Bivši izbornik

SLAVEN BILIĆ NAM OTVORIO DUŠU: O Modriću i Londonu, Agrokoru i zašto je lud za – Rijekom

Marko Cvijanović

Marko Cvijanović i Slaven Bilić

Marko Cvijanović i Slaven Bilić

Ne fali meni Rijeka kao grad, ne fale mi zgrade niti prometnice, toga ima svugdi... Meni Rijeka fali zbog ljudi, zbog prijatelja, zbog tog vašeg specifičnog humora i baza, ili, kako vi kažete, jakih fora. Zbog toga meni nedostaje Rijeka. Ona ekipa... E, to je Rijeka koju obožavam – kaže Slaven Bilić



Susret je bio iskren. I blizak. Prijateljski. Bez obzira što je od zadnjega proteklo puno vremena. Previše. Nije ni bitno. Više ne. Kao što nije bitno tražiti razloge Slavenova dugotrajnoga »odsustva«. Bilo pa prošlo. Bitnije je da je odnos opet isti.


A baš zbog tog odnosa ovo nije klasični intervju u kojem se priča mijenja kad se upali diktafon, ovo je »ispovjedaonica« Slavena Bilića, trenera West Hama, u kojoj se ne dijeli ono što je »on i off the record«, u kojoj nema skrivanja i prikrivanja, ograda i zagrada, ustezanja i predumišljaja… Od sumraka do zore. I od zore do sumraka.


Uz džin tonik u sitnim satima na šanku hotela »Falkensteiner« u Bad Waltersdorfu i uz doživljaj Slavenova trenerskog izričaja i zanosa u punoj snazi na obližnjem travnjaku tijekom treninga… Manje je bitno što je za taj rijedak oblik ekskluzive trebalo juriti 200 na sat po slovenskim i austrijskim autocestama, piti i jesti na eks, pržiti se na »plus devedeset« i namakati iznutra i izvana aloe verom ili satima po zvizdanu gurati kolica sa štapovima za golf i tim istim štapovima lamatati u prazno i kopati rupe, a opet istodobno izgarati od želje da jedna mala bijela loptica konačno krene željenim pravcem, umjesto što završi u koprivama… Vrijedilo je svakog graška znoja i nagomilanih frustracija uslijed jednako tako nagomilanih »bogeyja«. Ovo je Slaven Bilić iz prve ruke, »rifužo«, bez ukrasnih pridjeva i onomatopeja, preinaka i korekture:




– Drago mi je da se vidimo, doduše puno draže bi mi bilo da smo negdje u Hrvatskoj, kod vas u Rijeci, ali… Sve rjeđe sam u Hrvatskoj. Ne volim doć’ kad su pauze, glupo mi je negdje doć’ na dva dana, jer se na kraju vratiš umorniji nego što si bija. A i uvik netko bude ljut, jer u dva dana ne mo’š sve obići. Familija je sa mnom u Londonu, imam obitelj najbolju na svitu. Moja Ivana i dvoje djece žive sa mnom, Sofi i Nia, a i Leo je u Londonu, ali na drugoj adresi. Jedino je Alani u Splitu, ali dođe kad god može. Guštam gledati kako Sofi i Nia rastu. Sofi ima dvi i po’ godine, rodila se u Istanbulu, brza je k’o Messi, ne mogu je šestorica stopera uloviti. Nia ima šest mjeseci, pogledaj je na slici… K’o Meksikanka! Zašto Meksikanka? Kao prvo, ona tako izgleda, pogledaj te noge, to nisu noge, to su kroasani, ha, ha, ha… Samo jede i spava. Leo ima dvadeset godina, u svom je điru, a Alani je bistra i dobra trinaestogodišnjakinja i ona mi u Londonu najviše fali… Normalno da mi fale mama, brat, prijatelji, ali… Bez njih možeš. Meni objektivno, ozbiljno i jebeno u Londonu fali samo Alani. I nije to varijanta da ja znam da ja falim njoj, nego ona meni jako fali, baš jako.


