RIJEKA Sportska Rijeka se ne voli uznositi, nije sklona samohvali, voli šutjeti i raditi iako se može itekako pohvaliti i rezultatima i bogatom tradicijom. U red onih koji desetljećima ispisuju njezinu povijest su i brojne generacije nogometaša »Rikarda Benčića«, neuništivih loptačkih romantičara s Omladinskog igrališta, koji tako djeluju čak sedamdeset godina. Kroz klub koji je osnovan poratne 1948. godine, u eri dok je na političkoj sceni top tema bio sukob Tita i Staljina, prošli su brojni igrači i treneri, razni među njima koji su skinuli dres ostali su mislima i srcem vezani uz voljeno ime kluba koji bilježi jednu »okruglu« obljetnicu. Malo je onih koji mogu kazati da djeluju skoro »tri kvarti« stoljeća.

– Razmišljalo se svojevremeno o obilježavanju jedne obljetnice. Mi smo čak prije deset godina mislili malo zvučnije proslaviti ondašnju šezdesetu obljeticu – veli Dragan Vranješ, za brojne generacije riječkih ljubitelja nogometa sinonim za »Rikard Benčić«, klub bez kojega jednostavno ne može i koji s druge strane ne može bez njega. Voli kazati »tko bi namijesio kolača za svih«, ali u svom klubu zna stvoriti pravu, pogodnu atmosferu koja tradicionalno krasi ovu nogometnu družinu iz generacije u generaciju. – Tada je naš predsjednik bio Zdravko Čupković, bili su pregovori da nam povodom te obljetnice gostuje »Hajduk«. To sve se, međutim, nekako razvodnilo, ispalo je da oni nisu mogli doći.

Sada se u klubu uopće ne razmišlja o nekakvoj zvučnijoj proslavi velikog jubileja, ispast će po onoj »slavit ćemo tiho, skromno, u krugu obitelji«.

– Sada su došla neka teška financijska vremena i mi jednostavno nismo u mogućnosti da sve ovo značajnije proslavimo, onako kako Bog zapovijeda. Za proslavu ćemo se mi nekako snaći, jednostavno kada odigramo utakmicu, ostat ćemo malo svi skupa i malo ćemo profeštati.

Svima u klubu, htjeli to oni ili ne, srce zakuca jače kada pomisli da je prošlo sedam desetljeća od kada se krenulo u ovu osebujnu nogometnu avanturu koja traje i traje.

– Kao i u svakom sportu, tako je i kod nas bilo i lijepih i trenutaka. Bilo je situacija kada se slavilo, ali i utakmica kada nismo baš dobro prolazili te smo tugovali, ali tako je to u sportu.

Svi kao jedan

I u radostima i u tugama ovaj jubilej »Rikarda Benčića« potvrđuje kakav je sport fenomen, kako lopta okuplja ljude, koliki je razlog za druženja, nadmetanja, ali i za zabavu i stvaranje prijateljstava od kojih neka ostaju za cijeli život. Pritom su pravila pravog sportskog ponašanja itekako važna.

– Sve se to ostvaruje kod nas, ali zahvaljujući trenerima jer oni kao prvo drže igrače na okupu. Događalo se da pojedinci iskaču, ne prate kućni red. Takvima smo se znali zahvaliti. Mi napravimo pravu selekciju i takvi momci su svi kao jedan. Ima tu studenata, učenika, radnika i svi zajedno jako dobro funkcioniraju. Vole se, nalaze se međusobno čak i vani, izvan igrališta. To sve je naša najveća dobit – kaže Vranješ.

Naravno da se teži pobjedama i uspjesima, ali u prvom redu dobrim međuljudskim odnosima, što i jest draž amaterskog sporta. Klub niti je imao niti ima nekih megalomanskih planova i ciljeva, ne postoje imperativi velikih rezultata, igra se sporta i nogometa radi.

– Uvijek je tako bilo i tako će i biti. Mi nastojimo promovirati onaj bolji dio sporta, jer ovaj profesionalizam svašta donosi. Svjedoci smo događanja zbog kojih se čovjek hvata za glavu.

Rođen 1944. godine, Vranješ već kroz tolike godine, više od pola stoljeća, dobro zna kako se promovira zdravo sportsko tkivo, tu je već 56 godina!

– Ovo mi je sve jer sam i radio u »Rikardu Benčiću«, egzistencija mi je bila u toj firmi. Ono što sam imao slobodnog vremena, tu sam ga upražnjavao. Dobijali smo i gubili utakmice, veselili se. Obilazili smo ovdašnje terene, čitavu Istru i one u riječkom prstenu. Upoznali smo tako ovaj kraj do temelja.

Nema funkcije koju nije obnašao nastojeći dati što veći doprinos, od igrača i trenera. Rado se sjeti nekih davnih dana, kao i svog ulaska u nogometni svijet zaslugom kasnijeg poznatog suca Steve Marinkovića te Hakije Mameledžije, kasnijeg poznatog boćarskog funkcionera, tada obojice igrača u »Rikardu Benčiću«.

– Bio sam sve u klubu. Najljepše je bilo onda kada smo imali dobru ekipu, ja sam igrao, a mi smo pobjeđivali. Znali smo se i malo zaigrati. Ali, bilo je i loših trenutaka kada smo gubili, pa smo se znali i posvađati. Od tih ljudi jako nas je malo ostalo živih s kojima mogu evocirati uspomene. Ja sam završio BIŠ, Brodograđevno-industrijsku školu. Po struci sam alatničar i kada sam došao raditi u »Benčić«, odmah su mi došli Stevo Marinković i Hakija Mameledžija. Marinković me pitao igram li nogomet…

Nije bilo samo tako doći na Omladinsko igralište, treniralo se i snalazilo kako se moglo. Isto tako i za razna »ugodna« putovanja na utakmice.

