U finalu svjetskog nogometnog prvenstva koje će 2030. zajednički organizirati savez balkanskih država – Bugarska, Grčka, Rumunjska i Srbija – a čije će se finale sredinom srpnja te godine odigrati u Beogradu, svjetskim će prvakom postati – Hrvatska!

Tvrdnja koja se na prvi pogled čini dostojna misli »vidovitog Milana« zapravo počiva na jednoj vrlo egzaktnoj nauci – matematici. Istina treba joj dodati i ponešto povijesti te sociologije te dakako zrnce sportske sreće, no ne da je »čiribimbistička« nego je brutalno – egzaktna. Kako, kada i zašto?

Krenimo redom. Vidjet ćete – analogija je vrlo zanimljiva.

Miroslav Blažević, koji će se kasnijih godina proslaviti i nadimkom Ćiro, u jednoj je velikoj mjeri Riječanin. Nakon njegove rodne Bosne i Travnika, prvo mjesto u kojem je okušao svoje, kako je uvijek tvrdio sasvim prosječne, nogometne sposobnosti bila je – Rijeka. No, već početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća zbog ozljede prekida karijeru nogometaša te seli u Švicarsku gdje postaje – nogometni trener. Mnogo kasnije, 1979. godine vraća se u Hrvatsku gdje preuzima treniranje NK Rijeke. Sasvim pristojna sezona na Kantridi značila je 1980. godine osvajanje 10. mjesta u jakoj jugo ligi. Iz Rijeke odlazi u Dinamo da bi si 1982. godine priskrbio status vječne legende – Dinamo je pod njegovim vodstvom osvojio prvenstvo Jugoslavije nakon nevjerojatne 24 godine posta maksimirskog prvoligaša. No, Ćiro tu ne staje te se u najsjajnije stranice nacionalne povijesti Hrvatske upisuje 1998. godine kad na svjetskom prvenstvu u Francuskoj s »Vatrenima« osvaja brončanu medalju.

Aktualno tisućljeće 

Idemo dalje. Aktualno je tisućljeće, njegovo prvo desetljeće. Na Kantridi HNK Rijeku vodi – Zlatko Dalić. U grad na Rječini stigao je 2007. godine da bi na kraju te sezone, 2008. godine u HNL-u s Rijekom zauzeo četvrtu poziciju. Gledano iz današnjeg okvira, to se ne bi baš moglo smatrati nekim uspjehom, ali za ta vremena ne baš tako bogate i posložene Rijeke, sasvim dobar uspjeh. Kako je poznato, deset godina kasnije, lani u srpnju, izabrana hrvatska nogometna nacionalna vrsta u Moskvi zauzima fenomenalnu drugu poziciju i u domovinu se vraća sa – srebrom.

Konačno, dolazimo do Igora Bišćana. Vrlo je uspješan gdje se god pojavi. Najprije je marginalni Rudeš, klub sa zagrebačke periferije uveo u Prvu HNL, da bi kasnije s Olimpijom iz Ljubljane, čime je prekinuo mariborsku nogometnu dominaciju u susjednoj nam Sloveniji, uzeo – dvostruku krunu, osvojio je prvenstvo i kup. Lako je moguće da će već ove godine Bišćan nastaviti nisku uspjeha osvajanjem hrvatskog kupa s Rijekom: nešto lakši protivnik u polufinalu i Dinamo europsko prezimljavanje koje će mu podignuti ambicije ali i donijet iscrpljenost mogli bi utjecati na povećanje šansi Rijeke. Naravno, ukoliko do finala stigne tu je i činjenica da se ono igra u Rijeci bliskoj Puli što donosi skoro pa domaćinsku prevlast i ugođaj na tribinama.

Nastavimo li selektorsku analogiju, Bišćan će najkasnije do 2028. postati hrvatskim nogometnim selektorom te će 2030. na velikom finalu svjetskog prvenstva koje će se igrati u glavnom gradu Srbije osvojiti naslov – svjetskog prvaka! Jer preduvjet uspjeha na globalnoj pozornici je – prethodno treniranja Rijeke. Bišćan ga upravo ispunjava, a treniranjem Rijeke dobiva se najznačajnije moguće iskustvo, ali i snagu pobjede nad sudbinom, te se analogijom Ćiro treći, Dalić drugi, diže za stepenicu više na postolju. Ćiro bronca. Dalić srebro, Bišćan zlato.