Reuters


Reuters



Istanbul broj jedan 


Kad ću u Rijeku? A kako ću? U Rijeci sam bio stalno tih šest godina kada sam bio izbornik, ali to je bilo drugo. Sada ne mogu. Pa, ja sam zadnji put bio u Rijeci kad sam odlazio u »Lokomotiv«, ali… Nisam bio ni u Zagrebu, a Rijeka i Zagreb su dva grada u kojima sam stalno boravio. Zagreb je, poslije Splita, bio moj drugi grad. Zbog posla. Proteklih godina sam jedino u Splitu bio, nisam bio ni u Zadru, Šibeniku, da ne govorim u Vinkovcima, Osijeku… Nema me, nemam zimske pauze, slobodan sam mjesec dana i tada sam uglavnom u Splitu i nešto malo na Hvaru. Šta ću…


Jesam li Londončanin? Po tome sam onda i Rus, i Turčin. Moja obitelj i ja smo imali i imamo privilegiju da smo živjeli u Moskvi, Istanbulu i Londonu, na tri adrese i u tri velika grada. Svatko može reći da je Moskva najbolji grad na svijetu i nitko mu ne može reći »Daj, ne seri«. Može nekome biti hladna, ali taj grad nudi povijest, kulturu, život, noćne klubove, stanove, restorane… Tko šta voli. London mi je drag za popizdit’, tamo sam bio i kao igrač, tamo su mi se rodili sin Leo i treća kćer, Nia. London je London, ja ga obožavam, volim sve u Londonu, ali iskreno ti kažem, da me sada pitaš koji mi je grad najdraži… Reći ću Istanbul. Da me netko pita di ćeš živit’, a da su u pitanju ova tri grada koje spominjemo, to je Istanbul sto posto. Pusti ti sad ove faktore, tipa terorizam, jer… Nije ni London siguran po tom pitanju. Nije London Malinska i Vodice, uostalom, nedavno je ruknulo sto metara od našeg stana. Dakle, ako maknemo taj terorizam, Istanbul ne može biti bolji grad za život.


Znači, klima je najbolja na svijetu, imaš more kao i u Splitu, mentalitet ljudi je isti kao i doma, samo što su oni muslimani, a mi katolici. A onda povijest, ‘oćeš li stari grad Sultanahmet, ‘oćeš li jest’, ‘oćeš li pit’, ‘oćeš kulturu… To je nemoguće. A ljudi… Meni su uvik ljudi ti koji čine grad, a Turci su, koliko god to može nekome zvučati čudno, najsličniji našem mentalitetu. Sve će ti dat’, a temperamentni u pičku materinu! Ne, nisu Englezi hladni, Rusi su hladniji, ali njih je i život tako naučija. Uvik ih je gazilo. Car, Staljin, Lenjin… Da me se krivo ne shvati, nisam se ja razočarao u Englesku, nego sam se oduševio Turskom. Meni je London osta’ di je i bija, ali sam oduševljen Turskom. Ne samo ja, ‘ko god je bija kod mene je oduševljen… Onaj centar, Nišantaši… Pa to je mali Pariz, jeba te. Mi imamo male predrasude spram Turske, kamenovanja, bune, ovo, ono… I ja sam osjetio neke stvari na svojoj koži. Recimo, onaj prekid na utakmici protiv »Galatasarayja«. Ono je bija rat, ono je i za Tursku bilo previše. Ili kad smo u Sivasu izgubili 0:3. Utakmica je bila noćna, sletili smo u jedan iza ponoći i njih dvisto nas već čeka… Ti si stvarno imao osjećaj da će oni uletit’ i istuć’ nas. One njihove oči… Uf! Ali, makni ta dva incidenta i Turci su najbolji ljudi na svijetu.


Reuters


Reuters



Nije do kave 


Moj London… A šta ja znam, više o Londonu zna moj Leo koji tamo studira. London više znači mojoj familiji i prijateljima, nego meni. London u kontekstu mog posla ima i pluseva i minusa. Drago mi je što živim u Londonu, ali ne osjetim toliko London u pozitivnom smislu, osim što mi je u CV-u pa imam određenih prednosti. Međutim, ne konzumiram ga toliko koliko neki misle. Zna se desiti da imam jedan ili dva slobodna dana i onda se može, ali opet… Sve ovisi o poslu, jesi li dobre volje zato što si pobijedio i tako… E, tek tada mi odemo u taj London o kojem pričamo. Samo… Nemam ja svoj kafić u Londonu kao što sam imao »Phanas« kada sam dolazio u Rijeku, onaj koji si onako lijepo opisao u oproštajnom tekstu o našem Šuji… E, tu je poanta kada pričamo o nekom gradu koji jako voliš. Ne fali meni Rijeka kao grad, ne fale mi zgrade niti prometnice, toga ima svugdi… Fali mi kava u »Phanasa«, ali ne kava kao kava… Pa, u Istanbulu je bolja kava, u Londonu ima bolje uređenih pubova… Nije to do kave. Meni Rijeka fali zbog ljudi, zbog prijatelja, zbog tog vašeg specifičnog humora i baza, ili, kako vi kažete, jakih fora. Zbog toga meni nedostaje Rijeka. Ona ekipa… E, to je Rijeka koju obožavam.


