Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 13° 1
Sutra: 13° 13° 1
16. studenoga 2018.
Legendarni ekonom reprezentacije

foto MLADEN PILČIĆ Kol'ko sam torbi nosio, mislio sam da će mi puknuti rebro, a na kraju sam uzeo - srebro

Foto Ivica Tomić
Foto Ivica Tomić
Autor:
Objavljeno: 23. srpanj 2018. u 20:14 2018-07-23T20:14:00+02:00

Postao sam poznat po svojim rimama na koje mnogi padaju. Najveća je fora bila s Vidom, nju sad već svi znaju i svi mu zbog toga postavljaju isto pitanje na svakom novom okupljanju. Pitam ja Domagoja: »Vida, odakle je tvoj dida?«. On kaže: »Iz Donjeg Miholjca, naravno…« – kaže Šujo

RIJEKA Pile je konačno dočekao svojih pet minuta slave… Doček u Zagrebu. Doček u Dražicama. Promocija na Rujevici. I onda odmor na Bledu i Bohinju… Kronologija jednog uspjeha. Uspjeha kojim se mogu podičiti samo rijetki. Zapravo… Samo osmorica. Obje medalje hrvatskoga nogomet s velikih natjecanja u svojoj kolekciji imaju samo Davor Šuker, Dražen Ladić, Boris Nemec, Marijan Mrmić, Zorislav Srebrić, Bojan Radanović, Zoran Cvrk i… Mladen Pilčić. »Pile« ili »Šuja«. Legendarni ekonom hrvatske nogometne reprezentacije s kojom je osvajao povijesna odličja, broncu s »vatrenima« na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. i srebro s »kockastima« na netom završenom Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Posljednjih mu se dana život promijenio iz temelja. Intervju za intervjuom, slikavanje, kamere, blicevi, diktafoni. Na svakom koraku. Nije navkao, ali dobro se snalazi… Kako je biti »celebrity«?

– Navikne se čovjek na dobro, ha, ha, ha… Ma, znamo se, meni je sve to malo previše. Nisam ja od takvih, meni je najbolje kad se kod nas u Dražicama okupimo Karmela, Dražen, Kiki, Victoria, Tina…, Sale, najbliži prijatelji, narežemo malo pršuta, kulena i grobničkog sira… Nisam ja od tih svjetala reflektora, ja bježim od toga k’o od vraga, ali… Neki put se mora. I samo da se zna, ugodno sam iznenađem pozivom HNK-a »Rijeka«, kao što sam, jednako tako, ugodno iznenađem i dočekom mojih Grobničana. To me baš dirnulo, jako sam sretan i ponosan zbog toga. Ta dva trenutka su ravna ovoj osvojenoj medalji – kaže »Pile«, iza kojega je pedesetak napornih dana.   

Sve veći zahtjevi

– Naradim se puno na tim velikim natjecanima, te ’98 sam bio mlađi pa se još dalo izdržati, a u Rusiji sam bio dvadeset godina stariji i opseg posla je bio puno, puno veći… Sve su veći zahtjevi. Nekada su igrači sami nosili kopačke, sada sve mi moramo nositi, i kopačke, i tenisice, i sve što ide uz to. Nekada su za jedan trening bile dovoljne četiri torbe, a sada je za trening potrebno petnaest torbi. Teško je, ali kad se dogode ovako lijepi trenuci kao što je to bio slučaj u Rusiji, sve se zaboravi i sve je puno lakše.   

SPPILE1

Pogotovo poslije onako spektakularnog dočeka u Zagrebu…   

– Doček u Zagrebu bio je fenomenalan, došlo je jako puno ljudi i ’98, ali ovaj put je bilo trostruko više ljudi kad bismo povezali Veliku Goricu i Zagreb. Vozili smo se pet i pol sati, napravili jednu malu »piš-pauzu« kod »Westina« u vatrogasnom domu i nastavili još dobrih sat vremena prema Trgu Bana Jelačića… A taj doček. Eee, to se pamti za cijeli život.   

Mnogi ne znaju da je »Pile« neke važne utakmice u Rusiji gledao iz… svlačionice!?   

