Legendarni napadač kockastih

Olić: Danas svi žele biti nedodirljivi, a ja sam uvijek bio čovjek iz naroda

Marko Cvijanović

Foto Reuters

Foto Reuters

Ostaju samo uspomene. Na dane kad je Ivica Olić žario i palio. Uzalud će ekipa iz Davora pred malim ekranom u zajedničkoj »birtiji« čekati da njihov Ola zabije gol u kockastom dresu pa da zavrti kažiprstom kao signal konobaru da donese turu… 



Koliko god obojica željeli da se to dogodi što kasnije, sve je ukazivalo da će se na zaslonu mobitela uskoro pojaviti nedvosmislena poruka. I pojavila se: »Brate, batalio sam repku!«  Iskreno. Bez uvijanja i »prigodnih« epiteta. Objašnjenja. Napisana tipičnim »olićevskim« žargonom koji nikad nije patio od uvriježenih načela i protokola. Patetike. Zdravo sročena jednostavna rečenica. Iz dubine duše. Srodne, »narodne« duše Ivice Olića koji više neće obući dres hrvatske reprezentacije, onaj ispod kojega se uvijek najbolje osjećao.


Čak i u vremenima maestralne »Bayernove« ere. Prije te oproštajne poruke javio se da bi s dragim subesjednikom oplakao naprasan odlazak njegovog i našeg »Stube«, velikog nogometnog zaljubljenika Stanislava Stuburića, čovjeka koji je jednako strastveno proživljavao baš svaku od Oline 104. reprezentativne utakmice, iskreno se radovao svakom njegovom pogotku, nervirao zbog svakog promašaja i silno žestio zbog nekih znanih i neznanih nepravdi. »Stuba« je Olu znao u dušu. I predosjećao da je njegova reprezentativna priča došla kraju. Ne sluteći, kao uostalom i nitko od nas, da će u predvečerje Ivičina konačna oproštaja s kockastim dresom prerano bolno otići putem dobrih spominjanja. Svi su oproštaji tužni…



Oproštajna utakmica u Hamburgu


Iako je još prerano o tome govoriti budući da njegove igračke ambicije nisu ugasle, Ivica Olić razmišlja o optoštajnoj utakmici. Jednoga dana…




– Bilo bi najbolje da to bude u Hamburgu, na ovom prekrasnom stadionu. Igrala bi hrvatska reprezentacija protiv igrača iz klubova za koje sam igrao. Mislim da bi to bila prava stvar. Mirovina? Još je rano. Ako se na kraju sezone pojavi neka zanimljiva opcija, u svakom slučaju ću je uzeti u razmatranje. Ako ne, HSV je planirao da ostanem u klubu i poslije igračke karijere još tri godine. Vjerojatno omladinski pogon. Vidjet ćemo što donosi sutra.


S trenerom Brunom Labadijom je počeo komunicirati.


– Prišao mi je na treningu, vidim da želi da uspostavimo normalan odnos. Imam osjećaj kao da priprema teren da me vrati. Spreman sam, treniram punim intenzitetom. Na njemu je odluka.



Hrvatska je imala puno velikih igrača i većih znalaca od Ivice Olića, ali rijetko se koji od njih može pohvaliti takvim reprezentativnim dostignućima. Ola je svojim golovima rušio Italiju, Englesku, Njemačku, Tursku, Srbiju, Kamerun… Na svjetskim i europskim prvenstvima, u prijateljskim i odlučujućim kvalifikacijskim utakmicama. Taj nikad nije birao utakmice. Za Hrvatsku je uvijek igrao istim žarom i angažmanom. U prvom i 104. nastupu. Ola je jednostavno takav.


Vrijeme je proletjelo


– Kad se vraćam unatrag i malo prebirem po uspomenama, shvatim da je vrijeme, zapravo, jako brzo prošlo. Proletjelo. Ostaju uspomene i golovi… – kaže Ivica Olić u glasu kojega se osjeća svojevrsno olakšanje. Koliko god teško bilo donijeti veliku odluku.


– Dođe vrijeme kada osjetiš da je kraj… – kaže Ola, koji je bio toliko ponosan i radije se ugrizao za jezik nego rekao nešto što bi moglo biti povod zluradim komentarima. Neka ostane na tome. Iako… Tako je jasno da je prekretnica bila prijateljska utakmica s Rusijom u Rostovu. Tjedan dana treninga i – klupa. Od početka do kraja utakmice. Koliko god ponos bio izmišljena kategorija, preko nekih stvari se ne može prijeći. Bez obzira na neke nedvojbene nepovoljne okolnosti uslijed naprasno srozanog klupskog statusa kao posljedicu sve češćih trzavica i nesuglasica s trenerom HSV-a, Brunom Labadijom.