U velikim gradovima lako upadneš u zamku. Jer… Oni su i dobri i nisu dobri. Recimo, meni dođu u London neki prijatelji i kažu mi ‘ajmo popit’ kavu. Ne mogu popit’ kavu, jer meni za kavu od pola sata treba tri i po’ sata. I ne mogu ja doć’ na kavu na Piccadilly ili na Mayfair. Jednom mi jedan prijatelj kaže da mu treba dres, OK, i kaže mi: »Ostavi ga u jednom kafiću«, ha, ha, ha… Nema se vremena. Isto ka’ i u Istanbulu. Kaže mi moja Ivka: »‘Ajmo na večeru«, a ja pitam di ćemo? Kaže ona: »Ima jedan restoran na 45 minuta vožnje«, kao super, nije daleko… Di 45 minuta…


To je isto kao da iz Rijeke ideš na večeru u Trst. Ne ide ti se… Čovjek se navikne, ali da te veliki grad pojede, pojede te. Uostalom, imam puno posla, a veliku familiju, dva psa. Meni posao bitno utječe na privatni život. Nije mi drago, volio bih da nije tako, a opet, da nije tako, ne bi valjalo. Kad pobijedimo, ja bi iša’ na večeru u 160 restorana, ali kad izgubimo… Ne bi iša’ ni na koncert »Soungardena«.



Transferi? To je sve otišlo predaleko. Cifre su postale prevelike i nerealne. Igrač koji je prije vrijedio tri, danas vrijedi trideset milijuna. Prije je bilo normalno da za ta tri milijuna u »West Ham« dođe igrač iz »Bournemoutha«, danas za njega traže deset puta više i naravno da se taj transfer onda ne dogodi. »Bournemouthu« ga se više ne isplati prodati. A igrači koji dolaze izvan Engleske…


Kod njih je uvijek problem prilagodbe. U Engleskoj se najlakše prilagode igrači koji dolaze iz Francuske, motorični su, a liga nije toliko opterećena taktikom kao, recimo, Serie A. Na Premierligu se puno teže prilagode igrači koji dolaze iz Italije ili Španjolske. Evo, sad mi treba napadač i koga da uzmem: Kalinića, Modesta ili Chicharita? Ajde reci…


A treba mi onaj koji će se najbrže prilagoditi i koji će garantirati barem petnaestak golova po sezoni. Koji igrač to može garantirati, a ući u naše financijske okvire i prihvatiti da ne igramo u Europi? I još nešto, taj prijelazni rok je isto zajebana stvar. Najbolje bi bilo da bude kao nekad, da traje od 1. do 10. 7 i šta kupiš, kupiš. Gotova stvar. Mo’š na vrijeme uigravati ekipu, znati na šta možeš računati. A ne ovako, na početku priprema uigravaš igrače kojih za mjesec dana više neće biti u klubu, a krajem osmog mjeseca doći će neki treći, Bog zna kakvi… 



U skladu s tim da te veliki grad pojede London je jednom jako lijepo opisao Stefan Edberg. On je reka’ da su tenisači uvijek živjeli u Monte Carlu radi poreza, ali da on živi u Londonu i plaća 40 posto poreza, jer je London jedini grad na svijetu di ga nitko ne zna. To jest tako, ali di god dođeš se priča o nogometu. Nema teorije da taksist ne prati nogomet, možda jedan od sto. I onda su ludi navijači »West Hama«, »Tottenhama«, »Arsenala«, »Chelseaja«, »Watforda«, »Millwalla«, QPR-a… London je grad svega, ali isto tako i nogometni grad. Bez obzira što kad u Londonu »Arsenal« i »Barcelona« igraju čevrtfinale Lige prvaka imaš osjećaj da to nitko ne zna. Nije to varijanta kao kad u Splitu igraju »Hajduk« i »Dinamo« pa za cili Split ništa drugo ne postoji sedam dana…