– Dogovor je bio da se mi oružari mijenjamo na klupi. Ja sam, recimo, bio na klupi protiv Nigerije, pa u osmini finala protiv Danske i dopalo me finale. Za ove druge utakmice imao sam ulaznicu za tribinu, na odličnom mjestu, odmah uz travnjak, ali nije to za mene… Nemiran sam, ne mogu se koncentrirati… Volim biti u svlačionici, na miru napraviti posao, ne volim ići na tribinu pa se vraćati… Ali dobro, u svlačionicama ima televizor pa sam gledao. Lakše mi je tako, uvijek nešto zatreba, ručnik, kopačke… I onda mi je nezgodno trčati s tribine u svlačionicu i vraćati se da bih gledao utakmicu. Bolje ovako, sam u svom miru, gledam u svlačionici, nema buke, samo ja i televizor…

Zamalo je zakasnio fotografiranje za antologijsku fotografiju poslije velikog finala s Francuskom, ali ipak je uspio…

Dvije fotografije

– Počela je padati jaka kiša, a ja se sklonim na klupu. Kažem sam sebi, neću se bez veze močiti… I onda me odjednom zovu pa sam potrčao. Nastale su dvije fotografije, jedna bez mene, jedna sa mnom, ali najvažnije je da nisam ostao bez medalje, ha, ha, ha… Ipak će u mome domu u Dražicama stajati jedna pored druge te povijesne fotografije iz Francuske i Rusije. Bio sam brz. Da sam tako bio brz u mladosti, ne bih stalno bio na klupi »Rječine«, igrao bih malo više, ha, ha, ha…

»Šuja« teško radi komparacije između dviju medalja i dviju zlatnih generacija hrvatskoga nogometa…

SPPIL5

    

– U Francuskoj je te ’98. bilo vrlo emotivno, napravili smo strašan rezultat, mala Hrvatska je prvi put bila na svjetskom prvenstvu i odmah osvojila broncu. Zapravo, vrlo su slični scenariji Francuske i Rusije. I onda smo se provukli kroz iglene ušli da bismo uopće otišli na prvenstvo. I onda nam je na putu stajala Ukrajina kao i ovaj put. Dobro, ovaj put smo poslije morali proći i Grčku, ali ima simbolike i u toj Grčkoj, jer smo prije dvadeset godina ovisili o ishodu utakmice Danske i Grčke u Ateni, onda kad je Schmeichel branio čuda o spašavao nas.   Imao sam priliku raditi s dvjema najboljim generacijama u povijesti hrvatskoga nogometa.

I obje su mi, svaka na svoj način, izuzetno drage. I jedna i druga generacija su imale vrhunske igrače. Oni u Francuskoj nisu igrali u tako velikim klubovima kao ovi danas i nisu imali tako značajne uloge u svojim klubovima, ali i okolnosti su bile drukčije. Broj stranaca u momčadima je bio ograničen, sada ih može u svakoj momčadi igrati koliko hoćeš. Naravno, sve to ne umanjuje vrijednost ovih igrača u odnosu na »vatrene«. Rekao sam već, ona je generacijama imala Šukera, najboljega strijelca, a ova danas Modrića, najboljega igrača Mundijala. Sreća je za hrvatski nogomet da se može dičiti takvim velikim momčadima koje su, svaka u svoje vrijeme, napravile strašan rezultat. Možda je i ona u Francuskoj mogla uzeti srebro da nije bilo onog nesretnog poraza od Francuske, a i ova je mogla biti zlatna da nije bilo nesretnog poraza u finalu. Opet od Francuza, zamisli ti to...

Nogometaši manekeni

Eh, sad, koji su bili zahtjevniji za nas oružare... Ipak ovi današnji reprezentativci, jer se povećao obim posla. U Francuskoj nije postojalo, kao danas, pet veličina opreme, tada su postojale samo velike i male trenirke, ha, ha, ha… Igrači danas svi žele izgledati kao manekeni, rade se dresovi i trenirke po njihovoj mjeri, moramo im se prilagođavati, ali nije to ništa strašno… Imaju neke fore koje oni prije njih nisu imali. Recimo… Neki nose podmajice bez rukava, neki s rukavima, ali većina igrača režu štucne ispod  gležnja i ispod njih nose svoje čarape. Zapravo… Štucne režu svi, osim Mandžukića, Lovrena i Duje Ćalete-Cara.   

