Vodio osam klubova Prve HNL

Legendarni Ilija Lončarević: “Krenuli smo prema gore kada smo stabilizirali ligu deset”

Ivana Vaupotić

Ilija Lončarević/Foto D. KOVAČEVIĆ

Ilija Lončarević/Foto D. KOVAČEVIĆ

Imamo previše stranaca. Mladima koji pokazuju potencijal mora se dati prostor za razvoj jer se u našim uvjetima dobri transferi mogu raditi samo na takvima igračima - tvrdi Lončarević

ZAGREB Ilija Lončarević spada u kategoriju ljudi za koje se slobodno može reći da su zaštini znak hrvatskog prvoligaškog nogometa. Taj je 75-godišnji stručnjak vodio 321 prvoligašku utakmicu (više ima tek Stanko Mršić – 460), na klupama Intera, Zagreba, Orijenta, Hrvatskog dragovoljca, Čakovca, Osijeka i Dinama. Povrh toga, 1992. godine potpisao je jedno od najvećih iznenađenja u povijesti Hrvatskog nogometnog kupa. Tada je Inter u dvije finalne utakmice nadvisio favorizirani klub iz Maksimirske 128, donijevši veliki trofej u Zaprešić. Ukratko, nema sumnje da je Ilija Lončarević legendarna figura hrvatskog prvoligaškog nogometa, a samim time i idealan stručnjak za brzopoteznu analizu protekle nogometne godine, počevši od HT Prve lige.– Napravili smo kvalitativni pomak otkada imamu prvu ligu s deset klubova, a sve što imamo danas je nadogradnja. Ovo je jedini oblik natjecanja koji hrvatskom klupskom nogometu može donijeti određenu kvalitetu. Ni ovaj model nije idealan – kaže Lončarević.

Zašto tako mislite?


– Za moj pojam, imamo previše stranaca u klubovima. Stranci nam trebaju jer mi nemamo potencijal da izbacujemo dovoljno kvalitetnih domaćih igrača za deset klubova. Međutim, ne koristimo prostor koji se otvara za mlade igrače. Na primjer, kada sam vodio Inter, prije sedam-osam godina, igrali su Mislav Oršić sa sedamnaest godina, Tomislav Šarić je bio kapetan sa devetnaest… A danas u Zaprešiću imaju puno stranaca. Naši klubovi žive od transfera, a to sa strancima jako rijetko uspijeva. Uz izuzetak Danija Olma, Dinamo jedva može ostvariti dobar transfer sa stranim igračima, a da ne govorim o ostalim klubovima. Mladima koji pokazuju potencijal mora se dati prostor za razvoj jer se u našim uvjetima dobri transferi mogu raditi samo na takvima igračima.


Razvoj igrača


Na što točno ciljate?




– Mi ne radimo dobar posao s igračima koji nisu vrhunski talenti. Već sam sam sebi dosadan koliko o tome pričam. Nisam toliko nadobudan da bih mislio da sam uvijek u pravu, ali smatram da imam pravo reći svoje mišljenje, kada uzmem u obzir što sam sve prošao u našem nogometu. Imamo vrhunske talente koji već sa dvadeset godina pokažu sav svoj potencijal, ali imamo hrpu onih kojima treba malo više vremena. Na primjer, kod mene su ‘92. u Zaprešiću bili Zvonimir Soldo i Kruno Jurčić. Oni su postali pravi igrači sa 23-24 godine. Da bismo od takvih napravili igrače, moramo imati sustav koji će im to omogućiti. Po mom mišljenju, to su mlade momčadi. To smo imali prije petnaest-šesnaest godina i korist je bila nemjerljiva. Ne znam zašto danas ljudi ne prihvaćaju načine na koji se mogu stvoriti igrače. Dok HNS ne da prostor ljudima iz struke, nećemo ići prema naprijed. Kada to kažem, ne govorim o sebi nego o našim mladim stručnjacima. Mi moramo pronaći način da tim mladim igračima priliku da još jednu-dvije godine igraju u mladim momčadima i razvijaju svoj potencijal. Ako o tome ne razmišljamo, onda varamo sami sebe.


Kako vam izgleda suđenje?


– Smatram da je to kroz zadnje dvije sezone krenulo u pozitivnom smjeru. Klubovi se više ne žale toliko, kao prijašnjih godina. Jasno je da bi se svi žalili, kada bi imali razloga za to. Grešaka ima, ali to nije kao prije, kada se nije znalo gdje je početak, a gdje kraj. Prema tome, sucima treba čestitati. No, imamo problem sa suđenjem u nižim ligama i natjecanjima mlađih dobnih kategorija. Shvaćam da nemamo dovoljno sudačkih kadrova, ali ne mogu prihvatiti da zbog toga neki od njih preskaču razrede školovanja.


