Olić: Stavljam loptu na bijelu točku, a gol se smanjuje. Kao da pucam na hokejaški gol...

Heynckes pita tko će pucati, a svi glave u pod. Redom su ga odbili Robben, Timoščuk, Kroos… Ma svi živi. Što ću, rekao sam, pucat ću. Preuzeo sam odgovornost. Ne mislim da sam tako loše pucao, ali Čech je pogodio stranu, kaže Olić

MÜNCHEN – Naš grad, naš stadion, naš pokal… Prije početka utakmice s tribine na kojoj su bili smješteni najvatreniji »Bayernovi« navijači s velikoga je transparenta odaslana jasna poruka. Baš sve je u Münchenu minule subote bilo pripremljeno za veliko slavlje. U omiljenom restoranu Ivice Olića u Ottobrunu također. Kad ono… U prvim satima nedjelje »kod Ante« je vladala komorna atmosfera. Živnulo je tek kad se u restoranu pojavila Olićeva supruga Natali, koja je stala buditi utučene goste.

Zadnji je stigao Ola, koji nikad prije nije djelovao tako tužno, bez obzira što mu s lica nije uspio umaći onaj njegov iskreni dječački osmijeh. Ovaj put je pogled više lutao nego obično. Kako i neće. Ola, koji je prije dvije godine svojim pogocima vukao »Bayern« do finala, ovaj je put u finalu na svom stadionu postao tragičar. Promašenoga jedanaesterca sjećat će se cijeli život. 

– Eto, i to je nogomet, sad i ja to mogu reći poslije ove utakmice – kaže Olić. – Ali, da vam kažem iskreno, ja uopće nisam tužan zbog tog jedanaesterca. Mene najviše boli ona prilika. Ma, da mi je još jednom to doživjeti. Ne bih dodavao, nego bi pucao… Išao sam igrački, neočekivano. Svi misle da ću pucati, a ja dodam… I da je tamo bio Gomez, a ne Van Buyten to bi bio gol. Učinilo mi se da je tamo Mario. On bi to pospremio. Ovako, Van Buyten nije ni stigao do lopte. Nije čovjek kriv, reagirao je stoperski.   

Oči pune suza

Jedanaesterac?

U tužnom raspoloženju bio je i Danijel Pranjić.– Što kazati nakon ovakvog poraza? Dominirali smo cijelu utakmicu, stvarali šanse. Kad smo poveli s 1:0, svi su mislili da je gotovo, ali nije bilo. Pala nam je koncentracija u zadnje dvije minute, to se klubu kao što je Bayern ne smije dogoditi u finalu Lige prvaka – kazao je Pranjić.Stalno je ponavljao, šteta, šteta…– Ovo je bila posljednja šansa meni i Oliću da osvojimo Ligu prvaka. Tješio sam Olića, ne treba žaliti za propuštenim jedanaestercem, neki nisu htjeli pucati, on je bio hrabar.Je li se netko u svlačionici ljutio na Robbena koji je izgubio i Ligu prvaka nakon prvenstva?– Nema razloga za ljutnju, izgubili smo svi zajedno! Njemu je bilo jako žao što je promašio taj jedanaesterac – zaključio je Pranjić.

– E, sad da vam Ola kaže kako je bilo. Heynckes pita tko će pucati, a svi glave u pod. Redom su ga odbili Robben, Timoščuk, Kroos… Ma svi živi. Što ću, rekao sam, pucat ću. Preuzeo sam odgovornost. Uzeo sam loptu u ruke i dok sam išao od centra prema šesnaestercu razmišljao sam kako ću ga izvesti. Rek’o sam sebi: »Ola izaberi stranu i pucaj, nema ti druge!«. Tako je i bilo. Ne mislim da sam tako loše pucao, ali Čech je pogodio stranu. Događa se. Ali, nije bilo lako. Stavljam loptu na bijelu točku, a gol se smanjuje. Imao sam osjećaj kao da pucam Kristanu na hokejaškom golu. Majke mi. Inače sam dobro pucao penale, kad sam igrao za CSKA zabio sam svih deset. Evo, promašio sam sada kad je bilo najbitnije. Tako je to u nogometu. Međutim, opet bih pucao da je trebalo. Barem se nisam prestrašio kao većina mojih suigrača. 

Koliko je bilo teško gledati nogometaše »Chelseaja« kako se raduju?

– Nemojte to ni pitati. A tek moji klinci na tribinama. Gledam Luku, pune oči suza. Pitam ga: sine jel’ ti to plačeš. A on suzdržava suze i govori mi ono što mu ja uvijek govorim kad ‘oće plakati. Tata, jak sam k’o beton. Nema plakanja. E, ako se tad nisam slomio, neću nikada. Joooj, ne daj Bože više da ikad igram u finalu Lige prvaka. To je stres neviđeni, majke mi. Evo, ovi moji iz Davora radili u petak fiš-paprikaš, a ja se u karanteni tresem kao taj som u kotliću, ha, ha… 

Uz toliku dominaciju ipak niste pobijedili?

– Ma, bruka je kako je ovaj »Chelsea« igrao u finalu. To se niti ne može nazvati finalom kad igra samo jedna momčad. Igrali su tako i protiv »Barcelone«. A pogledajte kako smo mi došli do finala, maznuli smo »Reala« u polufinalu. Prije dvije godine smo imali sreće, ali ove sezone smo ubijali. Ubijali. Ne mo’š reći da igraju. Drogba 88 minuta nije primio loptu. Ne kažem, majstor je, ali nije ga se vidjelo do gola. Možda je i Heynckes malo pogriješio s izmjenama. Naravno, ne u mom slučaju. Ma, stvarno smo imali sve u svojim rukama, dominirali, imali penal za 2:1. Da su nas razbili ne bi mi bilo ovako krivo. Evo, prije dvije godine nas je »Inter« u finalu razvalio i nikom ništa. Ne mo’š biti tužan u takvim okolnostima. Ovo je bilo nešto sasvim drugo.   

Život ide dalje

»Chelsea«?

– Razočarali su me. Možeš ti slaviti naslov prvaka Europe, ali znaš da nećeš više deset godina ništa napraviti ako budeš ovako igrao. A »Bayern« je prije dvije godine igrao u finalu i opet će igrati. Uuu, da ne zaboravim, Schweinsteigera mi je jako bilo žao. Njega je to zgazilo. Ma i mene je pogodilo, ali on kad je promašio penal nije jadan znao što ga je snašlo. Bio je zgažen od emocija. Ja idem u »Wolfsburg«, a on ostaje. Moj promašeni jedanaesterac nije bio presudan, on je bio taj koji je zakazao kad je bilo najpotrebnije. Nema veze, idemo dalje. Žao mi je samo što ova srebrna kolajna neće biti zlatna, eto jedino to… Ipak sam bio dio toga spektakla, ušao sam u igru, osjetio duel, na kraju krajeva bio sam, što se kaže, protagonist. Dvaput sam igrao u finalu Lige prvaka, nisam postao europski prvak, ali što je, tu je. Život ide dalje. Mislio sam da Englezi neće imati taj poznati njemački mentalitet. Obično Nijemci zabijaju golove u devedesetoj. E, ovaj je put zabio »Chelsea«. 

Kao Turci u Beču?

– E, to se ne može mjeriti. Tada me to strašno boljelo, plakao sam k’o malo dijete. Valjda zbog načina na koji se to dogodilo.