Mislim da je vrh HNS-a ovako rezonirao stvari. U redu, izgubili smo u Grčkoj i treba nam šok-terapija, moramo spašavati sebe... E, onda, kada je trebalo reći koga ćemo za novoga izbornika, nitko im nije pao na pamet. Istodobno su kontaktirali neke igrače po pitanju vjere u izbornika, njegova autoriteta, rada, ponašanja, vizije, discipline u momčadi... To je na kraju prevagnulo u moju korist – kaže Bilić
– Cjelokupne kvalifikacije su bile turbulentne, ali nijedne kvalifikacije do sada, kad je hrvatska reprezentacija u pitanju, ni one naše za EURO 2008., koje su praktično bile bez greške, nisu bile rezultatski izvjesne – kaže Bilić. – Međutim, cjelokupna situacija u našem nogometu bila je mučna pa s pravom možemo reći da je godina bila teška i neizvjesna. Bilo je uspona i padova. Samim time je i naš uspjeh veći. Uostalom, ispunili smo primarni, zapravo i jedini cilj – plasman na europsko prvenstvo. Uz to, ako se vratimo na cjelokupne kvalifikacije, činjenica je da smo osvježili reprezentaciju i pomladili momčad. Hrvatska danas ima reprezentaciju koja bi, uz male kozmetičke korekcije, trebala trajati još dosta vremena.
Jesmo li se baš trebali toliko mučiti za EURO?
– U redu, nisam mislio da ćemo izgubiti u Gruziji i Grčkoj. Doduše, pri samom ždrijebu kvalifikacijskih skupina za EURO 2012 bio sam zadovoljan skupinom u kojoj smo bili prvi favoriti, ali istog sam trenutka znao da će skupina biti opasna. Na kraju krajeva, takvom se i pokazala, jer će dvije momčadi iz naše skupine igrati u Poljskoj i Ukrajini. Naravno, kad si izbornik u Hrvatskoj moraš imati drukčiji gard prema javnosti, jer u suprotnom nisi pravi vođa, što je po meni nonsens. Međutim, intimno se negdje u sebi nisam slagao s omalovažavanjem naših protivnika.
Opasni protivnici
Pustimo demagogiju i tezu da danas svi igraju nogomet. Hrvatska je puno kvalitetnija od Grčke, Izraela i Gruzije da bi plasman na EURO tražila u dodatnim kvalifikacijama?
– Bavim se nogometom. U jeku borbe za HNS-a moja funkcija mi nije dozvoljavala miješati se u bilo što. Kad su me pitali može li Štimac biti predsjednik, ja sam rekao da može. Međutim, kad su me pitali kakav mi je Marković predsjednik, ja tu nisam mogao lagati da mi nije dobar kad mi je izvanredan. On je meni u doba te predsjedničke kampanje kao moj šef mogao doći i reći sutra ideš samnom u Gospić ili Rijeku. Međutim, on je uvijek govorio da je moje mjesto na terenu. S druge strane, Marković me kao bivši trener nijednom nije pitako tko će igrati i kako ćemo igrati, kad će biti pripreme i gdje, koga ću pozvati ili ne, a u svakom trenutku osjećam njegovu podršku. Kad su pripreme ja želim autonomiju unutar grupe i elastičnu izolaciju. Pa, od naših deset dana u Čatežu, predsjednik dođe tamo maksimalno dvaput po dva sata, na večeru ili na trening. Gdje ćeš bolje? Lagao bih kad ne bi pohvalio naš odnos. Ja moram imati dobar odnos i s Mamićem. Zašto? Zato, jer je on prvi čovjek u jednom od dva najveća hrvatska kluba, isti takav odnos imam s trenerom, predsjednikom i trenerom »Hajduka«. Ja pričam i s Balakovom i s Jurčićem, s Malešom i s Mamićem. U »Hajduku« sam triput tjedno, vozim malog na trening svaki dan. Bavim se nogometom i s tim ljudima se moram družiti. S nekima je taj odnos profesionalan, s nekima jako korektan, s nekima poluprijateljski.