Jugoslavenski post

Pođe li nešto slično ove godine za nogama izabrane nacionalne vrste Slovenije na čijem se čelu nalazi Matjaž Kek, čovjek koji je obilježio riječku nogometnu povijest, ali je i ta sredina, Kantrida i kasnije Rujevica, utjecala na njegovo potpuno sazrijevanje, »reprezentativni usud Rijeke« će se do kraja potvrditi.

Na kraju, htjeli to ili ne priznati samozvani protagonisti »vječnog derbija«, Dinamo s jednog od najneuglednijih stadiona u bilo kom glavnom europskom gradu, ili pak Hajduk koji se sve više zadovoljava mirnoćom igranja između pete pozicije i zone ispadanja, Rijeka je zapravo onaj presudni, prelomni moment u razvoju najznačajnijih hrvatskih trenerskih imena. Ili da rezimiramo – ako će Rijeka 2020. godine biti Europska prijestolnica kulture, već danas – sporta. Konkretno – nogometa.

I na kraju, zbog čega Hajduku ide toliko loše? Pa zbog toga što ga ne vodi ni jedan trener koji je prije toga kormilario HNK Rijekom! Jer i Dinamo je prekinuo »jugoslavenski post« nakon što ga je preuzeo trener NK Rijeke. Mada, kako sada stvari stoje, teško da ijedan trener Rijeke želi i treba preuzeti Hajduk. Jer iz Rijeke se uvijek ide samo na – bolje. Nikad s konja na »tovara«.

ĆIRO: Prvaci svijeta, sine, sto posto!

Ima tu još malo mističnih sila. Prošlog ljeta, tamo negdje na sredini odigravanja svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, 4. srpnja Ćiru Blaževića su u Uvali Scott ugostili njegovi kraljevički prijatelji – braća Zoran i Robi Krulić te Nedjeljko Anđelić, pojačani još i Riječanima Orlandom Rivettijem i Perom Galogažom. Razlog druženja bila je 20. obljetnica velebnog uspjeha hrvatskih nogometaša u Lyonu 1998. godine kad je s 3:0 savladana Njemačka. K tome bilo je poznato kako je upravo Kraljevica bila ona zadnja stanica s koje se krenulo putem francuske bronce.

Ćiro je vidno raspoložen tada bio doslovno izjavio: »Možda se ponavljam, ali kao što sam to istaknuo i prije početka prvenstva, Hrvatska će sigurno biti prvak svijeta. Odgovorno to tvrdim jer nitko nema takvu koncentraciju kvalitete koja funkcionira kao – ekipa. Velika je to zasluga izbornika Zlatka Dalića, ali i njegovog tima. Silno smo zanimanje probudili u Rusiji. Prvaci svijeta, sine, sto posto« – smireno je pojašnjavao Ćiro.

Naslov je ipak bio precizniji: Ova generacija će napraviti korak više!

I je upravo to, učinila je korak više. Očigledno, matematika, povijest i ponešto ne baš egzaktnih predviđanja Rijeku i njezin kraj čine apsolutnim temeljem nakon kojeg se događaju najznačajnijih hrvatski nogometni iskoraci.

U znaku broja – 8!

Kad je riječ o povezanosti riječkih trenera i njihove kasnije reprezentativne, selektorske karijere, zanimljiva je i naglašenost brojke osam. Pa je tako Ćiro trenerom Rijeke bio 1980. godine, da bi brončanim u Francuskoj postao 1998. Dalić je pak na kormilu Rijeke bio 2008. godine, a skoro na sam krov svijeta popeo se 2018. godine u Moskvi. Naposlijetku, Bišćan na mjesto prvog trenera Rijeke dolazi 2018. godine pa se tako može doći do analogije kako će se na krov svijeta popeti tek 2038. godine, u državi domaćinu koji još uvijek nije određen. Dodajmo još da je Bišćan rođen – 1978. godine. Same dakle osmice.