Igračka slava 


London se strašno izgradio, južna strana Temze je nekad bila neatraktivna i siromašna, a sada je tamo veliki luksuz. Izgrađeni su apartmani, ima šetnica od Tower Bridgea do Westminstera i još dalje, do London eyea i Chelseaja, koji je strava. London se stalno gradi, cijene idu gore, malo se i pretjeruje u nekim stvarima. London je i prije bio veliki grad, ali zgrade su bile udaljenije. Evo, mi imamo stan kod London Bridgea i pored nas se baš sad gradi kuća slična našoj. Prozori će biti samo na metar i po’ od tih dviju kuća, to je malo previše jel’ tako? I još nešto, u Londonu se jako brzo gradi, naprave zgradu za po’ godine. K’o tetris, ha, ha, ha… I di god kucneš je knauf, osim glavne konstrukcije. Kažem, gradi se puno, ali, s druge strane, nikome ne pada na pamet remetiti tom gradnjom, ne Hyde Park, koji je, uz Central Park i Gorky Park najpoznatiji na svijetu, nego niti remetiti izgled South Parka, ne pada im na pamet, ali di se može, tu se gradi naveliko…


Brexit? Ljudi u Londonu su se dosta frapirali kad se dogodio Brexit, jer… Otišli su leć’ uvjereni da nema šanse da će Brexit proć’, a probudili su se i rekli: »Šta je ovo? Kako?« Ja sam fah idiot, meni je to interesantno bilo, jer se odrazilo na nogomet. Počela su se postavljati pitanja šta će biti s radnim dozvolama, kakav će biti odnos eura i funte, ali… Da se išta promijenilo u ovom krugu u kojem se ja krećem i u kojem živim, nije.


Moj veliki posao u Londonu? Nisam ni mlad, ni star trener, znam gdje pripadam, zašto sam tu i kako sam doša’. Znam točno svoju kategoriju. Gdje bih još volio raditi kao trener? Jedno su moje želje, ali realnost će biti determinirana sljedećim godinama ili mjesecima. Teško je nakon Engleske bilo gdje ići. Ja ne treniram najveći klub na svijetu, ali treniram klub koji volim, klub di san igra, jeben klub, klub u sigurno najkompetitivnijoj ligi na svijetu i teško je nakon Premierlige ići negdje da te to baš onako pali. A kako sam, zapravo, došao u »West Ham« kao trener? Niti sam po igračkim kvalitetama bio Rio Ferdinand, niti sam bio slavan poput Davida Beckhama i Erica Cantone da sam bio na naslovnim stranicama, ali bio sam dovoljno popularan i dobar kao igrač, a kod Engleza nije kao kod nas. Kod njih slava ostaje i kada prođu godine.


Ti mo’š popušit’ kasnije ka’ trener ili ka’ funkcioner, ali to što si bija ka’ igrač, to ne blijedi s godinama. Englezi cijene to što si napravio kao igrač i baš to mi je dalo privilegiju da čelnici klubova počnu o meni razmišljati. Naravno da je to samo po sebi bilo malo, kasnije je došla reprezentacija s kojom sam nešto napravio kao izbornik pa je bilo lakše probiti se.


Reuters


Reuters



Leicester i Ranieri 


Treneri u Engleskoj ni u što ne mogu biti sigurni. Evo, Ranieri je napravio čudo s »Leicester Cityjem« pa svejedno ne može naći klub, a Ranieri je, objektivno gledajući, napravio puno više od mene. On je i sa »Chelseajem« bio dosta dobar, ako ne i odličan. Bio je u polufinalu Lige prvaka, a tada »Chelsea« nije bio mega momčad. On bi sigurno preuzeo neki engleski klub, a ne »Nantes« da je to baš tako lako. Stalno se vrtija po televizijama, jer je htio da ga se spominje, a svejedno nije naša’ klub. Nisam ja glup, imam ja kredit, ali nisam Mourinho da mogu uzeti godinu dana slobodno. Marcello Lippi je sve živo osvojia, na kraju je s reprezentacijom Italije postao svjetski prvak i onda uzeo odmor godinu dana.


I što se dogodi? Čovjek više nije mogao naći klub. Kad si on to nije mogao priuštiti, di ću ja… Želim reći, najbitnija stvar je da znam di sam, to mi daje mirnoću, ali i činjenica da sam, svaki put kad bi mi se u »West Hamu« dogodila kriza, imao veliku podršku navijača i igrača. S druge strane, ja sam i u tim kriznim razdobljima dobivao ponude iz još nekih engleskih, ali i velikih klubova iz ostalih najvećih europskih liga… Iz Francuske, Njemačke, Italije, i to redom klubova koji igraju Ligu prvaka… Opet, svjestan sam da mi treba dobar start u sezonu. Ne treba mi sjajan start, ali ne treba mi ni start k’o lani. Budemo li i ove sezone imali jednu pobjedu, jedan remi i pet poraza na početku sezone, može svašta bit’… Ne visim, ali nemam niti kredit kao lani. Pa, smijenilo je i Puela iz »Southamptona«, koji je, osim ovih najboljih momčadi, igrao najbolji nogomet u Engleskoj. Puel je bio osmi i igrao finale Kupa, a frajer je svejedno bivši. Tako to ide u Engleza. Najbitnije se time ne opterećivati, nije varijanta niti »bit će šta bude«, ali treba raditi i ne opterećivati se stvarima na koje ne možeš utjecati.


Iskreno, Claudio Ranieri i »Leicester City« zajebali su sve nas trenere u Engleskoj. S jedne strane super, jer su nam dali nadu da se može, a s druge sada svi očekuju da i ti to napraviš. I bit ću iskren, nije »Leicester City« u tom trenutku imao jaču ekipu od »West Hama«. Kupili su samo Okazakija i Fuchsa, ali njima su Vardy i Mahrez te sezone igrali k’o Suarez i Messi. Kako? Zašto? Nitko ne zna odgovor, ali tako je bilo. »Leicester City« i Ranieri su te sezone u svakom slučaju rasturili srednji stalež u Premierligi. Sada svaka Uprava može reći: Kako su oni mogli, a mi ne možemo? Ok, one sezone smo i mi sve pobjeđivali. »Chelsea« smo pobijedili i igrali neriješeno, »Arsenal« dobili i igrali neriješeno, »Liverpool« dvaput dobili, »Manchester United« pobijedili i igrali neriješeno i isto tako prošli protiv »Manchester Cityja« i »Evertona«. Jedino smo »Tottenham« pobijedili i od njega izgubili. Znači, igrali smo četrnaest utakmica protiv velikih momčadi i izgubili samo od »Tottenhama« i to u gostima. To je strašan rezultat!


Oluja svih oluja 


Međutim, kada je »Leicester City« bio prvak, svi ovi veliki klubovi su bili uzeli neplaćeno. Dogodilo se nešto kao u onom filmu »Oluja svih oluja«. Tada je Clooneyja i ekipu jedan put u sto godina stislo sa svih strana, tako se potrefilo. Teško će se u Premierligi opet ponoviti »Leicester«. Eh sad, je li to frustrirajuće… Ne znam. Ima desetak klubova, među kojima je i »West Ham«, a koji mogu sanjati da će zajebati ove najbolje, koji mogu sanjati da će biti među sedam najboljih momčadi i izboriti Europu ili koji, u nekoj ludoj varijanti, imaju pravo sanjati o Kupu i o plasmanu u Top Four. Međutim, realno je da svi mi u prvom redu želimo osigurati premierligaški status. »West Ham« je, objektivno, deveta, deseta ili jedanaesta momčad lige, ali poanta je u tome da petnaesta momčad po kvaliteti nije dramatično slabija od nas. Malo ti se poklope ozljede, malo lošija forma, stativa, sudac… I uđeš u sranje. Ispadali su iz lige i »Aston Villa«, i »Newcastle«, a oni su veliki klubovi.


Uoči nove sezone vodim se onom najjednostavnijom izrekom: Što te ne ubije, to te ojača. Jer, lani nam se stvarno svašta događalo. Krivo mi je što smo lani doživjeli neke neugodne poraze. Normalno je da izgubiš od velikih klubova, ali ne možeš izgubiti 1:5 od »Arsenala« ili od »Manchester Cityja« 0:5 u Kupu i 0:4 u prvenstvu. Bez obzira što smo sezonu na kraju završili na mjestu kojem i pripadamo.