– Prvi dan mog boravka u »Thalassoterapiji« u posjet mi je došao novi ministar sporta Željko Jovanović. Rekao sam mu što mislim o svemu tome. Međutim, to o čemu smo pričali ostaje isključivo između nas dvojice, ja o tome sigurno neću govoriti u novinama. Naravno da ne mogu biti izoliran od svega toga, ali preskočit ćemo ove teme. Funkcija mi ne dozvoljava pričati o njima.
– Meni je on u našem međusobnom razgovoru bio izvanredan.
– Uvažavam takvo mišljenje, ali sve su te momčadi u najmanju ruku bili opasni protivnici, koji su u nekim prijašnjim kvalifikacijama zagorčavali život velikim momčadima. Priznajem, očekivao sam da ćemo biti prvi, pogotovo zato što smo prvi krug kvalifikacija dočekali na prvom mjestu, bez obzira na remi protiv Grčke u Zagrebu. OK, poraz od Gruzije nas je značajno poremetio, ali u Grčkoj se utakmica može izgubiti. Gubili su i mnogi drugi prije nas. Nije svjetsko čudo doživjeti poraz u Ateni ili Pireju.
Nije, ali za način na koji je Hrvatska izgubila utakmicu u Pireju nije moglo biti opravdanja?
– Tako ste vi to vidjeli. I pisali. Doduše, po ružnoći pisanja to nije bio veći udar na mene od onoga kad se nismo plasirali u Južnoafričku Republiku. Međutim, ovaj put je cjelokupno ozračje bilo sasvim drukčije. Zbog animoziteta prema HNS-u veći se broj ljudi okrenuo protiv mene, ali u novinama je to bilo otprilike isto.
Zapravo ste prvi put istinski živjeli na rubu otkaza?
– U tim sam trenucima bio svjestan da može doći do šok terapije. Uopće se ne bih čudio da su se čelnici HNS-a odlučili na takav potez. Ja sam nisam želio otići. Meni se tada činilo izdajničkim napustiti reprezentaciju tri dana prije utakmice s Latvijom, kada su još uvijek postojali teoretski izgledi da budemo prvi. Ne, nisam želio dati ostavku i povući se. Uostalom, tko je znao da Gruzija u zadnjoj utakmici neće pobijediti Grčku. Stavio sam se na raspolaganje, za tri dana čekala me utakmica protiv Latvije, iako se ne bih čudio da su me smijenili i poslije te utakmice. To je bilo pravo određenih ljudi.
Možda i zato što poslije debakla u Pireju nikoga niste mogli uvjeriti da ćete odvesti Hrvatsku na EURO?
– Meni je bilo najbitnije da mi vjeruju članovi mog stožera i igrači. Bilo mi je teško, ali jednako je bilo još od neplasmana na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Od tog trenutka pod povećalom i pod kritikom se gledao svaki moj potez, poraz, remi, čak i pobjeda bez dojma. Međutim, to je jednostavno dio posla kojeg možeš ili ne možeš izdržati. Gledajte, mi smo pobjedom protiv Izraela osigurali drugo mjesto u skupini. Dakle, imali smo realne izglede plasirati se na EURO. Znam da će sada ispasti kao da se branim, ali uzmimo tu utakmicu s Izraelom u Zagrebu, koja je generalno bila ocijenjena kao loša. Ako ćemo uzimati u obzir desetak ili petnaestak minuta prvoga poluvremena kad smo primili pogodak, u redu, ali ako ćemo gledati cijelu utakmicu u kojoj smo pobijedili protivnika 3:1 onda je to sasvim druga priča. Ja sigurno nisam realan po tom pitanju, ali nije baš uvijek bilo realno govoriti da ništa ne valja.
