Majstori dodatnih kvalifikacija: Ako je do tradicije, Hrvatska sigurno putuje u Brazil!

Koliko god Hrvatska nemoćno i bezidejno izgledala na kraju tekućega kvalifikacijskoga ciklusa, ima pravo na još jednu priliku. U prošlosti je tu priliku svaki put iskoristila. Hoće li i četvrta biti sreća?

RIJEKA Sutrašnja utakmica u Glasgowu protiv Škotske vrlo vjerojatno neće ništa promijeniti. Ne dogodi li se splet nevjerojatno nepovoljnih okolnosti, Hrvatska će plasman na Svjetsko prvenstvo u Brazilu iduće godine tražiti u dodatnim kvalifikacijama 15. i 19. studenoga. Povijesne činjenice dosadašnjih nastupa »kockastih« u izlučnim utakmicama za odlazak na velika natjecanja idu u prilog Igoru Štimcu i aktualnoj garnituri, Hrvatska je triput morala u play-off i u sva tri navrata uspjela izboriti nastupe na velikoj sceni.

 Poslije uvjerljivoga poraza od Danske (1:3) u Kopenhagenu na kraju kvalifikacijskoga ciklusa za plasman na Svjetsko prvenstvo 1998. godine u Francuskoj Hrvatska više nije ovisila sama o sebi, a Grci su u posljednjem kolu na domaćem terenu ugostili Dansku i tražili pobjedu što je donosila dodatne kvalifikacije. U slučaju »vatrenih« sve je bilo jasno, prolaz u dodatne kvalifikacije omogućavala je pobjeda protiv Slovenaca za Bežigradom i remi ili pobjeda Danske, koja je već osigurala prvo mjesto, kod »napaljenih« Grka. Hrvatska se lakoćom obračunala sa susjedima i istodobno imala sreće i junaka u danskom vrataru Peteru Schmeichelu, koji je nevjerojatnim obranama sačuvao svoju mrežu netaknutom (0:0) omogućivši »vatrenima« nastup u dodatnim kvalifikacijama protiv Ukrajine.   

Pršo spasitelj

U Zagrebu je sve teklo po planu, Slaven Bilić i Goran Vlaović donijeli su Hrvatskoj ogromnu prednost uoči uzvrata u Kijevu, ali »vatreni« su opasno visjeli u otvaranju uzvratne utakmice. Andrij Ševčenko postigao je rani pogodak (4′) za Ukrajince koji su redali napade pred Mrmićevim vratima, čak i postigli drugi pogodak koji je na opće čuđenje poništio glavni sudac Pedersen. Pogodak odluke postigao je u 27. minuti Alen Bokšić, Hrvatska je izjednačila i krenula putevima ponosa i slave prema povijesnoj bronci.

 Hrvatska je još teže izborila nastup na Europskom prvenstvu 2004. godine u Portugalu. Poslije neuvjerljivih izdanja i osvajanja drugoga mjesta u skupini s Bugarskom, Belgijom, Estonijom i Amdorom, dodatne kvalifikacije »kockastima« su donijele nastupe protiv susjeda Slovenaca. U Zagrebu su izabranici Otta Barića odlično otvorili utakmicu ranim pogotkom Dade Prše, ali Maksimir je »zaledio« Ermin Šiljak izjednačujućim golom samo petnaest minuta kasnije. Uzvratna utakmica za Bežigradom donijela je još više uzbuđenja. Sve se za »kockaste« odvijalo po planu do 59. minute kada je Tudor nesmotreno i nepotrebno prekršajem na centru opravdano zaradio drugi, isključujući žuti karton. Hrvatska je pola sata prije kraja utakmice ostala s desetoricom i neaktivnim zagrebačkim rezultatom na grbači. Srećom, imala je spasitelja u Dadi Prši koji je dvije minute kasnije provukao loptu ispod Dabanoviča i odveo Hrvatsku u Portugal.   

Ništa nije izgubljeno

Igor Štimac je u sličnoj situaciji kao Slaven Bilić prije dvije godine. Poslije debakla protiv Grčke (0:2) u Pireju Hrvatska je izgubila izglede za izravan plasman na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini. Bilić je tih dana opasno živio, ali i uspio preživjeti. Na Kantridi su »kockasti« u posljednjoj utakmici u skupini svladali Latviju, a onda puni strepnje otputovali u Istanbul na prvu utakmicu dodatnih kvalifikacija protiv Turske. Jedanaesti dan jedanaestoga mjeseca 2011. godine bio sretan za Bilića i društvo. Hrvatska je na istanbulskom travnjaku odigrala jednu od najkvalitetnijih utakmica od neovisnosti i slavila uvjerljivu pobjedu zahvaljujući pogocima Olića, Mandžukića i Ćorluke. Uzvrat u Maksimiru (0:0) bio je stvar formalnosti. Bilić je u kratkom razdoblju uspio mobilizirati i preobraziti momčad koja je bila najbolja kad je to bilo najpotrebnije, a onda na europskoj smotri ravnopravno igrala protiv svjetskih i europskih prvaka (Italija, Španjolska). 

Ništa, dakle, još nije izgubljeno. Koliko god Hrvatska nemoćno i bezidejno izgledala na kraju tekućega kvalifikacijskoga ciklusa, ima pravo na još jednu priliku. U prošlosti je tu priliku svaki put iskoristila. Hoće li i četvrta biti sreća?