– Nema potrebe za kopanjem po onome što se dogodilo. Ja sam ovu odluku prespavao, ona nije došla preko noći. To je to. Ne žalim ni za čim. Ni trenutka, ni dana provedenog u reprezentaciji. Sve bih ponovio – tvrdi Ivica Olić koji je bio izravni protagonist nekih uistinu povijesnih utakmica hrvatske reprezentacije. Vječno će se pred očima hrvatskih navijača i nogometnih kroničara vrtjeti slike kada Ola na Wembleyju protiv Engleske trese mrežu Gordog Abiona i pritom ne gleda kako lopta ulazi u gol, već se želi uvjeriti da zastavica pomoćnoga suca nije u zraku, kada muku muči s podstavom dresa koji, poslije slavlja uslijed postignutoga pogotka Talijanima na Svjetskom prvenstvu u Japanu, više ne može navući na se, kada trese mrežu moćnoga Elfa na Europskom prvenstvu u Austriji, kada Hrvatskoj krči put na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini pogotkom Turskoj usred Istanbula ili prsima trese mrežu Srbiji u kvalifikacijama za SP u Brazilu, a onda u Manausu pogotkom najavi najuvjerljiviju hrvatsku pobjedu na velikim natjecanjima. To je Ivica Olić na terenu.


Drvena noga


– Jao, kad se sjetim tog Manausa… Pet sati prije utakmice padnem u kupaonici i sav se izrežem. Rupa na desnoj nozi, krv nikako da stane, a ja kažem doktorima – nema šivanja! Motaj to i pravac na teren. Uvjerili me, nekako, pametni ljudi da je ipak bolje zašiti rane jer se u  suprotnom mogu inficirati. Sašiju me, a ja na desnu nogu ne mogu stati, ne mogu ni čarapu navući. Opet kažem doktorima: udarajte blokadu. Udare oni blokadu i usput me pitaju: Kako ćeš igrati? Pa, uopće nećeš imati osjećaj s tom desnom nogom. A ja im kažem: Kakva desna noga, ona je ionako drvena, ha, ha, ha… Iako, ta moja drvena desna noga se nazabijala važnih golova. I Talijanima, i Englezima, s njom sam zabio gol koji je sačuvao HSV od ispadanja. Poslije svega ispada da nije bila samo za autobus, jel’ tako? Ha, ha, ha…


O Ivici Oliću van terena možda će najviše otkriti nezaboravna druženja »kod Ante« u Ottobrunu na vrhuncu njegove klupske karijere kada je pogocima nosio »Bayern« do finala Lige prvaka 2010. godine, kada su pod Olićevim kopačkama padali »Juventus«, »Manchester United«, »Lyon«… Ola je uvijek birao intimu, miljama daleko od glamuroznih partyja napuhanih nogometnih zvijezda, šampanjaca i kavijara mondenih restorana. U Ottobrunu se tih dana slušala slavonska tamburica i jeo domaći kulen od veprovine, kuhala palenta, a u kotliću krčkao »fiš paprikaš« po recepturi njegovih Davoraca, onih istih dragih ljudi koji su se Ivičinoj brzini i golovima divili još dok je zabijao golove u »Posavcu«. Oni su bili i ostali najdraže Olino društvo. Burazer Marin, burazer od tetke Željko, Stuba veliki, Stuba mali, Marijan, Tomo, Jure… Silno će nedostajati zajednički susreti poslije Ivičinih utakmica. Iskreni i spontani. Otvoreni do srži. Bez figa u džepu.


– Uh, bilo je lijepo. Kad se samo sjetim. Baš smo se dobro zabavljali… Fale mi ti dani. Veliki »Stuba«, naravno,  najviše, još ne vjerujem da ga više nema. Bio je kralj, sve nas je držao na okupu, uvijek vedar i nasmijan. Što ti je život…


Neka druga vremena


Olićevim odlaskom reprezentacija će se zauvijek oprostiti od nekih romantičarskih vremena u kojima nije bilo bitno tko koliko ima na bankovnim računima, hoće li frizura na »selfieima« biti postojana, a trbušni mišići napeti do granice puknuća, vremena kada je »repka« bila svetinja, kada su se u autobusima i avionima kartale bela, trešeta i remi i pjevale zajedničke pjesme… Nekad bilo… Za Olu nikad nije postojao »silenzio stampa«, Ola nikad nije uvijao  stvari u celofan, gurao probleme pod tepih, niti bježao od odgovornosti… Nikad se, uostalom, nije libio poslije nekih loših igara priznati: »Brate, visjeli smo k’o luster!« Tipični Ola. Sve je manje takvih…


– Otuđili smo se jedni od drugih, možda su danas druga vremena, ali ja to ne priznajem. Nekad su uvijek bila barem tri stola za belu ili remi, danas svatko sam sa sobom u sobi igra »Play station«, kopa po mobitelu, stavi slušalice na uši i isključi se. Switch off. Spavaju po dvanaest sati dnevno, mole Boga da ih nitko od novinara ništa ne pita, bježe od vas k’o vrag od tamjana. Nije u redu. Nekad je bilo drukčije, imali smo povjerenja jedni u druge. Znali smo što će ostati između nas, što će u novine, družili smo se, pričali neobavezno, razmjenjivali mišljenja… Na žalost, danas više toga nema. Danas svi žele biti nedodirljivi, ne znam zašto? Ja sam uvijek bio čovjek iz naroda, tako su me moji naučili. Imao sam i ja svojih favorita, normalna stvar, ali sa svima sam bio korektan. Vremena se očito mijenjaju…Na žalost. Ostaju samo uspomene. Na dane kad je Ivica Olić žario i palio. Uzalud će ekipa iz Davora pred malim ekranom u zajedničkoj »birtiji« čekati da njihov Ola zabije gol u kockastom dresu pa da zavrti kažiprstom kao signal konobaru da donese turu… Svi su oproštaji tužni…