Kritike
Kad već potičete to pitanje, vrlo je neodgovorno bilo izjaviti da su mediji krivi što tridesetak tisuća ljudi u Maksimiru protiv Izraela kliče »Biliću, odlazi«?
– Nikad nije mene zasmetala kritika u smislu zašto smo igrali 4-4-2, a ne 3-5-2, ali naravno da me smeta kada me se omalovažava ili izmišljaju stvari osobne naravi. S medijima koji pišu na taj način jednostavno ne želim komunicirati. Pod cijenu otkaza. Recimo da sam rekao da su mediji krivi što Maksimir viče »Biliću, odlazi«. Mediji su svakako utjecali, jer ako se stvori atmosfera da protiv Izraela već u prvom poluvremenu moraš voditi 3:0, onda je reakcija publike očekivana. Međutim, da je ta utakmica najavljena na realniji način u smislu da imamo meč-loptu, da smo bolji od njih, da to moramo potvrditi na terenu, ali da ta utakmica ne mora ići glatko, onda bi reakcija publike bila sasvim drukčija.
U dva navrata vas je od otkaza spašavala činjenica da Hrvatska u ovom trenutku nema boljega izbornika?
– Ne mogu to znati, mogu samo pretpostavljati. Ljudi misle da sam poslije poraza u Pireju bio u nekim sobama sa čelnicima HNS-a i da smo svi zajedno vijećali. Mo’š misliti. Mislim da je vrh HNS-a ovako rezonirao stvari. U redu, izgubili smo u Grčkoj i treba nam šok-terapija, moramo spašavati sebe… E, onda, kada je trebalo reći koga ćemo za novoga izbornika, nitko im nije pao na pamet. Jednako tako su kontaktirali neke igrače po pitanju vjere u izbornika, njegova autoriteta, rada, ponašanja, vizije, discipline u momčadi… To je na kraju prevagnulo u moju korist. Meni je najgore pričati o sebi, braniti sebe samoga, jer zvučim kao da sam na ego tripu, ali zaista nema hrvatskoga izbornika koji ima bolji učinak od mene.
…ali ste uz Ćiru jedini koji nije uspio Hrvatsku odvesti na veliko natjecanje?
– Obojica. Svatko na svoj način. To je isto kao da mi postavite pitanje da li bih radije Ferrari ili Lamborghini. Kod nas se sve uvijek gleda negativno pa neki znaju reći da Guardiola nije taj, jer je vodio samo »Barcelonu«. Imam osjećaj da ljudi jedva čekaju da »Barcelona« padne pa da svi kažu »Evo, jesam li ti rekao da Guardiola nije pravi«. Postojala je »Barcelona« i prije Guardiole pa nije igrala ovako fenomenalno. S druge strane, u obranu tih ljudi treba reći da »Barcelona« nikad nije imala trojicu najboljih igrača na svjetu, dakle Xavija, Iniestu i Messija. I ja bih ponekad volio gledati Guardiolu da trenira »Everton«. Sigurno ne bi bio prvak Engleske i Europe. Međutim, nije u tome poanta. Jedan trener se analizira u razdoblju od dvije godine. Tek poslije dvije godine ja bih vidio je li on s »Evertonom« napravio pomak na bolje. Uspoređivao bih Guardiolu s Moyesom, koji je bio na klupi »Evertona« prije njega. Nema Guarfiola čarobni štapić da »Everton« učini prvakom Europe. Ako gledamo taktiku, onda je Guardiola objektivno donio puno više novina nego Mourinho. Mourinho na taktičkom planu nije donio ništa novo. Sve je to znano, viđeno, ali puno je napravio na psihološkom planu. Znate, ljudi misle da je biti trener samo znati taktiku. Po tome bi odlikaši znali o svim sustavima igre sve već u osmom razredu. Naravno da Mourinho zna taktiku, ali on je najjači kada nagovori Eto’oa da igra lijevoga beka. Nagovorite ga vi. Treba ući u svlačioncu i voditi te ljude koji su zaradili stotine milijuna eura. Ima i on problema, ali se izvuče i svi plaču za njim kada odlazi iz kluba. Međutim, jedino kada igra »Barcelona« ti možeš uzdahnuti i reći »Je li ovo moguće«.
