Tajnik Nogometnog sindikata

Jurić: Nogometaši su samostalni obrtnici i mnogi su u debelom minusu

Ivana Vaupotić

Profesionalni nogometaši dužni su podmiriti porez na fakture koje izdaju, bez obzira na to primaju li plaću ili ne. Naši igrači plaćaju 40-50 tisuća kuna državi, iako im je klub dužan više od 100 tisuća kuna, kaže Mario Jurić



Prije nešto manje od tri mjeseca domaćoj sportskoj javnosti predstavljena je Hrvatska udruga Nogometni sindikat (HUNS) pod ravnanjem predsjednika Darija Šimića i glavnog tajnika Marija Jurića. Dvojica bivših nogometaša odlučila su stati u obranu prava velikog dijela svojih kolega iz Prve HNL, kojima klubovi već mjesecima ne isplaćuju primanja.


  HUNS je u međuvremenu postao pridruženi član Svjetskog sindikata nogometaša (FIFPro). Kakve su bile reakcije kada ste ih upoznali s ovdašnjom situacijom?


  – Ljudi u FIFPro-u bili su frapirani onim što su čuli. Njima je neshvatljivo da zemlja iz koje dolazi jedna od deset najboljih reprezentacija na svijetu do sada nije imala svoj sindikat nogometaša – objašnjava Jurić.




  Kakve su povratne informacije na domaćem terenu?


  – Prije svega, treba reći da su nas klubovi odlično primili. Svi su nam ponudili svoje prostorije da njihovim igračima predstavimo program i beneficije koje nudimo. Moram istaknuti da smo vrlo zadovoljni prijemom u Hrvatskom nogometnom savezu, a na isti način nas je dočekala i Udruga Prve HNL. Svima smo se predstavili i znamo tko nastupa s kojih pozicija, a sada na red dolazi druga etapa u kojoj moramo nešto konkretno napraviti.



Zahvaljujući Jean-Marcu Bosmanu igrači od 1995. mogu mijenjati klubove bez odštete nakon isteka ugovora. Međutim, klubovi ga danas zaobilaze u širokom luku. Pribojavate li se slične sudbine, ako jednog dana poželite raditi u nekom hrvatskom klubu?


– Ne. Razlog je vrlo jednostavan, vjerujem da radim dobru stvar i mislim da je ovo korisno za naš nogomet. Savjest mi je čista, radim ono što smatram ispravnim. Ovdje moram istaknuti Darija, jer on je pokazao nevjerojatnu socijalnu osjetljivost. Kad smo se pojavili u FIFPro-u, svi su gledali u njega kao da je došao Obama. Nije im bilo pojmljivo da čovjek koji ima sto nastupa za reprezentaciju svoje zemlje i tako impresivnu karijeru osniva sindikat i želi se boriti za prava nogometaša. I ja mu se zbog toga iskreno divim. Dario vidi širu sliku i razumije probleme koje imaju mnogi nogometaši u našoj ligi.



  Mislite li da ćete i dalje biti jednako prihvaćeni kada počne ta druga etapa?


  – Iz onoga što smo mogli iščitati sa sastanka kojeg smo održali s glavnim tajnikom HNS-a Zorislavom Srebrićem i predsjednikom Udruge Brankom Laljkom, stekli smo dojam da i oni žele promjene postojećeg stanja. Mislim da su svi naši prijedlozi i njima u interesu. Danas samo šest ili sedam prvoligaša redovno ispunjava svoje obveze prema igračima i tu se stvara nelojalna konkurencija. Svatko može svašta obećati, ali problemi nastaju kada to treba ispuniti. Na primjer, »Varaždin« je zbog toga izgubio jako puno igrača u zadnje vrijeme. Na žalost, trebat će nam duže razdoblje da to riješimo. Problemi nisu nastali preko noći, a neće ni nestati preko noći.    

Pravni savjeti


Postoji li kod dijela igrača strah od reakcija klubova ako se učlane u HUNS?


  – Na početku su nam mnogi su govorili da bi bilo dobro kada klubovi ne bi znali da su u sindikatu. No, ubrzo su shvatili da to nije nikakvo kršenje ugovorne obaveze i da se ovdje radi o njihovoj dobrobiti. Sada imamo preko 250 članova, a igrači nas svakodnevno zovu. Mi smo postali ti kojima se obraćaju za pomoć i pravni savjet, a to je velika stvar. Profesionalni nogometaši u Hrvatskoj su samostalni obrtnici, bez radnog odnosa, koji svojom imovinom jamče da će podmiriti mirovinsko, zdravstveno i ostala slična davanja. Oni su dužni podmiriti porez na fakture koje izdaju kao obrtnici, bez obzira na to primaju li plaću ili ne. Naši igrači uredno plaćaju 40-50 tisuća kuna državi, iako im je klub u tom trenutku dužan više od 100 tisuća kuna. Ispada da mnogi na kraju ostaju u debelom minusu.   