Taman kad se Slaven Bilić poslije pustih godina otarasio nekih dežurnih hrvatskih kritičara, u Rijeci se pojavio jedan i to oštar koji mu ne da mira. Nije mu dao mira ni kad je bio u reprezentaciji, Moskvi i Istanbulu, ne da mu mira ni sada kada je u Londonu. Zove se Pere, riječki je »hajdukovac« i simpatični penzioner… Simpatičan, da, ali sve dok pred kamerom mobitela Slavenova prijatelja Sanjina Ugarkovića ne »zagrebe« po nekim svježim Bilićevim trenerskim ranama…


– Pere? Malo ga je prebacilo u zadnje vrijeme. U početku sam ga redovito gledao, a sada kad mi stigne video… Najprije, taj video kada dođe, ti ne vidiš čisto o čemu se radi, ali jasno razaberem onu njegovu kapu i kažem sebi: »Slavene, ne otvaraj!«. Međutim, kada sam u karanteni prije utakmice, onda ga otvorim i pogledam, šta ću… U početku je to bila light varijanta, ali Pere je sve oštriji i agresivniji, samo što ne uđe u kameru i uhvati me za vrat… Malo je presolio. Najjače je ono na kraju, »Hvala, Pere!«.


Slaven je do sada primio barem stotinu takvih videa, primit će ih vjerojatno još toliko. Pere je u svakom slučaju sve popularniji, njegove se »video-analize« Bilićeva lika i djela gledaju na svim kontinentima, a konzumenti ih željno iščekuju iz tjedna u tjedan… Zamisli te privilegije, svaki tjedan uskočiš u Bilićev svijet i još ga kritiziraš, a neki čekaju u redu za intervju godinama. Dakle, Pere sto i prvi put. I… Klap! Akcija!



Da smo imali dva boda više, bili bi osmi, ali sezona nije bila stabilna. Doduše, osam naših igrača imalo je operacije, a to baš nije normalno i uobičajeno. Na taj način ne možeš računati na stabilnost. Imali smo peh da je, recimo Zaza, kojeg smo trebali postupno uvoditi u momčad, morao odmah u vatru, jer smo ostali bez Lanzinija i Carrolla pa nam je kao druga varijanta ostao samo junior. I što se dogodi? Potrošili smo Zazu u četiri ili pet utakmica. I u našem se slučaju dogodila oluja svih ojula. Startali smo loše pa se izvukli, onda je došao treći mjesec i mi smo bili dobri, na osmom mjestu, gledali smo čak uhvatiti »Everton«. I onda… Puf! Pet poraza zaredom! Dva u zadnjoj minuti! I opet sranje. Dobro, nismo bili baš u totalnom sranju, u pet navrata nam je ostajala po jedna utakmica da se vadimo i svih pet puta smo pobijedili. Uza sve to, preselili smo na novi stadion koji je tražio prilagodbu.


Ništa bez Agrokora 


Hrvatski nogomet? Ne pratim puno i ne gledam, ali naša je liga izuzetno pozitivna. Ne samo zato što je »Rijeka«, predvođena Matjažom Kekom, prošle sezone razbila dugogodišnju dominaciju »Dinama«, na čemu joj stvarno treba čestitati. »Rijeka« je digla cijeli grad na noge, a to je velika stvar. »Dinamo« je jak kao i prije, »Hajduk« je završio sezonu u pozitivi i nada se staroj slavi, »Osijek« je sve bolji, »Slaven Belupo« je dobar… Dakle, mi smo već na pet klubova u ligi gdje više nema »Agrokora«, a ako nema »Agrokora«, nema niti nogometa. Povući ću paralelu s Engleskom, »West Ham« dobije 100 milijuna funta ako ostane u ligi, pa dobijemo lovu od »Umbra«, od »Betwayja«, od ulaznica… A kako će klubovi u Hrvatskoj bez »Agrokora«? Pa, neće »Hajduk« biti sponzor »Agrokoru«, nego »Agrokor« »Hajduku«. Ili INA, netko treći…


Zato kažem da je naša liga super. I još nešto, HNL hrani reprezentaciju. Evo, u onoj momčadi koja je na starom »West Hamovom« stadionu parirala Argentini s Messijem većina je igrača bila iz HNL-a. Poslije je reprezentacija s igračima iz HNL-a otišla u Kinu i tamo bila vrlo solidna, a sada su nedavno igrači iz HNL-a u Los Angelesu pobijedili Meksiko.


Ako pričamo samo o nogometu, naša je liga u svojoj konkurenciji najbolja, a mi se moramo uspoređivati sa Srbijom, Bosnom i Hercegovinom, Slovenijom, eventualno s Bugarskom i Rumunjskom, iako su to mnogoljudnije zemlje od Hrvatske. Naša je liga bolja od svih liga prethodno nabrojanih zemalja, ali bolja je i od mađarske, slovačke, možda i od austrijske lige. Infrastruktura jest loša, ali kvaliteta lige je odlična. Eh sad, ako izuzmemo samo nogometnu tematiku, u nas je sve drugo zatrovano.


Evo, reprezentacija slučajno izgubi od Islanda u Reykjaviku u utakmici koja je po svemu trebala završiti remijem i odmah udri po izborniku i igračima. Imao sam osjećaj da su mnogi jedva dočekali da se to dogodi i da može početi vrijeđanje. Nogometno ozračje u Hrvatskoj je zatrovano, ali kako neće biti. Ja ne pratim politiku, ali znam za »Agrokor«. Danas je to »Agrokor«, jučer je to bila INA, prekjučer neka banka ili, šta ti ja znam, prije puno godina onaj peti ortak. E, u nas je uvik neki ortak, jebiga. Nogomet je samo preslika društva. Sve je povezano. Ne može nešto biti moralno ako je sve drugo nemoralno ili obrnuto, ne može trener imati autoritet nad igračem ako ga nema roditelj nad djetetom ili učitelj nad učenikom. To tako ide, jebiga.


Zenica i Tuzla 


Luka Modrić? Sad bi mu istog trenutka dao bubreg! A pritom ne pričam o njemu kao o igraču. Znam Lukina oca i Lukinu mater, znam mu strica. Iz one moje generacije koju sam vodio u reprezentaciji Luka je od svih igrača ostao najnormalniji. Skroman je, ponizan, on je sve ono što je bija i prije. Zna šta je, gdje je i zašto je, ali ponizan je. I znam da Luka nije napravio ništa loše, znam da je Luka najbolji na svitu. Meni je puka’ film kad je sve to krenulo i zva’ sam ga na telefon sa Hvara. Zapravo, prvo sam mu zva’ oca, koji je bija gotov, baš gotov. Onda sam zva’ i Luku i vidio sam da ga je to sve skupa jako pogodilo. Na žalost, takvi smo mi u Hrvatskoj. Jedva čekamo izvriđati neke autoritete. S druge strane, u takvim situacijama ojačaš.


Meni je dobro jednom rekao moj sportski direktor u »Bešiktašu«, Ender: »Ljudi koji su se rodili u Jugoslaviji i živjeli u Jugoslaviji spremni su na sve. Vas ništa ne može iznenaditi.«. Evo, pokušat ću to objasniti na svom primjeru. Recimo, došli smo u Moskvu, bilo je ljeto i odmah se, naravno, oduševili. E, ali govori nama direktor Kiril:


»Vidjet ćete kada dođete u Samaru ili u Vladikavkaz, u Kazan ili u Grozni…«. I mi dođemo u Samaru, a Samara k’o Niš, odemo u Vladikavkaz, a Vladikavkaz k’o Zenica. Onda dođemo u Tursku, Istanbul nas razvali u pozitivnom smislu. A Ender kaže: »Vidjet ćete kada dođete u Trabzon ili Gaziantep na granici sa Sirijom…«. A mi dođemo tamo i k’o da smo u Tuzli. Mi čak ‘oćemo šetati gradom, doživjeti Tuzlu još jednom, jer nam je pun kurac Bruxellesa i svih tih istih europskih gradova, ha, ha, ha… ‘Oću vidjeti Minsk, jeba te, ha, ha, ha… Malo sam skrenuo s teme, ali te kritike u nas… Pa, meni su kritike, poslije onih koje sam doživio kao izbornik reprezentacije, sve redom pero laka kategorija. U nas je to bija UFC, opali te k’o ona kugla u Koreji što ruši zgrade, ha, ha, ha…


Sanjin je jedan od dvojice mojih najboljih prijatelja


U Bad Waltersdorfu je nastala jedna ekskluzivna fotografija. Slaven Bilić i Sanjin Ugarković po tko zna koji put u životu pozdravili su se sudarajući se šakama, ali to do sada nije ovjekovječeno fotografijom. Nije trebalo biti ni sada, ali ipak se dogodilo. Vjerovali ili ne, zajednička fotografija dugogodišnjih prijatelja i poslovnih partnera nikad nije pronašla mjesto niti u njihovim obiteljskim albumima.