– U redu, Hrvatska je navikla plasirati se na veliko natjecanje. Ako je to kriterij, onda sam poslije neuspjeha u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici apsolutno zaslužio otkaz. Pustimo stative i to što smo ostali bez desetorice igrača. Međutim, stavimo li taj neuspjeh po strani, imati toliki broj pobjeda u šest godina i svaku završiti u TOP 10 nije mala stvar. Uostalom, to prije Bilića baš i nije bio slučaj.
Svaka čast na statistici, ali često ste zlorabili taj TOP 10. Koristio vam je kad je trebalo braniti kontinuitet rezultata, a niste ga priznavali kada Hrvatska kao deveta na FIFA-inoj ljestvici ne može pobijediti 76. Gruziju?
– U redu je da vam se to ne sviđa, ali s jedne strane neki nas hvale da smo u TOP 10, a to što su Grci deseti ili jedanaesti se obezvrjeđuje. Tako je i s predstavljanjem skupina u kvalifikacijskim ciklusima. Recimo, svi su od reda rekli da je skupina u minulom kvalifikacijskom ciklusu lagana, a u njoj smo za protivnika imali momčad koja je netom igrala na SP-u, a da je skupina u predstojećem kvalifikacijskom ciklusu za Svjetsko prvenstvo u Brazilu teška. Ona i jest teška, igrat ćemo protiv Srbije, Belgije, Walesa, Makedonije i Škotske. Međutim, kad smo svojedobno igrali protiv Makedonije svi su govorili da je to nikakva momčad, kad smo igrali prijateljsku utakmicu s Škotskom pisalo se da biram drugorazredne protivnike, kad smo pobijedili Belgiju u Bruxellesu gvorilo se da je i to drugorazredna momčad, kad smo igrali s Walesom u Osijeku i pobijedili isto to smo govorili. E, sad su odjednom sve te reprezentacije moćne poput Španjolske. Stanimo malo ljudi.
Neprijatelj broj 1
Od najpoželjnijega Hrvata u jednom ste se trenutku pretvorili u »državnoga neprijatelja broj jedan«?
– Niti me onda euforija prebacila niti me pokolebala ova sasvim suprotna situacija. Ja znam da smo moja momčad, stožer i ja puno bolji poslije poraza od Grčke nego poslije pobjede na Wembleyju, koja je glorificirana do besvijesti. Drago mi je da mi je tako, jer se ne bih mogao baviti ovim poslom da je suprotno. Koncentriran sam na igrače, stožer, prve suradnike i dvadeset ili trideset ljudi s kojima se intenzivno družim. Oni znaju kakav sam.
Činjenica je da su vas neuspjesi promijenili. Puno ste zatvoreniji i nepristupačniji javnosti u odnosu na dane »ponosa i slave«?
– Kad sam bio novi izbornik bilo me po svuda, čak i na kvizovima. Komentirao sam i ono što sam trebao i ono što nisam smatrajući da je to moj posao. Prije bih rekao da mi je to tada bila pogreška, nego što me sada ima puno manje u medijima.
Slažete li se s tezom da je Hrvatska plasman na EURO ostvarila isključivo na račun 90 maestralnih minuta prve utakmice s Turskom u Istanbulu?
