In memoriam

Otišao je Dragan Vranješ, posljednji nogometni romantičar i entuzijast s Omladinskog igrališta

Igor Duvnjak

Dragan Vranješ nedavno je u Novome listu govorio o 70. obljetnici kluba/Foto Arhiva NL

Dragan Vranješ nedavno je u Novome listu govorio o 70. obljetnici kluba/Foto Arhiva NL

Do posljednjih trenutaka je disao sa voljenim klubom, imao je aritmiju, prije nepunih šest mjeseci je sretno preživio i prometni udes, ali tog nevjerojatnog entuzijastu, zaljubljenika u sport kakvog treba tražiti, od kluba ništa nije moglo odvojiti. Na drugi svijet je otišao kao tajnik svog voljenoga Rikarda Benčića.



RIJEKA Protagonisti jedan za drugim silaze s riječke scene, tako i oni nezaboravni s Omladinskog igrališta. Nema davno da je na drugi svijet tako ispraćen Vjeko Knežević, a sada mu se pridružio i Dragan Vranješ, koji spada u najuži krug takozvanih »asova malih terena«. Sam spomen njegova neumitno vraća sjećanja na zlatne dane ovog za riječki sport kultnog terena, igrališta koje je u tadašnjim brojnim klubovima bilo zlatni rudnik vrsnih igrača za najbolje momčadi, ali i mjesto na kojem je brojna publika uživala, kako u sjajnim priredbama tako i u druženju, zabavi i nezaobilaznim pošalicama. U takvom okruženju Dragan Vranješ je bio nešto jedinstveno, sinonim za »Rikard Benčić« isto tako što su na Omladinskom bili njegovi kolege i prijatelji, nezaboravni Slavko Knežević Jole za »Kontruktor« i Slavko Tus Cirka za »Primorje«. Brojke ne kažu sve, ali katkada govore više od riječi kao u slučaju Dragana Vranješa, čovjeka rođenoga 1944. godine, koji je u svom klubu od igrača, trenera i čega sve ne cijeli život sve do sada bio čak više od pola stoljeća, tu je živio i radio više već 56 godina. Nema dvojbe, jedinstven primjer u riječkom sportu za romantičara nogometa koji je promovirajući zdravo tkivo sporta bio u pravom smislu riječi duša i srce NK »Rikard Benčića«.


Kada su prije par mjeseci ovi pravi »Romantičari s Omladinskog« slavili veliki jubilej, 70 godina kluba Dragan Vranješ je za naš list pričao o simbiozi njega i »Benčića«, tvrtke u kojoj je bio zaposlen kao alatničar po završetku ovdašnjeg BIŠ–a, Brodograđevno-industrijske škole, te kluba čiju je povijest pisao iz godine u godinu, iz desetljeća u desetljeće sve dok je disao jer za njega je slobodno vrijeme bilo »ići na Omladinsko«. Sjećao se dana kada su ga u svijet nogometa uveli bivši sudac Stevo Marinković i znani boćarski funkcioner u »Benčiću« Hakija Mameledžija. Spominjao se u tom loptačkom »Amarcordu« pobjeda i poraza, radosti i razočaranja, treninga blizu kozalskog groblja kraj sadašnje zgrade pošte ili na Đardinu dok klub još nije imao igrališta te za današnje vrijeme nezamislivih putovanja kamionom recimo na Hreljin ili u Dražice, »gutanja prašine« uoči zagrijavanja. Do posljednjih trenutaka je disao sa voljenim klubom, imao je aritmiju, prije nepunih šest mjeseci je sretno preživio i prometni udes, ali tog nevjerojatnog entuzijastu, zaljubljenika u sport kakvog treba tražiti, od kluba ništa nije moglo odvojiti. Na drugi svijet je otišao kao tajnik svog voljenoga »Rikarda Benčića«.