Slaven Bilić i Sanjin Ugarković, Foto: M. CVIJANOVIĆ


Slaven Bilić i Sanjin Ugarković, Foto: M. CVIJANOVIĆ



A zašto? U razdoblju kad je Slaven bio izbornik, a Sanjin zastupnik hrvatskih reprezentativaca Anasa Sharbinija, Siniše Linića i Darija Kneževića, njihovo je osamnaestogodišnje prijateljstvo bilo »strogo kontrolirano«. Ne zato što su nešto morali skrivati od javnosti, već zato što zluradnicima nisu željeli dati povoda ispoljiti »pokvarenu maštu i prljave strasti«. A oni su i onda, kao i sada, vodili iste razgovore. Nekoliko rečenica o nekim zajedničkim poslovnim potezima i »papirologijama« vezanim uz brojne nekretnine, a onda sati »cimanja« i prebiranja po uspomenama iz osebujna života dvojice osebujnih likova. Tako je bilo i minulih dana u srcu Štajerske. Pritom nije na odmet spomenuti da su i Slaven, i Sanjin u sjajnoj formi pa je doista teško prihvatiti činjenicu da su iza obojice teški operativni zahvati, od kojih nisu prošla niti tri mjeseca.


– Ugarak je moja prva poveznica s Rijekom. On je jedan od dvojice mojih najboljih prijatelja. Ne želim govoriti o Sanjinu kao o biznis-partneru, mi smo u prvom redu veliki prijatelji. Čak je taj biznis često remetio naše prijateljstvo, jer… Ja bi u tim trenucima kad smo pričali o poslu radije s njim pričao o bazama i forama. I zato bi redovito popizdiva kad bi me maltretirao s papirima i vodija u javnog bilježnika. Skrivanje? Ne, nismo se mi skrivali. Samo… U nas nikad nije bila bitna istina. Nije drukčije niti u Engleskoj, ali Hrvatska je mala zemlja u kojoj se do premijera dođe u pet minuta. Ili preko suside, ili preko matere od cure, ili preko nekog njegovog školskog frenda. Kažem, kod nas nije bilo skrivanja, pa Sanjin je bija na svih mojih šezdeset izborničkih utakmica. U hotelu, u avionu, samo na klupi samnom nije bija, ali bija je na tribini odmah iza klupe. Toliko je bija bitan. I ne samo to, dijelili smo stan u Zagrebu, ja sam u Rijeci spavao u njegovom stanu… To što se nikad nije samnom slikava, to je do njega. Kad bi nas god netko tija slikat, on bi skočio u stranu, ali nije to bila ilegala.


A zašto nije bila ilegala? Zato što je među nama sve bilo čisto da nije moglo biti čišće. Samo… Ljudi uvik seru. Ti koji ‘oće srat i nešto ružno govoriti. Meni je uvik bilo bitno da sam čist kada zatvorim oči, a to šta će pričati Jure ili Fabo… Baš me briga. Ja ću uvik takvima pokušati nešto objasniti, da li kroz intervju, da li nakon boce vina ili kave u kafiću… Probat ću im objasniti, ali ako oni to ne žele shvatiti… Onda jebiga. Neću zbog toga ne spavat’, ‘oću kad preuzimam »Hajduk« ili hrvatsku reprezentaciju, kad imam 38 godina i kad će me to razvaliti. A danas, danas će me to možda pogoditi na pet minuta, ali prije će me nasmijati. Da skratim, meni je sa Sanjinom dobro. Nitko me, istina, ne može iznervirati k’o on, ali to je dokaz da smo dobri, jer uvik se najprije naljutiš na onoga do koga ti je stalo, jel’ tako? Recimo, moj me Leo iznervira u tri sekunde, a zašto? Zato što me briga za njega. A slikavanje… Evo, i sad je bija problem kad si nas uslika prije treninga, jer Sanjin uvik kaže da je njemu mjesto u režiji, a ne na pozornici…


A režiser je katkad zaista teško biti, jer ima ulogu i »filtera«. Na dnevnoj bazi i već petnaestak godina. Jer, jedni bi htjeli ulaznice, drugi bi htjeli dres s potpisom, treći bi se, kao što Slaven kaže, slikavali, četvrti bi rado doveli u »West Ham« sina na probu, novinari bi, naravno, svakog tjedna ekskluzivni intervju, a sve to skupa je prilično iscrpljujuće… Dakle, nije baš uvijek lijepo biti režiser. Ugarković se, u skladu s tim, po običaju nije htio očitovati. Možda se jednoga dana i to promijeni. Pitanje je samo tko će i na koji način njega nagovoriti da se u intervjuu »skine do kraja«. Uskoro se blliži Sanjinov okrugli, pedeseti rođendan i tim bi ga povodom valjalo smekšati. Imao bi Ugarak što reći…