– Svatko ima pravo na svoje mišljenje, ja analiziram malo dublje. Izuzev nekoliko reprezentacija, nitko nije lakoćom okončao protekli kvalifikacijski ciklus. Ovo o čemu vi govorite može biti teza ako smatrate da su utakmice s Turskom i Grčkom bile naše jedine ozbiljne utakmice u proteklom kvalifikacijskom ciklusu. Međutim, neozbiljno je razmišljati na takav način, to je razmišljanje s predrasudama ako želite stvari okrenuti u tom smjeru. Pa, zašto bi gostovanje u Latvaiji, recimo, bilo jednostavno? No, dobro. Poslije Latvije je došla utakmica s Grčkom u kojoj smo dominirali, ali spletom okolnosti nismo pobijedili. U Izraelu smo pobijedili utakmicu, a tamo su Izraelci u deset godina izgubili samo četiri utakmice, od toga dvije protiv Hrvatske. Dakle, postoji i drukčiji pogled. Međutim, ako postavljamo stvari iz kuta da su svi protivnici osim Turske i Grčke levati, onda ste vi u pravu. Uostalom, neki su poslije dviju utakmica dodatnih kvalifikacija govorili da i Turska nije nešto.
Preobražaj
Čemu možemo zahvaliti istanbulski preobražaj momčadi koja se mjesec dana ranije »raspala« u Pireju?
– Kao prvo, nije to baš bila slučajnost. Mi smo i prije Istanbula odigrali nekoliko dobrih utakmica, protiv Češke, Francuske, Latvije, drugo poluvrijeme protiv Grčke i protiv Gruzije u Splitu, drugo poluvrijeme protiv Latvije u Rijeci. Najlakše je cijeloj javnosti reći da smo se do Turske zajebavali, a kad nam je voda došla do grla onda smo zapeli. To su priče za malu djecu. Utakmica s Turskom bila je izuzetno kvalitetna iz niza razloga. Jedan od njih je činjenica da smo konačno igrali jednu dvostranu utakmicu.
Iz tog kuta gledanja paradoksalno zvuči činjenica da je Hrvatska najbolju utakmicu od Europskoga prvenstva u Austriji do danas odigrala braneći se?
– Istina je, u Istanbulu smo se branili. Zapravo, nismo morali jurišati. Možda je naša pogreška što smo u većini naših utakmica prije Turske svaki napad nastojali završavati golom ili prilikom za gol. Ni mnoge velike momčadi na svijetu ne forsiraju rješenje. Ono je u redu u kontri ili polukontri, u tom slučaju nećemo odlagati rješenje, ali bezglavo je forsirati nešto što nije najbolje rješenje. Doduše, kad je utakmica s Turskom u Istanbulu u pitanju, ne smijemo zaboraviti da smo postigli pogodak u drugoj minuti. Da smo u Ateni dali gol u drugoj minuti, vjerojatno bi se i ona drukčije odvijala.
Kakva će Hrvatska biti u Poljskoj i Ukrajini?
– Nije to samo u nogometu. Španjolaca prije petnaestak godina nije bilo nigdje ni u jednom individualnom i kolektivnom sportu. Uvijek su zapinjali zbog karaktera. Prošli bi kvalifikacije, na natjecanju ne bi ništa napravili. Ili, prođu skupinu, a u drugoj fazi natjecanja opet ništa. I onda odjednom – bum. Rukomet, tenis, formula 1, košarka, nogomet. Nešto su promijenili u glavi, a psihološke je naravi. Nije samo »Barcelona« u pitanju, »Getafe« isto tako igra, samo ne na toj razini. Dakle, Španjolci su očito probili psihološku barijeru. Kad gledam »Barcelonu«, ali i ostale španjolske momčadi, nastojim ih usporediti s nama. Mi, recimo, na treningu treniramo i sve to odlično ide, ali onda dođe utakmica na kojoj više nema toliko smirenosti i otvaranja kao na treningu. E, a ja imam osjećaj da igrači »Barcelone« jednako primaju loptu na utakmici i na treningu. Oni jednako hladnokrvnu primaju loptu na prsa u svom šesnaestercu na treninzima i na najvećim utakmicama. Ostali su odgovorni, ali su na utakmicama lišeni onoga negativnoga pritiska u smilu »Ajme, što ako pogriješim«. Igraju jednako u prvoj kao i u devedesetoj minuti, uvijek isto bez obzira na rezultat. Tako se ponašaju i svi ostali španjolski sportaši. Nešto su Španjolci napravili po tom pitanju, a ja ne znam što. Ne znaju ni drugi.