SPPIL3

Kaže »Pile« da se točno sjeća trenutka kad je shvatio da će »kockasti« u Rusiji napravili nešto veliko.   

– Kad smo dobili Argentinu, otvorio nam se put, igrači su tada postali svjesni da možemo do četvrtfinala. Doduše, svi smo mislili da nas čeka Španjolska, ali kad su Španjolci ispali onda nam se sve otvorilo, tada su ambicije naglo porasle. U Sočiju sam pričao s Modrićem i ja mu kažem: »Luka, sigurno ćemo uzeti medalju! Uzeo sam broncu s najboljim strijelcem svjetskog prvenstva, a sada ću uzeti zlato s najboljim igračem Mundijala….« A Luka će meni: »Pile, jači smo od Belgije i Engleske, a s Francuskom smo tu negdje, ali mislim da ih možemo dobiti…« Na žalost, taj dosuđeni penal za Francuze bio je presudan… Je, vratili smo se u igru, ali previše smo se puta u Rusiji vraćali da jednom ne bi stalo. Na žalost, stalo je u finalu kad smo svi željeli zlato.

Naravno da mi je žao što nismo uzeli zlato, ali budimo realni… Ovo što smo napravili je svjetsko čudo! Što mi se u Rusiji najviše urezalo sjećanje? Jedanaesterci protiv Danske. Kroz što smo sve prolazili u toj utakmici. Primimo gol, vraćamo se i onda imamo penal u 116. minuti… Svi čekamo da Luka zabije i to je to, idemo dalje… I onda… Promašaj, Schmeichel obrani… Strašno sam se bojao da ćemo izgubiti, jer se teško vratiti u takvim okolnostima. I onda Suba obrani tri penala, izvuče nas i mi odemo u četvrtfinale… Koja je to radost bila! Općenito, bili smo jako pozitivni od prvoga dana i u jednom trenutku postali svjesni da možemo napraviti puno. Ja sam čak u jednom trenutku rekao, ne znam da li se to uopće smije objaviti u novinama… »Hitler nije ušao u Moskvu, ali mi ćemo sigurno, ha, ha, ha…«  

Europski prvaci

Pred »Piletom« su novi izazovi, mirovina je još daleko… Europsko prvenstvo za dvije godine prilika je za njegov »hat-trick«.   

SP2107TI

– Kad bi ova generacija ostala na okupu, i ako ostane Dalić… Izbornik i igrači se međusobno jako cijene, pronašli su zajedničku kemiju. Uz dobar rad i malo sreće mogli bismo 2020. postati europski prvaci, ja bih mogao uzeti tu zlatnu medalju, kompletirati kolekciju i otići u penziju… To bi bio idealan scenarij. Daj Bože…   

Za kraj priče o legendarnom »Piletu« ostat će nekoliko antologijskih rima što su postale njegova svakodnevica…   

– E, da, postao sam poznat po svojim rimama na koje mnogi padaju. Evo, zadnju sam foru prodao Ćaleti-Caru. Kažem mu: »Ćaleta-Car, ‘oćeš mi donijeti nekakv dar?« A on kaže: »Oću Pile, što ti treba? Dres, trenirka?«. Najveća je fora ipak bila s Vidom, nju sad već svi znaju i svi mu zbog toga postavljaju isto pitanje na svakom novom okupljanju. Pitam ja svojedobno Domagoja: »Vida, odakle je tvoj dida?«.

On kaže: »Iz Donjeg Miholjca, naravno…« Ha, ha, ha… I to je ostalo za sva vremena. Kako god netko uđe u svlačionicu pita ga: »Vida, odakle je tvoj dida, ha, ha, ha…«  Znao sam ja zezati i one prijašnje… »Pršo, nešto si mi smrš’o…« Bilo je svega, ali najvažnije je da mi nikad nitko nije zamjerio. E, jednu moram reći za kraj ovoga intervjua, a vezana je, naravno, uz Svjetsko prvenstvo u Rusiji: »Kol’ko sam torbi nosio, mislio sam da će mi puknuti rebro, a ja na kraju uzeo srebro…«! Ha, ha, ha…
   

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka