Nakon jučerašnjeg posljednjeg ovosezonskog kola Serie A, nedjelje u Italiji više neće biti iste. Legendarni kapetan »Juventusa« Alessandro Del Piero svoje čuvene »suhe listove« više neće zabijati u dresu Stare dame, a »Milanovu« igru više neće oplemenjivati potezi igrača poput Filippa Inzaghija koji je svojom igrom i golovima izluđivao suparničke igrače i navijače, Alessandra Neste koji je rijetko viđenom elegancijom i mirnoćom zaustavljao napadače i Gennara Gattusa koji se požrtvovno i beskompromisno borio i onda kada su utakmice bile odlučene. Spomenuta četvorka jučer je zaključila svoje epizode u klubovima u kojima su pisali noviju nogometnu povijest i doživjeli vrhunac svojih karijera zbog čega se bez zadrške može reći da nogomet na »čizmi« okreće novu stranicu. Iako će sigurno odigrati još poneku sezonu u SAD-u ili nekoj, u nogometnom smislu, egzotičnoj zemlji, Serie A će bez njih biti siromašnija.    

Ponosan odlazak

Vrijeme je ispostavilo račun, godine su na leđima, a oni su odlučili otići uzdignuta čela, kao pobjednici, ističući da ne žele živjeti na starim zaslugama i biti nekome uteg iako su se sigurno mogli »šlepati« još koju sezonu. No, to ne bi bilo u njihovom stilu. Inzaghiju je 39 godina, Del Pieru 37, Nesti 36, Gattusu 34, no dojam je kao da je jučer bio 19. studeni 1993. godine kada je tada 19-godišnji dječak, koji je debitirao pored Baggia, Ravanellija i Viallija, postigao svoj prvi pogodak u Serie A i najavio blistavu karijeru ili kada je Gattuso 28. svibnja 2003. godine sprintao od igrača do igrača u 120. minuti finala Lige prvaka, koju je, zajedno s Inzaghijem i Nestom, dva puta osvojio.  

   »Poker« asova

Del Piero je osvojio tek jedan naslov europskog klupskog prvaka, ali zato u svojoj riznici trofeja ima čak šest »scudetta« (osam računamo li dva koja su naknadno oduzeta) i epitet trećeg najboljeg talijanskog strijelca svih vremena iza Silvia Piole i Giuseppea Meazze. Kada tome dodamo da su sva četvorica bili dio »azzurra« koji su 2006. godine u Njemačkoj osvojili naslov svjetskih prvaka, onda je jasno da su teško mogli više očekivati od svoje karijere, pogotovo u vremenima kada je nogomet u Italiji bio u silaznoj putanji, opterećen brojnim problemima i aferama.    

    I zato, svaki put kada nečiji udarac koji završi u golu bude imao putanju suhog lista, kada napadač pobjegne obrani na rubu zaleđa ili postigne pogodak iz neposredne blizine, kada elegantno odnese loptu između najboljih napadača svijeta ili kada svojim beskompromisnim zalaganjem zaradi aplauz čak i suparničkih navijača, svi koji su pratili nogomet u posljednja dva desetljeća sjetit će se Alexa, Sandra, Rina i Superpippa. 

    Golovi na Del Piera i Inzagija te »standing ovations« kojeg su dobili na oproštaju od svojih navijača dovoljno govori o tome što su postigli i značaj kojeg je imao ovaj poker asova za momčadi u kojima je igrao.