– Kad je Otto Barić uoči Europskoga prvenstva u Portugalu objektivno rekao da Hrvatska nema realne izglede za plasman u drugi krug pored Francuske i Engleske, što je bilo apsolutno točno, svi su ga »izmasakrirali«. Na Europskom prvenstvu svih šesnaest reprezentacija ima isti cilj – osvojiti naslov europskoga prvaka. Za to se spremamo, o tome mislimo i maštamo. Neke reprezentacije imaju veće šanse, neke imaju vrlo male, ali svaka će reprezentacija u svakoj utakmici ići na pobjedu. Tako i mi. Skupina je teška, imamo Španjolce i Talijane, aktualne svjetske i europske prvake i bivše svjetske prvake, te Irce koji su vrlo dobri. U redu, na papiru su Španjolci najbolji, da igramo deset puta s njima ne bismo imali pozitivan skor. Međutim, igramo jedanput. Irska je odlična, ali s njom možemo igrati. Pod uvjetom da se sve dogodi kao na papiru, imat ćemo utakmicu s Italijom u kojoj ćemo odlučivati o našoj sudbini. Objektivno, Talijani su kod Prandellija napravili iskorak, svojevrsnu renesansu ili procvat, baš kao i Serie A gdje se igra puno atraktivnije negoli ranijih godina. Mi u toj utakmici nismo favoriti, ali ja objektivno očekujem da ćemo proći skupinu. To je naš zadatak, naš plan i naš cilj. Ja mogu bombastično pet mjeseci ranije najavljivati što god hoću i paliti naciju. Svi će reći da je Bilić hrabar, ali to ne znači ništa. Međutim, duboko u sebi se nadam da mi tu skupinu možemo proći.
Možemo li biti na razini od prije četiri godine u Austriji?
– Moramo biti na toj razini. U najmanju ruku.
Optimizam
U tom slučaju možete računati na pobjedu nad Italijom.
– To je točno. Uostalom, ona utakmica s Njemačkom je vjerojatno naša najzrelija utakmica u mojoj izborničkoj karijeri. Doduše, visili smo mi u toj utakmici petnaestak minuta, ali igrali smo protiv Njemačke. Dogodilo se da smo u dvadesetoj minuti napravili prvu, pa odmah potom i drugu šansu, potom postigli pogodak… Nijemce je to malo izbacilo iz ravnoteže. Tako će vjerojatno biti i protiv Italije. Međutim, nama je ključna utakmica protiv Irske.
Činjenica je da se naša igra pogubila od austrijske smotre na ovamo. Zašto?
– Tada smo imali veliko samopouzdanje, ali i neke igrače kojih sada nema. Dogodio sam se neuspjeh u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, u ovim prošlim kvalifikacijama svi su mislili da ćemo se prošetati, a nije bilo tako lagano, na cjelokupni naš nogomet gleda se s gnušanjem… Naravno da je sve to djelovalo na samopouzdanje naših igrača, a samopouzdanje je u bilo čemu jako bitno. Ja sam, međutim, svejedno veliki optimist. Zašto? Mi smo od Grčke do Turske sazrijeli, došli na razinu svijesti i samopouzdanja. Ostarili smo u pozitivnom smislu. Zbog toga imamo puno bolju situaciju nego što smo je imali 2008. godine. Naravno da će naša igra u Poljskoj ovisiti o selekciji igrača, pritom u prvom redu mislim na zdravstveno stanje. S druge strane, treba vidjeti koliko će igrači u ovih nekoliko mjeseci igrati u svojim klubovima i kakva će biti njihova forma i inspiracija na svakoj utakmici. Međutim, što se tiče podloge u glavi i jačine skupine, mogu reći da smo u boljoj poziciji nego 2008. godine. Tada smo bili u euforiji, koja je bila realna poslije pobjede na Wembleyju. Međutim, ostali smo bez Dudua, kakvoga tada nije bilo u svijetu. Mi sada imamo atmosferu, podlogu i samopouzdanje. U glavama igrača dogodile su se strašne stvari. Zato sam optimist.
Ćorlukina ozljeda zvuči kao ozbiljan problem?
– Čuli smo se, kaže da je bolje, iako s tim tetivama ima velike probleme. Ćorluka je za nas krucijalan, bez njega mi skoro pa nemamo što tražiti u Poljskoj i Ukrajini. On je za našu reprezentaciju strašno bitan. Međutim, miran sam. Ne mislim da je zadnja liija gorući problem. Uzmimo u obzir zadnju liniju iz Istanbula, unutar te momčadi imamo dva stopera koji su igrali bekove, Vida i Ćorluka. Naravno, nemamo više Roberta Kovača iz 2002., 2004., 2006. i 2008. godine. Daj Bože da se netko pojavi, ali sada ga nema. U Istanbulu nije bilo niti Lovrena, koji sada prolazi kroz određenu kriznu fazu, ali mora se brzo razviti u stopera svjetske klase. Schildenfeld je sazrio, na njega se mogu sto posto osloniti. U sredini smo OK, volio bih da imamo malo bržih krila, ali po vokaciji nismo brza nacija. U napadu imamo kvalitetna rješenja, volio bih da imamo malo drukčiji tip napadača, ali sam u načelu zadovoljan. A jasno je da neće moći svi ići na EURO.
EURO nije ekskurzija
Mnogi se ne mogu pomiriti s vašim kriterijima. Može se postaviti pitanje zašto u momčadi nema Klasnića koji igra u Premierligi, a standardan je Kalinić koji igra u ukrajinskoj ligi. Ili, zašto Schildenfeld iz drugoligaša »Eintrachta«, a ne Mijatović, kapetan bundesligaša »Herthe«?
– Odmah da bude jasno, na EURO igrači neće ići zbog starih zasluga. Ne idemo mi u lipnju na nagradno putovanje, ekskurziju ili godišnjicu mature. Nitko neće ići na EURO na temelju starih zasluga ili zato što je bio dobar u Turskoj. Međutim, reći ću vam zašto je Schifo u prednosti nad Mijatovićem. Zato što ga bolje poznajem od Mijatovića. One igrače koje zovem znam kakvi su mi na terenu, kakvi su kad gubimo i vodimo, kakvi su na treningu ili ručku i koliko su mi bitni za Srnu i Modrića. Možemo samo raspravljati zbog čega u startu prije tri godine Schifo, a ne Mijatović. To da, ali sada… Potvrda moje pravilne selekcijeje činjenica da ne postoji igrač koji nema status reprezentativca, a u ovih pet ili šest godina je to svojim igrama u klubu zaslužio.
Postoji li mogućnost da i poslije EURO-a ostanete izbornik?
– To ne ovisi o meni. Svjestan sam da moja situacija nije kao 2008. godine. Moj eventualni odlazak ili ostanak na klupi reprezentacije nije do mene, puno je više do mišljenja HNS-a, medija i javnosti, o čemu je deplasirano pričati prije EURO-a.
Jeste li se zaželjeli rada u klubu?
– Svatko u mojim godinama želi svakodnevan posao, lakše je, imaš više mogućnosti. Međutim, to ne umanjuje istinu o kojoj sam već govorio, a kaže da, koji god posao budem radio, nijedan neću raditi ni približno s toliko ponosa i gušta kao što je ovaj kad si izbornik svoje zemlje.