Nakon dva desetljeća, hrvatski nogomet je dočekao klub koji je prezimio u Europi. Što mislite o tome?


– Dinamo je od početka svoje iznimno uspješne serije u našem prvenstvu imao momčadi koje su kod navijača budile nadu da se može doći do proljeća u Europi. No, ljudi koji su to sve gledali sa stručne strane znali su da od toga neće biti ništa jer Dinamo nikada nije uspostavio kontinuitet struke. Nije bilo mirnoće koja bi treneru omogućila da kvalitetno napravi posao, a to je najosnovnija stvar. Do toga je došlo tek kada je Zoran Mamić preuzeo momčad. On je dobio dvije-tri godine mira za normalan rad i došlo je do pomaka. Jednom mi je Zdravko Mamić rekao: »Zar misliš da bi Zoran tako dugo bio trener da nije moj brat?« Na to sam mu odgovorio: »Hvala dragom Bogu da si konačno stavio brata za trenera i dao mu priliku za kontinuitet.« Tada se pokazalo da Dinamo ipak ima snage da nešto napravi u Europi. Nenad Bjelica je dobro pogodio s pojačanjima i prinovama, a mlađi igrači su dosegli nogometnu zrelost. Osim toga, ima mirnoću jer je Zdravko u Međugorju. Je, čuju se telefonom, no u takvim okolnostima nema kontakta licem u lice i Zdravko ne može djelovati ishitreno, a to je njegova najveća mana.


Rijeka je mogla više


A ostali hrvatski klubovi u Europi?


– Rekao bih da su Osijek i Rijeka nastradali zbog toga što nisu bili u pravom psihološkom stanju u datom trenutku. Istina, Rijeka je imala najjačeg suparnika. Ne kažem da je morala proći, ali mislim da je mogla pružiti više, obzirom na potencijal koji ima. Hajduk je nedokučiv u tim svojim previranjima. Oni imaju dovoljno dobar igrački kadar da moraju pobijediti takve suparnike. Na kraju krajeva, ako su mogli osvojiti četiri boda u dvije utakmice s Dinamom, onda sigurno imaju neki potencijal.


Budući da ove sezone pet hrvatskih klubova ide u Europu, vlada velika neizvjesnost u borbi za te pozicije. Osim toga, napeto je i na dnu tablice. Kako gledate na to?


– Po meni, ne smije se dogoditi da nakon manje od pola sezone imamo klubove koji su osuđeni na borbu za ostanak. Tek kada ćemo u tom smislu imati neizvjesnost do samog kraja, moći ćemo reći da imamo kvalitetnu ligu. Moramo osigurati uvjete da nitko ne može upasti u najviši stupanj natjecanja iz vedra neba. Natjecateljski segment je najvažniji, ali tu postoje i drugi čimbenici koji trebaju biti zadovoljeni, poput financijskih jamstava za cijelu sezonu i sličnih stvari. Mi sve to ne radimo kako bi trebalo. Ne optužujem HNS ili ljude koji vode našu prvu ligu, samo govorim što bi nam trebao biti cilj. Uspijemo li dobiti takvu izjednačenost i neizvjesnost, odnosno ostale klubove koji su u stanju pobijediti Dinamo, Hajduk, Rijeku i Osijek, imat ćemo kvalitetno natjecanje.


U hrvatskom klupskom nogometu ste od samog početka. Kako biste ocijenili tih skoro trideset godina?


– Da nismo toliko lutali sa sustavom natjecanja i još sto drugih stvari, već odavno bismo dobili barem ovo što sada imamo. Još 1992. godine sam u jednom intervjuu na pitanje o našoj ligi odgovorio pitanjem: »Što ćemo kada ne bude Srba?« Beograd nam je predugo bio izgovor za sve anomalije u našem nogometu. Čim nešto ne bi valjalo, vadili smo se na ostavštinu s Terazija. Pamtim godine u kojima smo mijenjali sustav natjecanja preko noći. Tada su me, na jednom sastanku Stručne komisije HNS-a, pet sati nagovarali da dignem ruku zbog nekakvih viših interesa, ali to nisam htio napraviti. Držao sam se svojih stavova i drugi dan sam podnio ostavku. Kada smo se stabilizirali s ligom od deset klubova, krenuli smo prema gore. Problem je što još uvijek nismo sigurni kako bi trebala izgledati nogometna piramida, odnosno druga liga i treće lige. Nije mi jasno zbog čega gospoda u Savezu ne povedu polemiku među trenerima na tu temu. Iz mog iskustva, a zadnjih trideset godina sam bio u raznim komisijama, treneri nikada neće govoriti sa stanovišta svoga kluba. No, neko vrijeme smo imali jednoumlje u kojem su trenerima iz Stručne komisije davali direktive za dizanje ruku. Na žalost, mi ne cijenimo naše stručnjake – kaže Lončarević.