i jest ostao u reprezentaciji kad je bilo najelegantnije oprostiti se:

“Shvatio sam da je želja za reprezentacijom jača od svega. Toliko jača da je teško bilo reći zbogom. Srce je odlučilo. Igrati za hrvatsku reprezentaciju za mene je oduvijek bilo nešto posebno. I nikad nije bilo većeg motiva nego odjenuti naš dres i staviti ruku na srce kad svira Lijepa naša.”

To je Ivan Rakitić. Onaj isti koji nije dvojio igrati za Hrvatsku ni onda kada su na adresu Rakitićevih u Möhlingu stizale prijetnje smrću, ni onda kada su neki izbornici (Štimac) na njegovom imenu i prezimenu gradili autoritet, ni onda kada su neke usijane glave na Ugljanu “kamenovale” njegovu obitelj… Ivanova privrženost “svetom dresu” nikad nije bila upitna. Njegov je jedini problem bila i ostala činjenica da je odrastao u Švicarskoj i da se u Hrvatskoj nikad nije snašao. Između ostaloga i zato što je uvijek bio i ostao svoj, što nikad nije bio i neće biti ničiji igrač, što nikad nije bio i neće biti dio nečijeg klana.

A Hrvatska… Ona je još jednom pokazala svoje “pravo lice”. Dobila priču za jedan dan. Usrećila “klikaše” i “lajkaše”. Sve one koji su posumnjali u čestitost čovjeka koji je nogometnu Hrvatsku zadužio za sva vremena, a istodobno, recimo, nisu vidjeli ništa sporno u činjenici da čovjek (Zoran Mamić) osuđen na zatvorsku kaznu zbog nezakonitog izvlačenja novca iz najtrofejnijeg hrvatskog kluba postaje njegov sportski direktor!? Da ne povjeruješ.

Kako bi ono zapjevao Dino Merlin? Moj je život Švicarska, skoro pa savršen…