   Postupak licenciranja zahtijeva da klubovi nemaju dugova, a to se rješava tako da igrači masovno potpisuju odgode dugovanja. Nije li zatvoreni krug?


  – Danas je licenciranje samo nekakva šminka. Španjolski igrači nedavno su štrajkali zato što su željeli znati što će se dogoditi ako im klub ode u stečaj. Mislim da su time napravili važnu stvar. Ako je nešto takvo moguće u Španjolskoj, onda se sigurno može dogoditi i u Hrvatskoj. Kod nas se još uvijek ne zna što se događa ako klub ode u stečaj. Ti igrači na kraju završavaju u debelom minusu prema državi, a nitko za ništa ne odgovara. Zbog toga se zalažemo da se kod licenciranja strogo poštuju pravila. Nije nam cilj gašenje klubova, samo želimo da igrači imaju pošten tretman.


  Zbog čega nogometaši u Hrvatskoj ne mogu postupiti kao njihovi španjolski kolege?


  – Kod nas se nogometaši ne zapošljavaju po ugovoru o radu, a samim time nemaju pravo na štrajk. Osim toga, oni koji su zaposleni prema ugovoru o radu imaju pravo na sklapanje kolektivnog ugovora. Hrvatski nogometaši to pravo također nemaju. Preostaje nam samo djelovanje na džentlmenskoj bazi. Na primjer, i sindikat engleskih nogometaša je udruga ali ima sve te beneficije. Na kraju krajeva, i mi se možemo pozvati na to. Mislim da je svima nama u interesu promjena odnosa u hrvatskom nogometu.


  Ipak, mnogi klubovi su zbog dugova ugašeni, a potom opet pokrenuti pod novim neznatno promijenjenim imenom. Što se može napraviti u takvom slučaju?


  – FIFPro preporučuje uvođenje pravila da u tom slučaju novi klub preuzima sve obaveze prema igračima. Nenormalno je da se kod nas može ugasiti klub i krenuti ispočetka s istim ljudima u čelništvu. Ako taj novi klub ima praktički isto ime, vodi ga ista garnitura ljudi i koristi istu infrastrukturu, onda je logično da preuzme te obaveze prema igračima.    

Brža Arbitraža


Kao jedan od glavnih ciljeva istaknuli ste traženje promjena u radu Arbitraže za igrače koje klubovi ne plaćaju. Ima li kakvih pomaka na tom polju?


  – Nama je cilj određivanje roka u kojem će biti donesena konačna odluka. Na primjer, u Srbiji je to odlično regulirano. Tamo od prvog saslušanja do konačne odluke može proći najviše mjesec dana, a u slučaju da se jedna od strana žali odluka u drugom stupnju donosi se jednako brzo. Dakle, to su dva mjeseca. Ako i nakon toga bude podnesena žalba, ide se na Međunarodni sportski sud u Lausannei. U najgorem slučaju, konačna odluka donosi se u roku od pet mjeseci. Važno je reći da FIFA nalaže da igrač koji je tri mjeseca bez plaće dobiva slobodne ruke i može otići u drugi klub bez odštete. Kod nas prvi stupanj Arbitraže traje predugo, a mi time ne možemo biti zadovoljni.


  Predsjednik UEFA-e Michel Platini i dalje inzistira na uvođenju financijskog fair playja, prema kojem bi klubovi mogli trošiti samo onoliko koliko zarade. U koliko bi realizacija tog plana pomogla igračima?


  – U tom slučaju bi klubovi morali funkcionirati u realnim okvirima, a to bi bila velika pomoć. Rijetki su igrači koji imaju astronomske zahtjeve, njima je najbitnije da klubovi ispune ono na što se obvežu kada se potpiše ugovor. Prođe li Platinijev plan, znat će se točno koliki je ulaz, a koliki izlaz sredstava u klubovima, a u takvim uvjetima svi ćemo biti zadovoljniji. Provede li se nešto takvo u Hrvatskoj, to će biti vrhunski doseg.