– Trenirali smo blizu kozalskog groblja, na tadašnjoj livadi u blizini sadašnje zgrade pošte. Kasnije smo vježbali čak i na Đardinu, na Mlaki. Kakvu smo volju imali. Sjećam se i naših putovanja. Znali smo recimo ići kamionom u Hreljin ili u Dražice. Istina je da je za vrijeme vožnje bila spuštena cerada, ali nakupila su se dva prsta prašine. No, bilo je lijepo.

Sada je sve to nešto drugo, na nekadašnjem, mnogima dragom lešu Omladinskog igrališta je umjetna zelena podloga, to izgleda kao da se legendarni film »Casablanca« emitira u boji.

– Ovo sada je nespojivo s onim što je nekada bilo. Recimo, ona šljaka je bila dobra kada je padala kiša, ali kada je teren bio suh, »najeli« bismo se prašine, nismo mogli disati.

Duboki korijen

»Benčićevci« su preživjeli sve moguće promjene i opstali su, nema brojnih klubova koji su s njima dijelili teren kao što su »Konstruktor« predvođen legendarnim Slavkom Kneževićem – Joletom ili »Primorje«, čiji je sinonim bio Slavko Tus. Otpali su kao lišće u ovom mjesecu listopadu, »Rikard Benčić« je očito »zimzelena biljka« vrlo dubokih korijena. Ostaje na ovom terenu kao i »Lokomotiva«.

– S ovog Omladinskog igrališta je svojevremeno nestao »Lučki radnik«, ali oni su dobili igralište na Rujevici, nakon preseljenja tamo sada su u nemilosti. Tu su s nama bili »Konstruktor« i »Primorje«, a u onim davnim godinama »Torpedo«, »3. maj«, kojih također više nema. Uh, to su bili jaki klubovi, sjećam ih se još kao klinac. Iz »Torpeda« je jedan istaknuti igrač bio otišao u »Rijeku«. U tadašnja vremena sve te jake radne organizacije su se htjele natjecati u nogometu. Bilo je onda i popuštanja igračima, dodjele radnih mjesta i sličnoga. Potom je bila došla jedna uredba i sve je to bilo sasječeno u korijenu. Mi smo uspjeli ostati, čak je i »Lokomotivi« prijetilo gašenje. Mi smo opstali zato jer smo uvijek s nogama na zemlji. Gledamo situaciju otvorenim očima i znamo što možemo. Navest ću primjer poznatog nogometaša i trenera Lucijana Celića, koji stanuje tu u susjedstvu. Nešto sam mu se žalio i negodovao. Rekao mi je »Muči, vi ste najbolji klub u Rijeci. Ne, ne šalim se«. Naveo mi je primjere klubova poput »Pomorca« i onoga što mu se dogodilo, tadašnjeg pada »Orijenta«, spomenuo je i ondašnje krize »Halubjana« i »Grobničana«. Za nas je kazao da nikome nismo dužni, da znamo gdje nam je mjesto. Ohrabrio me je. Uostalom, o nama se može pitati i suce i sve druge, svi će vam kazati kakvi smo, s nama nikada nema problema.

Onima koji prate već dugo ovaj klub dobro znaju da tu nema nekih razmišljanja o promocijama u više rangove i sličnih razmišljanja.

– Mi smo u Prvoj Županijskoj ligi, to nam je odlična »ligica«. Tu igramo, mi nemamo nikakvih aspiracija za nekakve više rangove. Ima niz klubova koji su željeli i žele ići naprijed, nama je ovaj rang dobar. Za nešto drugo su veći troškovi, pojave se apetiti, a sada novaca nema.

Nasljednik

U jubilarcu se tako ne razmišlja, nije lako odgovarati ni svakodnevnim zahtjevima. U tome pomažu ljudi iz raznih generacija kojima je ovaj klub stalno u srcu. Nije lako »servisiranje« pogona u kojem je u svim kategorijama 120 igrača te četiri trenera.

– Ne znam kako bismo se snalazili da nema Zdravka Čupkovića i predsjednika Andrije Đudarića. On je također igrao za »Rikard Benčić«, ja sam mu bio trener. Bio je jako dobar, poslao sam ga bio u »Rijeku« u ona doba kada je još igrao Miodrag Kustudić. Nakon dva mjeseca se vratio, ja sam ga pitao »što si se vratio, jesi li ti lud«. Njegov pokojni otac je imao drugačiju viziju. Rekao mu je da on može igrati nogomet, ali pitao ga što će biti ako se ozlijedi. Školovanje je postalo broj jedan.

Dragan Vranješ nastoji svaki dan doći na igralište, boreći se i protiv zdravstvenih problema.

– Imam aritmiju. Bio sam podvrgnut terapiji elektrošokom, na koncu mi je liječnica kardiologinja priopćila kako to nije uspjelo i da moram biti načisto s tim da sam srčani bolesnik te da se moram čuvati i fizički i psihički. Kao za inat, 6. rujna sam vozio automobil na Tibljašima, zanijelo me kao na ledu, na vozilu je bila totalna šteta. Da nisam bio vezan, bio bih pokojni. Pomažem i pratim koliko zdravlje dopušta, volio bih da mi se nađe kakva zamjena.

U »Benčiću« vjeruju da će uspješno djelovati i dalje, biti tiha, mirna i skromna loptačka družina.

– Dok sam tu, ja i ovi ljudi oko mene ići ćemo dalje. Čupković i Đudarić, sve su to moja djeca.